U odnosu na izrazito slabu sezonu kazališta u Zagrebu, bolje rečeno prilikom usporedbe s nizom domaćih jesenskih i zimskih premijera koje najbolje opisuje namjerna površnost i hotimična nevoljkost udubljivanja u scenski materijal, gostovanje slovenske »Oluje« zaista je potreslo i protreslo uspavanu kazališnu zajednicu. Pojavio se redatelj koji, začudo, zna kako baratati socijalnom groteskom, a da pri tom ne ostane samo na maskama iskrivljenih lica. 

   »Oluja« u režiji Jerneja Lorencija te u dramaturgiji Eve Mahkovic otkriva nam pomalo zaboravljeni tekst Ostrovskog, napisan prije više od stopedeset godina, pažljivo promislivši svaki detalj adaptacije. Lorenci kritički zahvaća starinsko, koliko i svevremeno društveno licemjerje »uigrane snishodljivosti« grupice sitnih bogataša, baš kao i aktualnu učmalost malih zajednica, pokazujući da se promašeni život sastoji od najobičnije kombinacije nogometa i nedjeljne mise na televizijskom prijamniku, kao i od ciničnog stava da se ljubav realizira samo kao brza seksualna potrošnja. 

  Izgubljene glave

Lorenci je, nadalje, majstor slojevitih razina društvene ceremonijalnosti. Nakon svake izgovorene međuljudske gadosti, glumci dolaze u prvi plan pozornice i lagano se klanjaju. Svijest o stalnoj pokazanosti i neprekidnoj podvrgnutosti tuđim pogledima stvara osobit, gorak i tjeskobni savez s publikom, zbog čega odjednom postaje kristalno jasno da će u sustavu opće hladnoće nastradati najtopliji i najnaivniji. Jer dok »mustre« razvlače lice u ogroman osmijeh dok ih roditeljska generacija brutalno ponižava, par mladih ljubavnika i preljubnika ponaša se poput ljupke štenadi koja se kotrlja pozornicom i još zajednički udara glavom o tvrdoću podloge. Kao da je »izgubiti glavu« u isti mah povezano s osjećajem ljubavne predaje, ali i prijetnjom društvenih sankcija za svakoga tko se izdvoji iz melograđanskog kola. 

   Primož Pirnat u roli Borisa Grigoriča igra posve zbunjenog kerubina, kovrčavog, vječito nasmijanog, blagog prema svojim zlostavljačima, krupnog tijela, gotovo falstafovski izmještenog iz uobičajenih gabarita ponašanja i izgleda. Pirnat se prema liku Katarine u izvedbi Nike Rozman ponaša kao da sniva kod otvorenih očiju ili kao da ne može vjerovati da bi mu se mogla dogoditi ljubav, još manje da bi mogla biti uzvraćena. Dirljivost njegove zatečenosti osjećajima u savršenom je skladu s »olujom« koja potresa ozbiljnu, nimalo koketnu, na ljubavne žestine nespremnu i još k tome neustrašivo otvorenu Niku Rozman, zbog čega je već i sama podjela glavnih uloga zaslužna za izvanredno fino nijansiran odnos glavnih likova. 

   Tu je i sjajan Matej Puc kao prevareni muž, ali i osobnost ukliještena između poslušnosti majci te duboke potrebe bijega od svega što sa sobom nosi majčina »slatko zapakirana« okrutnost. Izvrsna je i Jožica Avbelj gospodarica male obiteljske klike; mater familias čitavog ruskog svijeta: maznoga glasa i nadasve nježne gestike, ali tvrdokorna do sljepila kad su u pitanju njezini obiteljski »trofeji«. U liku Fjokluše pojavljuje se brehtijanski britka Jette Ostan Vejrup, pjevušeći sentimentalne slovenske narodne pjesnice u izrazito parodičnom ključu, s naglim prekidima i postraničnim komentarima. To je još jedna od specijalnosti Jerneja Lorencija: drskost je uvijek negdje na samim rubovima spektakla, u načinu na koji su scenski obrađeni »mali« obredi zabavljanja i opuštanja. 

  Ansambl utopljenika

Predstavu otvara i zatvara svirka gudačkog terceta s oboom (kompozitor: Branko Rožman), s time da je ansambl glazbenika, stalno prisutnih na sceni, znakovito naslovljen »Volga«, kao rijeka koja čitavo vrijeme signalizira višak emocija i opasnost od utapljanja u njihovoj žestini. Poslije scene samoubojstva, lik Katarine preodijeva se u jednostavnu crnu haljinu i pridružuje glazbenicima »Volge«. Na ovaj je način Jernej Lorenci vrednovao, pa i dodatno romantizirao ljubavnu priču dvaju društvenih autsajdera, poklonivši im neočekivano dostojanstvo trajanja u finoj glazbenoj bujici. 

   »Oluja« je predstava koja po filozofskoj arhitekturi podsjeća na čistoću »Fedre« ili »Medeje«. Strast i tragedija pojavljuju se kao međusobno zamjenjiva stanja, čiji će protagonisti zaživjeti punim životom JEDINO ako ne ustuknu pred intenzitetom svojih emocija. Zagrebačka publika ispratila je trosatnu predstavu dugotrajnim aplauzom s povremenim ovacijama.