RIJEKA – U božićno vrijeme popularni balet »Orašar« premijerno je izveden u HNK-u Ivana pl. Zajca. Izveo ga je riječki Balet uz orkestar Opere, a predstava je nastala u koprodukciji s INK-om Gradskim kazalištem u Puli. Za one koji su očekivali klasičnu inscenaciju baleta Petra Iljiča Čajkovskog, recimo odmah da su se koreografija koju potpisuje talijanski koreograf Mauro de Candia, i dramaturgija Patricije Stockemann, odmaknuli od uobičajenih interpretacija ovog baletnog klasika.

Kako doznajemo iz programske knjižice, Mauro de Candia svojeg je »Orašara« koreografirao 2016. za Balet kazališta u Augsburgu, a radnju nije smjestio oko Božića. Osnovna priča, dosta izmijenjena, donekle je prisutna, ali je De Candia ponudio drugačije viđenje »Orašara«, unoseći u njega humor, ironiju, karikaturalnost, pa čak i elemente parodije. Neki likovi su reducirani, a u riječkom »Orašaru« nema ni egzotičnosti kakva se obično očekuje od španjolskog, kineskog, ruskog, arapskog i francuskog plesa. I »Valcer cvijeća« doživio je drugačiju koreografsku interpretaciju.

Bez božićne jelke

Mauro de Candia uzima poznate motive »Orašara«, ali ih slobodno interpretira, dekonstruira i »slaže« na novi način. Njegova koreografija je brza, dinamična, ludički razigrana, s težnjom prema karikaturalnosti i parodičnosti. Radnja je smještena u građanski salon, sveden na brojna vrata, veliki stajaći sat, baršunasti kauč i luster. Marie slavi rođendan i obitelj i prijatelji okupljaju se u salonu.

Budući da nije Badnjak, u ovoj inscenaciji izostala je božićna jelka – tu su samo svjetlucavi baloni i mnoštvo ukrasnih kutija s rođendanskim darovima. Marie, koju je na premijeri plesala Maria del Mar Hernandez (mlade Marie plešu Gabi Butković i Noemi Ferarić), prikazana je kao razmažena, svojeglava, buntovna i nestašna kći koja otvoreno izražava razočaranje dobivenim darovima (u ovom motivu možemo prepozati i današnje potrošačko društvo). Njene roditelje plesali su Cristina Lukanec i Svebor Zgurić, dok su gosti – u izvođenju članova riječkog Baleta – djelomično prikazani groteskno, onako kako odrasle iz svoje perspektive (i iz velikog dalekozora) vidi Marie. Na kraju prvog čina dolazi mađioničar Drosselmeyer, kojega je utjelovio Hugo Rodrigues. Marie ulazi u stajaću uru, usne i tu počinje Drosselmeyerova čarolija…

Maštovita scena i kostimi

U drugom činu na scenu stupaju Kraljica i Kralj (Cristina Lukanec i Svebor Zgurić), Pahuljice i Miševi, Vojnici, Dvorske dame, Kraljica miševa koju pleše Ksenija Krutova i princeza Pirlipat u začudnoj interpretaciji Emanuela Amuchasteguia. Prema zamisli scenografkinje i kostimografkinje Margrit Flagner, autorice adaptacije scenografije i kostima Aleksandra Ana Buković i Manuela Paladin Šabanović, kreirale su maštovitu scenografiju koja se temelji na brojčanicima satova i »pomaknutim« kostimima koji dodatno naglašavaju duhovite koreografske zamisli. Na kraju se Miševi povlače, a Orašar (Ali Tabbouch) se preobražava u mladića i tu slijedi lijepi plesni duet s Marie…

Ona u završnici predstave izlazi iz sata i u ruke uzima lutka Orašara, pitajući se je li to sve bio san… Orkestrom Opere sigurno je ravnao Pavle Zajcev, a članovi Baleta izvrsno su odgovorili koreografskim zamislima Maura de Candije. U predstavi sudjeluju i učenice OŠ za balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica te Dječji zbor »Kap«.