RIJEKA Dugotrajnim pljeskom i ovacijama publika je ispratila ansambl i autorsku ekipu predstave »La locandiera/Gostioničarka Mirandolina«, kojom je Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca proslavila 70. obljetnicu postojanja. Prva predstava Talijanske drame bila je »Il burbero benefico« Carla Goldonija, izvedena 26. studenoga 1946. u režiji Emilija della Gatte. Točno na taj dan, sedamdeset godina kasnije, Talijanska drama na pozornici riječkog HNK-a premijerno je izvela Goldonijevu komediju »Gostioničarka Mirandolina« u redateljskoj viziji Paola Magellija.

U povijesti kazališta Goldoni je upamćen kao reformator komedije, jer je uporno inzistirao na transformaciji jednostavnih scenarija commedie dell’arte, težeći razradi karaktera i čvršćoj strukturi drame. Potpuno fiksiranim dijalogom i čvrstom dramskom fakturom stvorio je komediju karaktera i običaja, čiji su protagonisti ljudi njegova doba prikazani u realistički slikanom ambijentu. U tom smislu »Gostioničarka Mirandolina«, napisana 1753. godine, predstavlja pravi primjer goldonijevske reforme komedije, one koja odustaje od jednostavnosti improvizacije i koja odbacuje masku u korist definiranja karaktera u čijim se manama i vrlinama publika može prepoznati.

Radnja »La locandiere« smještena je u svratište lijepe Mirandoline u Firenci, gdje se nastane osiromašeni markiz od Forlipopolija, imućni grof od Albafiorite te vitez od Ripafratte. Grof nastoji osvojiti Mirandolinu lijepim darovima, što osiromašenom i škrtom markizu nije drago, jer time smanjuje njegove mogućnosti.

Mirandolini se ne sviđa nijedan od njih, više je privlači hladni vitez koji jasno daje do znanja da ne voli žene. I tu počinje zaplet u kojemu se Goldoni pokazuje kao izuzetan psiholog i poznavatelj muško-ženskih odnosa. Paolo Magelli na prvoj razini predstavu postavlja kao komediju, no ispod toga razotkrivaju se dublji slojevi koji prividno komično vode prema tragikomičnom, a moglo bi se reći i tragičnom završetku.

Scenski efekti

Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština »Mirandolinu« nisu postavili kao komediju s realističnim dočaravanjem ambijenta, već kao bezvremensku, psihološki nijansiranu čehovljevsku dramu. Takvu redateljsku koncepciju slijedi i scenografija Dalibora Laginje, koja se temelji na glomaznim zidovima prekrivenim hrđom, a scenski prostor naznačen je i teškim željeznim stolicama i stolovima, kao i zahrđalim lampama.

Prostor igre proširen je na proscenij, dok dubinom pozornice dominira motiv velikog ventilatora. Upravo scenski efekti u tom pozadinskom dijelu u funkciji su pojačavanja dramatično-psiholoških previranja unutar likova – jaki pljusak popraćen grmljavinom i na kraju efektan prizor s gomilom pjene koja prekriva pozornicu, postaju snažni katalizatori drame i proizvode katarzični učinak. U tom segmentu važan doprinos dali su oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić i autor glazbe Arturo Annecchino (pjevačica je Ivanka Mazurkijević).

Ni kostimi Sandre Dekanić nisu vezani uz neko određeno vrijeme, što također pridonosi univerzalnosti uprizorenja, dok Mirandolinini kostimi naglašavaju njenu ženstvenost i erotičnost.

Magellijeva predstava nije postavljena komorno, već u velikom scenskom prostoru s kosinom koja se proteže do proscenija, zbog čega je i gluma nadograđena pojačanim scenskim pokretom i snažnijom glasovno-glumačkom izražajnošću. Od prvog do posljednjeg prizora u prvom je planu lik gostioničarke Mirandoline, koju je glumački dojmljiva i ekspresivna Valentina Banci utjelovila kao strastvenu, temperamentnu, zavodljivu i privlačnu ženu koju salijeću prosci, no ona se zaljubljuje u hladna i distancirana ženomrsca viteza od Ripafratte, kojega tumači odlični Mirko Soldano. Dramski vrhunci predstave upravo su scene muško-ženskih verbalnih nadigravanja i sukoba, sve do trenutka kad vitez – smekšan i ponižen – konačno ne prizna da ga je Mirandolina sasvim osvojila.

Klasne razlike

No tu nastaje neočekivani obrat – povrijeđena Mirandolina, prema želji njena pokojnog oca, odluči se zaručiti za slugu Fabrizija. U završnici »Gostioničarke Mirandoline« najavljeno je vjenčanje, no u Magellijevoj verziji svi prisutni odjeveni su u crno, kao na pogrebu, a Mirandolina je do glave uronjena u sapunicu. Posljednja scena ostavlja i nedoumicu je li Fabrizio, kojega tumači Lucio Slama, prihvatio Mirandolininu ruku i je li ona potpuna gubitnica u ovoj priči u kojoj su istinska ljubav i dostizanje sreće zapravo nemogući.

U »Gostioničarki Mirandolini« Goldoni otvara i pitanje klasnih razlika, a u pokušajima osvajanja lijepe gostioničarke i novac igra važnu ulogu. Ljubavno nadmetanje tako se odvija između osiromašenog markiza od Forlipopolija, kojega u komičnoj maniri interpetira Bruno Nacinovich, dok je imućna grofa od Albafiorite utjelovio Giuseppe Nicodemo. U šarolikom svijetu koji dolazi u krčmu našle su se i glumice putujuće kazališne družine, koje se predstavljaju kao plemkinje, ali ih Mirandolina odmah razotkrije. Glumice Ortensiju i Dejaniru pomalo »pomaknuto« igraju Elvia Nacinovich i Rosanna Bubola.

Markiz i grof odmah se počinju nadmetati za naklonost ovih neobičnih dama, a grof obeća glumicama nagradu ako zavedu viteza. Međutim, ta se ideja pretvori u poraz jer je vitez zaljubljen u Mirandolinu.

U dramaturškoj strukturi »Mirandoline«, koja je fragmentarna, mozaična i satkana kao niz slučajnosti, važni su i likovi slugu – vitezova slugu igra Anton Plešić, sobaricu Ivna Bruck, a sobara Fabrizija već spomenuti Lucio Slama. Predstava »Gostioničarka Mirandolina«, kojom je Talijanska drama dostojno obilježila svoj 70. jubilej, primjer je suvremene scenske interpretacije klasičnoga teksta kojom Goldoni nije iznevjeren, već su, dapače, otkrivene i neke kompleksnije razine ove naizgled lake komedije.