U dvorištu smo uništene obiteljske kuće –  jedna je od prvih rečenica forenzičkog izvještaja o ratnim zločinima, izrečena u predstavi »Antigona« redateljice Lenke Udovički. Obiteljska kuća pred publikom kazališta na Brijunima naglašeno je dvostruka, kao što će to u nastavku izvedbe biti i scenska radnja. Riječ je o kombinaciji krvave Sofoklove dinastije Edipovih srodnika i tihog očaja duboke balkanske provincije, u kojoj se kokoši čerupaju vlastitim rukama, braća ubijaju braću zbog »bezumne riječi i gnjeva u srcu«, a ženama se sustavno zabranjuje glasno i javno govoriti.

Nikakve suvremene tehnologije, pa čak ni spomenuta forenzička izvrsnost (dokumentaristički citirana na sceni) oko ekshumacije leševa, ne mogu nas osloboditi dojma o složenoj arheologiji nasilja koju još uvijek nismo u stanju analitički obraditi, propadajući u međusobnu mržnju s istom lakoćom s kojom sjedamo u najsuvremenije zrakoplove. Time ne želim reći da predstava zagovara neku tobože fatalnu iracionalnost ljudske vrste, nego da tek bilježi zagrižljivu upornost kojom padamo na testovima emocionalne mature, ne uspijevajući zaustaviti ni riječ ni ruku zločina. 

Horizontalna i vertikalna obitelj

Začudo, u brijunskoj je »Antigoni« Kreont u izvedbi Rade Šerbedžije daleko slojevitiji lik od Antigone kako je igra Maja Izetbegović. Ovaj Kreont stupa na vlast s blagošću i osjetljivošću prema svojoj napaćenoj zajednici, a zatim (u samo jednom presvlačenju kaputa) prelazi na brutalne direktive oko izvanrednog stanja u zemlji. Šerbedžija u svakoj pojedinoj etapi izvedbe zadržava ozbiljnost kakvu dekadama, možda od vremena velikih tragičkih rola Fabijana Šovagovića, nismo vidjeli na domaćim pozornicama. To je o/zbiljnost svjesne i dosljedne empatije prema liku, čak i liku zločinca, a ne njegove osude. Šerbedžija, naime, ne trivijalizira lik Kreonta nikakvim olakšicama ironije ili tiranske groteske, umjesto toga istražujući i razoružavajuću toplinu očinskog poraza, baš kao i sljepilo vladarske samoće.

Jednako afektivno snažan i nijansiran u tihim dionicama u kojima trpi poraz velikog patrijarhalnog mita o sinu kao domovinskom ratniku, za čijim lešom traga, kao i u dijelovima predstave kad se surovo izruguje »ženskoj« (bolje rečeno: antiratnoj) pameti, Šerbedžija uspostavlja paradigmatsku ljudsku obitelj na sceni, prolazeći i kroz odveć zaštitničku agresivnost i kroz golemu njegovateljsku nemoć očinstva. Njegov je doprinos čitanju »Antigone« u stavu da vladar koji prestaje biti i stric i brat i roditelj uništava ne samo princip pravičnosti svoje države, nego i etički princip neotklonjivog ljudskog srodstva. Na taj način predstava bilježi razočaranje vladavinom ljudskih prava, u korist potrebe za srodstvom koje se gradi malom solidarnošću čovjeka i čovjeka, bez obzira na krvna zrnca. I redateljica Lenka Udovički i dramaturginja Željka Udovičić ovom »Antigonom« inzistiraju na ljudskoj vrsti kao faktičkoj obiteljskoj zajednici, navodeći na sceni autentične podatke o genetskim kartama ljudske vrste, prema kojima svi ljudi na zemlji dijele 99,7% zajedničke genetske osnove, odnosno razlikuju se u svega 0,3% (ekolozi bi dodali da smo tek nešto malo više genetski različiti od kitova ili krastavaca). U kontekstu najnovije »Antigone«, genetska istovjetnost citirana na sceni upozorava da se svaka bratoubilačka mržnja zasniva na narcizmu malih razlika ili prenaglašavanju plemenske »posebnosti« unutar doslovce istog civilizacijskog obiteljskog gnijezda.

Rukopisi otpora

Glumica Katarina Bistrović Darvaš nastupa kao dvostruka majka, istovremeno Kreontova supruga Euridika, ali i paradigmatska majka suvremene obitelji »naših krajeva«, briljantno postavljajući paraliziranost i tragiku ženske poslušnosti; skamenjenost žene koja se jedva usuđuje dignuti pogled s obiteljskog stola koji opslužuje i uz koji ostaje prikovana tijekom čitavog trajanja izvedbe, a ipak upravo njezina sve usporenija upornost preživljavanja, trpljenja boli bez uzvraćanja nasilja, uporne ljubavi prema živoj i mrtvoj djeci, održava vitalnom ne samo instituciju majčinstva, nego i povjerenje gledatelja u princip altruizma. Biti smiren, pokazuje Katarina Bistrović Darvaš u jednoj od najboljih uloga svoje karijere, daleko je zahtjevniji projekt od pucanja po šavovima.

Antigona Maje Izetbegović donosi na scenu sasvim drugačiju ideologiju. Mlada glumica zastaje i zapinje na refrenskoj Sofoklovoj rečenici o tome kako je »na svijet došla radi ljubavi«, ali zato opetovano grmi o nedostatku suosjećanja, o nedostatku prijatelja, o nedostatku pravičnosti. Njezine velike geste, trčanje, fizičko navlačenje i hrvanje s likom Izmene, vrištanje, kao i udaranje vlastitog tijela te stalna impulzivnost i jednodimenzionalna, prozivalačka egzaltiranost, stvaraju heroinu pubertetskog bunta, koja je daleko uvjerljivija kad pokušava oprezno, skrupulozno ispuniti autentični dokument o nestalim žrtvama ratnih razaranja, negoli kad deklarativno proziva nerazumnost Kreonta. Ova žestoka, ali antiintelektualna Antigona ostavlja dojam kao da se  u stanju rokerski baciti s pozornice kakvog benda i zatim dočekati na tijelima publike u zadimljenom gledalištu, ali ne i da je unaprijed promislila odluku o konfrontaciji s prvim čovjekom svog doma i države.

Sjajnu ulogu proroka u nabranoj crnoj suknji i ruralnoj crnoj bluzi s drvenom ogrlicom oko vrata napravio je Damir Urban kao Tirezija, u isti mah pjevajući Sofoklov tekst i tako čuvajući njegov mistični naboj, ali kasnije i deglamurizirajući lik proroka gotovo do figure Kreontova umornog kućnog psihoterapeuta. Na taj način i Tirezija postaje jedan od odisejskih zagovarača strateške prerušenosti, točnije rečeno postaje kritičar već i same podjele svijeta na »muško« nasuprot »ženskog« načela. Urbanov je Tirezija oboje – i ništa od navedenoga.

Pristupi mahnitosti

Trostruki lik Antigonina zaručnika Hemona, voditelja forenzičke ekipe te nestalog sina paradigmatske scenske obitelji, igra sarajevski glumac Ermin Bravo, u pojedinim prizorima predstave iznimno senzitivan i sugestivan, ali i odgovoran za sličan smjer preglumljivanja kao i Maja Izetbegović. Veoma se teško glumački približiti mudrosti, a ne samo povanjštenosti stanja mahnitosti. I Maja Izetbegović i Ermin Bravo, k tome, hotimice glumački rade na naglašenoj naivnosti, impulzivnosti i neposrednosti svojih likova, bolje rečeno na njihovoj infantilizaciji, zbog toga gubeći iz vida kritičko nadopisivanje i dramaturški zahtjevnije promišljanje uloga. Rolu Izmene, također s velikim oscilacijama u uvjerljivosti izvedbe (od sapuničkih velikih gesti na početku izvedbe do izvrsno pogođenih detalja sestrinske boli tijekom sastavljanja izvještaja o nestalom bratu u drugom dijelu predstave), nosi tuzlanska glumica Dženana Džanić. Tirezijin je pratilac dječak Vedad Suljagić.

Kor pod vodstvom odlično izabranog zborovođe u izvedbi katkad suho naredbodavne, katkad potresno tihe i prisne Jelene Lopatić čine studenti Odsjeka za glumu pri Akademiji dramskih umjetnosti u Sarajevu te studenti smjera »Gluma i mediji« pri Sveučilištu u Rijeci: Darja Badnjević, Marko Brajić, Mak Čengić, Mirjana Đan, Nika Ivančić, Lovro Ivanković, Aleš Kranjec, Anđela Kusić, Emir Mulačić, Đina Mušanović, Nikola Nedić, Maja Ožegović, Mirta Polanović, Dino Sarija i Tena Antonija Torjanac. Njihovu koreografiju minimalnom, ali zato preciznom ritualizacijom potpisuje Ivana Kalc, dok je za scenski pokret zaslužan Mladan Vasary. Uspješnu scenografiju forenzičke lokacije u kombinaciji s polusrušenom brijunskom tvrđavom potpisuje Mirna Ler. Skladatelj bogatih, k tome studiozno ritmiziranih songova pjevanih i na grčkom i na hrvatskom jeziku je Nigel Osborne (u suradnji s tehničkom obradom zvuka od strane Davora Rocca), dok je kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov zaslužna za jednostavni, minimalno simbolički, a opet svečani kolorit crno/bijelo/crvenih kostima suvremene odjeće.

Prah rodne grude

»Antigona« redateljice Lenke Udovički pogađa tragičko središte ne samo Sofoklova komada, nego i postjugoslavenske ratne traume, čija je gotovo svaka obiteljska kuća ujedno bila i kuća kraljevskog gubitka, kao i kuća u kojoj su svi dobro poznavali svoje susjedske krvnike. Pa premda Antigona na Brijunima završno iskoračuje iz svog gipsanog grobnog pokrova, zahtijevajući i kao sestra i kao kći i kao građanka da vidi posljednje ostatke svog ubijenog brata, pitanje je skida li se nasilni pokrov rodne grude tako jednostavnim zahtjevom za ratnom faktografijom. Može li pronađeni i procesuirani dokument o zločinu doista zaustaviti ili transformirati vladavinu mahnitosti? Ili je put transformacije upravo posao kazališta, točnije rečeno ritualno okupljene zajednice, sa svom kompleksnošću sondiranja bezumnosti, pristankom na sagledavanje njezina punog tereta, udara i intenziteta? Kako god vjerujemo, »Antigona« je predstava vrlo jake izvedbene gravitacije i dosad najcjelovitije redateljsko djelo autorskog tima redateljice Lenke Udovički.