Preljub je u naše doba izrazito demokratiziran. Više nema bacanja pod vlakove u stilu Ane Karenjine, ni trovanja u maniri Emme Bovary. Sudovi ne kamenuju »posrnule žene«, niti moraliziraju o apokaliptičkom kraju obitelji pred slikom nevjernih muževa.

Dapače, Coelhova heroina iz hit-romana »Preljub« (2014.) jedva čeka da ostavi dosadno bogatog muža i baci se u sado-mazo avanturu s opasnim dečkom kojeg nije vidjela sve od srednje škole. Publika aplaudira, na isti način na koji je razočarano jecala nad »Mostovima okruga Madison« samo zato što heroina nije kapitalizirala svoju aferu rastavom braka.

Drugim riječima, preljub je dobio auru uzvišene i oslobađajuće avanture, nečega što relaksira od dosadne svakodnevice i puni potrošene baterije. Preljub je također postao i varijanta najjeftinijeg turističkog putovanja: brzog emocionalnog bijega, oko čije male utopije nitko ne diže previše buke.

Zato je zanimljivo što u tekstu Elvisa Bošnjaka »Srce veće od ruku« preljub nije tako glamurozan kako se u prvi mah čini.

Dva para ljubavnika iz devedesetominutne predstave u režiji Tamare Damjanović, kao prve redateljice ove Gavelline sezone koja je sa svojim glumcima stvarno postigla studiozne rezultate, nisu samo opčinjeni provalom erosa.

Naprotiv, koliko god ih fasciniraju igre zavođenja i mogućnost novog seksualnog partnerstva, svjesni su da ih s bračnim partnerima i vlastitom djecom vežu spone koje nije lako pokidati samo zato što je romantično plesati s novim partnerom na mjesečini.

Četverostruka čežnja

Četiri sjajna Gavellina glumca, poimence: Barbara Nola, Hrvoje Klobučar, Tara Rosandić i Andrej Dojkić izvanredno precizno i uvjerljivo prolaze kroz složene strindbergovske bitke međusobnog udaljavanja i približavanja, često završavajući samo prividno blizu i prividno daleko jedno od drugoga.

Vrlina predstave, postavljene u Gavellinom foajeu, definitivno je golemi glumački rad na kompleksnoj ljestvici emocija, mahom povezanih s prikrivenom depresijom protagonista. Jer u pozadini svakog od vratolomnih zaljubljivanja postojano je imenovan osjećaj praznine, potištenosti, tuge, izolacije, razočaranja, gubitka perspektive.

Ravnopravnost svih likova, režijski naglašena ukidanjem odjelitih prostora na sceni i ponavljanjem istih replika koje kao da se međusobno »šalju dalje« i dijele u krugu, upozorava da su svi zajedno uhvaćeni u gotovo identičnu mrežu ili zrcaljenje kroničnog nezadovoljstva. Hoće li ih neka nova projekcija osloboditi? Hoće li ljubavni san potrajati? Zašto tako loše podnose bilo kakvu javu? I kako to da se s bračnim partnerima ne usuđuju biti otvoreni, dok su prema strancima izrazito velikodušni s priznanjima o svojoj nutrini?

Barbara Nola igra maštovitu, senzibilnu kućanicu koja se svega boji, oko svega silno »titra« i u svemu najprije vidi katastrofu, zbog čega je posve uvjerljivo da je osvaja burna tarzanovska energija neposrednog i zaigranog lika koga tumači Andrej Dojkić, noseći je pozornicom – doslovce preokrećući glumicu naopačke – i penjući se uz stupove Gavelline dvorane samo da je malo razvedri i impresionira.

S druge strane, tmurnog i zatvorenog pisca u izvedbi nasmiješenog, koliko i potrebno slojevito ogorčenog Hrvoja Klobučara, privlači upravo žena/sjena u stalnom uzmaku, ovdje u gorkoj, ljutitoj, bespomoćnoj, isto koliko i nježnoj interpretaciji glumice Tare Rosandić. Nitko na sceni ne rješava svoje probleme i odnose, a i sam je pisac naglasio da ovim tekstom pokušava uloviti jednoličnu notu koju ništa nije u stanju prekinuti. Nota četverostruke čežnje tako na pozornici traje i traje, poput sirene koja uzaludno i uporno traži pomoć.

Čuvari teatra

Pa premda Elvis Bošnjak inzistira na tome da je napisao tekst o ljubavi, dojam nakon predstave mnogo je bliži tekstu o ljubavnom i osobnom zavaravanju; aferi kao osobitoj vrsti emocionalnog pijanstva čiji je glavni cilj pobjeći od samoga sebe, po mogućnosti posve nestajući u drugoj osobi.

Redateljica Tamara Damjanović vjeruje u svoje glumce i pristupa im velikim suautorskim žarom, zbog čega upravo primjer predstave »Srce veće od ruku« ukazuje na to da Gavella i nakon brojnih repertoarnih promašaja ipak nije kazalište od koga treba odustati. Naprotiv, sudimo li po intenzitetu glumačke igre u ovoj nepretencioznoj drami ljudskih odnosa, Gavellin teatar čuvaju predani glumački radnici, spremni na različite rizike osobnog otvaranja i istraživanja »zabranjenih osjećaja« kako bi razumjeli i oživjeli traumu likova koje igraju.

Predstava je nakon dugo vremena u Gavelli premijerno ispraćena opetovanim valovima aplauza i toplim povicima odobravanja, što bi trebao biti još jedan signal upravi da publika od ovog kazališta očekuje najfiniji bod pronicanja ljudske intimnosti. Riječima vječito suvremenog Augusta Strindberga iz 1908. godine, napisanima kao da je gledao ovu predstavu: »Ne treba nam ni tendenciozan, ni samoljubiv, ni samosažaljiv glumac.

Treba nam postojano nepredvidljiv glumac. Netko tko toliko dobro osluškuje svoj unutarnji glas da može biti i prepun energije i posve klonuo, ali nikad lažan, nikad površan i povanjšten.