U najavi sezone 2014/2015. HNK Ivana pl. Zajca bila je drama »Hrvatski Faust« Slobodana Šnajdera, u režiji Olivera Frljića, dramaturgiji Marina Blaževića i izvođenju Hrvatske drame. Premijera je najavljena za 19. studenoga. Međutim, nedavno je u programu za studeni osvanuo novi naslov: »Hrvatsko glumište – u spomen na ‘Hrvatskog Fausta’ Slobodana Šnajdera«. Tim povodom Slobodan Šnajder, suvremeni hrvatski pisac i publicist, odlučio je javno progovoriti o ovoj temi.

   Jeste li kao autor obaviješteni o toj promjeni, zašto je do nje došlo i jeste li pristali na takav naslov?

   – Obaviješten sam napola, ali ima valjda tko zna. Mogu samo pretpostaviti zašto je tako naprasno skinut komad: neoprezan kakav ja znam biti, usudio sam se primijetiti kolegi Frljiću da mi se vrijeme koje je uspio otkinuti od svojih obaveza na drugim mjestima za predstavu po drami »Hrvatski Faust« čini prekratkim. Pun mi je kufer predstava u kojima glumci, jer im nije dato dovoljno vremena da uđu u slojeve komada, bauljaju po sceni ne znajući što glume, izvikuju rečenice koje ne razumiju, i onda sve završi općom gimnaestradom plus nekoliko »jakih« parola.

Sedamnaest dana

Ne kažem da bi takva bila Frljićeva predstava ako bi si, naravno, dao vremena. On je sigurno nadaren i obaviješten, njegovi uspjesi nisu slučajni. Ali on je u ovoj svojoj fazi već uvijek negdje drugdje, kao da je riješio problem teleportacije: čovjek koji sam sebi stalno puše za vratom.

   Bio sam posebno alarmiran kad sam shvatio da je vrijeme koje je Frljić odredio za taj posao otprilike istovjetno roku koji je upravo odradio u »Kerempuhu«… Kažu mi, kod Frljića je to uvijek istih par tjedana. Spominje se i SEDAMNAEST DANA – kao neka stalna mjera. Potpuno sam očaran, ali ne jedem fast-food. Ne mislim da se teatar može voditi na daljinu, putem skypea, ili kao da se igra dopisni šah. I napokon, radi se tu o komadu koji su odveć strasno mrzili, a da bi bio posve loš. Itd, itsl.

   O tome smo Frljić i ja izmijenili dva maila u kojima je on bio vrlo pristojan. Idući dan skinuo je »Hrvatskog Fausta« s programa. A skinuo ga je s opaskom da će jednom, možda, na sveto Nigdarjevo, raditi moj komad u nekom drugom teatru!!! Pazi sada, a tek je došao u »Zajc«, i to kao intendant gdje kontrolira sve uvjete. Nije dakle neumjesna pomisao da Frljić NIKADA nije kanio raditi moj komad.

   Ja sam se s tim pomirio, te sam preporučio da zajedno poradimo na smanjenju kolateralnih šteta, rekavši da ne kanim rondati po tavanu ako me budu pitali što je s predstavom.

   I onda je na programu »Zajca« osvanula najava »Frljić, Blažević: Hrvatsko glumište – u spomen na ‘Hrvatskog Fausta’ Slobodana Šnajdera«. Dakle, umjesto predstave, daleka primisao na jednu – uspomenu. Lijepo. Neka ne zaborave krizanteme. Njihov posao pada oko Dušnoga dana kad svi putujemo mrtvima.

   Koliko ste od početka uopće uključeni u projekt? Jeste li odobrili autorska prava?

   – Imao sam jednosatni razgovor s Frljićem i Blaževićem i tom sam prilikom obaviješten da će se prije predstave ispred zgrade riječkoga HNK-a spaliti maketa zagrebačkog HNK-a, i to radi kontinuiteta Frljićeve estetike gdje se dosta radi s vatrom. To je jako zanimljivo, ali informacija je, držim, važnija za vatrogasce. Neka autorska prava nisu uopće spomenuta, a kamoli ugovor.

   Jeste li dobili na uvid adaptaciju vašeg teksta i jeste li upoznati s koncepcijom predstave?

   – Mogu se samo nasmijati.

»Autorski projekti«

Hoćete li podignuti sudsku tužbu?

   – Nadam se da tužba neće biti potrebna. Frljić i Blažević mogu elegantno riješiti stvar: oni su u programu kojim su zadobili HNK Ivana pl. Zajca naveli petnaestak naslova ROMANA koje kane pretočiti u predstave kao svoje »autorske projekte«. Thomas Mann, na primjer, autor »Doktora Faustusa«, bit će sigurno jako počašćen da se od tog njegova romana učini »autorski projekt«. K tomu, on je mrtav što je u ovom slučaju značajna prednost. Očitujem se spremnim podvrći se pregledima u odgovarajućoj riječkoj ustanovi te izvaditi potvrdu da se na meni nisu našli oni znakovi koje moderna medicina priznaje kao znake smrti. Ali ako bi se na meni pronašli ti klinički znaci, ja se onda više ne bih smio protiviti da budem uspomena.

   Meni je naravno jasno da će tandem Frljić/Blažević uključiti ovaj intervju u svoj »autorski projekt«. Sad kad u »Zajcu« počinje škripati, dobro dođe jedan skandal, na primjer, da se mene kao autora neizvođenog komada oglasi kao glavnog uzročnika neizvođenja. No dvojcu bi bilo pametno da ovaj intervju bude i jedini moj tekstualni prilog u rečenom »autorskom projektu«. Ostalo neka odradi pantomima. Naime, ne želim se suditi. U ovom trenutku, apsolutno protiv volje, sudjelujem u šest sudskih procesa koje je pokrenula izmučena duša g. Dušana Ljuštine. U većini sam svjedok obrane, u jednom sam optuženik i tužitelj istodobno…

   Uzgred, ova sjajna tema za novu stand-up comedy u našem »jedinom satiričkom kazalištu« ide ovako: »Direktor satiričkog kazališta tuži satiričkog pisca zbog satire!« Eto, to bi mogao biti idući autorski projekt Oliverov. To je tako slatko da se fakat da učiniti za 17 dana.

Kronologija »Fausta«

»Hrvatski Faust« imao je praizvedbu na Splitskom ljetu 1982. u režiji Dina Radojevića, da bi potom bio izveden u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u režiji Slobodana Unkovskog. Godine 1987. Roberto Ciulli postavio ga je u Theateru a.d. Ruhr odigravši ga oko 100 puta u njemačkim zemljama, Europi i SAD-u. Napokon, Hans Hollmann režirao ga je u bečkom Burgtheateru 1993. Jeste li se i tada kao pisac suočavali s određenim problemima i jeste li zadovoljni tim uprizorenjima?

   – Dodao bih izvrsnu režiju mog pokojnog prijatelja Petra Večeka u varaždinskom Narodnom kazalištu, koje tada još nije bilo HNK, ali smjelo se zvati »August Cesarec«. Veček je jedan od posljednjih u hrvatskom glumištu koji je shvaćao da dramski autor nije neprijatelj već prirodni saveznik; to razumije i Snježana Banović, ali njoj zbog oštra jezika ne daju ni režirati, a kamoli voditi neko kazalište.

   Da, uvijek je bilo problema, određenih i naređenih, premda naravno još nikome nije palo na pamet da napiše već napisan komad. Predstave koje ste nabrojali tako su različite kako samo mogu biti, ta radili su ih razni autori koji dolaze iz različitih škola i tradicija… Ja se u to nikada nisam miješao, a ne bih ni sada; samo da sam mogao biti siguran da se ne radi o nečemu što silazi s pokretne trake za 17 dana…. ukliješteno između dvaju drugih »autorskih projekata«.

   Problemi o kojima pitate bili su druge vrste, a većinom su kao izazov ostali i danas. »Hermeneutička situacija« komada sigurno se drastično promijenila 1991. godine kada se on odigrao u zbilji. Komad je, naime, sustigao svojega pisca i gotovo ga pregazio. Oni koji su do 1991. prakticirali samo simboličnu osvetu, tada su dobili priliku da je stvarno provedu.

   Frljić danas nema sličnih rizika. Napokon, on je postao intendant nacionalnog kazališta, što meni nije bilo dano. Ali igrati odsustvo toga komada s jedne strane, od 1991. do danas, a njegovo prisustvo u zbilji s druge, nalaže ozbiljan pristup, promišljanje, jasne odluke… jednako jasne svim sudionicima uz pravo da izađu iz toga posla ako se protive njegovim porukama…

Nesuđena Rijeka

Tako sam radio u pokojnom ZKM-u: svatko je mogao izaći iz mojih »ljevičarskih« projekata poput »Petog evanđelja« i nije bio ni na koji način degradiran. Nije, naime, osobito uvjerljivo već je gotovo nečasno, s jedne strane vojevati za slobodu, a u zbilji manipulirati slobodom, u ovom slučaju autorskom, drugih ljudi.

   Kao da vam Rijeka nije suđena.

   – Zaista nemam sreće s Rijekom. Posljednje moje iskustvo jesu »Dumanske tišine« u režiji Zlatka Svibena s Tanjom Bošković kao Agnezom Benessom… kako je to bilo davno – 1987. godine! I kako se rado sjećam tog iskustva! Pa onda sam pokušao dobiti ovo što je Frljić izborio: intendanturu. Nije išlo. Potom je Magelli naprasno odustao od režije drame »Kamov, smrtopis«, nakon što je, slično kao sada Frljić, posvuda govorio da je baš to… »komad toga prostora«… (vidio, valjda, čovjek da na Sušaku ima ulica pjesnikova imena).

   A ipak, silno sam se poradovao kad sam u novinama pročitao (!) da je Frljić zainteresiran za »Fausta«, to je valjda prirodno, pa nije baš da sve vrvi od mojih predstava. Mislio sam da je u Rijeci dobra akustika ne samo za taj od mojih tekstova. No ako riječki dvojac umjesto izvođenja »Hrvatskog Fausta« kani izvesti projekt o tridesetogodišnjem odustvu toga komada, i time aktivno pridonijeti tom odsustvu, srdačno im preporučujem da sve to lijepo zaboravimo: svak na svoju stranu i zdravo đaci. Bez ljutnje, bez zlobe, bez skandala. Fala, dečki, kao da ste odigrali!