Nakon premijere u Singapuru, Teatar Trafik iz Rijeke i The Necessary Stage iz Singapura 19. rujna izvest će u HNK Ivana pl. Zajca i riječku premijeru predstave »Crossings«. Riječ je o multidisciplinarnoj suradnji između umjetnika iz Hrvatske i Singapura koji istražuju suživot, razumijevanje i miješanje različitih kultura. Ova predstava propituje teme kao što su pitanje doma, domovine i pripadanja, a istražuje multikulturalizam te sličnosti i razlike između dviju zemalja/gradova.

Živost lučkih gradova Singapura i Rijeke nadahnuće je i dijalog za umjetnike kroz konfrontaciju žive izvedbe sa zvukom i multimedijalnim krajolikom. Ekipu predstave čine redatelj Alvin Tan, izvođači Chuang Xiu’er, Sharda Harrison, Edvin Liverić, Najib Soiman i Žak Valenta, oblikovatelj zvuka Bani Haykal, oblikovateljica videa i digitalne obrade Ana Jurčić, scenograf Vincent Lim, skladatelj i izvođač Josip Maršić, dramaturg Haresh Sharma i multimedijalni umjetnik Loo Zihan.

Koja je vaša uloga u projektu »Crossings«?

– Igram ženu koja se provlači kroz različite slojeve komada. Publika najprije upoznaje ženu usred njenog turbulentnog odnosa s partnerom. Žena je zatim uključena u skandal koji prerasta u mit, bivajući u priči koja je kombinacija »Ramajane« i »Mahsurija«. Na kraju žena istinski otkriva sebe, a ja, Sharda, izlazim iz svoje uloge i dijelim priče i iskustva s publikom. Za mene je to ženska potraga i eventualno pronalaženje unutarnje vatre i glasa kako bi se otpustilo prošlu bol i pretvorilo je u sadašnju snagu.

Univerzalne teme

Na koji način su vas gradovi Rijeka i Singapur inspirirali?

– I jedan i drugi su lučki gradovi i u oba slučaja okruženi smo morem i brodovima. To me uvijek inspirira, ali istodobno proizvodi i osjećaj zarobljenosti zbog okruženja s tolikim brodovima. Nisam još bila u Hrvatskoj, pa o tome mogu govoriti samo na temelju onoga što su mi rekli moji suizvođači. Premda potječemo iz različitih kultura, otkrila sam da imamo sličan pristup kazalištu. Slični su nam ciljevi, pa i poruke. To mi je jako inspirativno. Također i to kako su obje kulture otvorene prema tome da potiču jedna drugu kako bi se u radu krenulo dalje i dublje.

Je li rad na predstavi »Crossings« za vas predstavio novo iskustvo?

– Ovo je za mene bilo posve novo iskustvo. I prije sam surađivala s međunarodnim umjetnicima, ali nikad nisam imala priliku prodrijeti dublje u radu s tim izvođačima. Osjećam da je »Crossings« pomalo ludo istraživanje univerzalnih tema, kao i uspostavljanje mostova između dviju različitih kultura, korištenjem raznovrsnih stilova i metoda. Uživam u radu i novim otkrićima. Jedva čekam nastup u Rijeci i susret s riječkom publikom.

Utjecaj Zapada

U Hrvatskoj ne znamo mnogo o kazalištu u Singapuru. Možete li nam nešto reći o tome? Razlikuje li se singapursko kazalište od ostatka azijskog teatra?

– Kad koristimo termin »azijski teatar«, to odmah priziva drugačije kulturološke pristupe. Na primjer, No-teatar u Japanu ili ples kathakali u južnoj Indiji bit će svrstani u azijski teatar. Za mnoge generacije i kroz stoljeća Azija je bila zlatna škrinja s blagom za predivne plesove, poput legong plesača s Balija ili plesača Beijing opere iz Kine. Singapur također ima tradicionalne kazališne predstave, ali one polako iščezavaju. Danas se u našem gradu posvuda vidi utjecaj Zapada – od McDonald’sa do toga da Singapurci gledaju američku televiziju. To također utječe na našu kazališnu scenu.

Imamo mnogo mjuzikala za odrasle i djecu te dosta pantomime. Razvijena je i alternativna scena s dosta lokalnih djela, kao i živo manjinsko kazalište s različitim pravcima – mandarinski teatar, malezijsko, indijsko i englesko kazalište, što je odraz našeg multikulturalnog društva. Produciramo i dosta multijezičnih predstava, što je također povezano s multikulturalnosti. Uslijed manjka starih, bogatih azijskih tradicija i metodologija, naš pristup teatru je jedinstveno singapurski. Imamo mnogo dramskih pisaca koji ozbiljnim temama prilaze na komičan način ili pišu komade s prepoznatljivim lokalnim koloritom. Mislim da je singapursko kazalište vrlo uzbudljivo. Pored velikih mjuzikala i komercijalnih predstava, postoji i teatar koji je sofisticiran i umjetnički rafiniran u smislu cross-multidisciplinarnih suradnji i novih eksperimentalnih pristupa.

Kakvo je nezavisno kazalište u Singapuru i možete li nam ukratko predstaviti The Necessary Stage?

– Nezavisno kazalište poduzima rizike u svome radu. The Necessary Stage je velika platforma za rast i učenje. Oni su istinski zaslužili riječ »necessary« (nužan) u nazivu njihove kompanije. Ukratko,  The Necessary Stage (TNS) producira različite vrste radova – od eksperimentalnih do predstava za odrasle i mlade. Također organiziraju M1 fringe festival, dovodeći različita međunarodna kazališta koja ne spadaju u mainstream. Na taj način Singapurci imaju mogućnost proširiti horizonte i steći uvid u različite načine razmišljanja.

Čehov i Stanislavski

Završili ste Lasalle College of the Arts. U kakvoj ste tradiciji educirani?

– Školovana sam u čistoj glumi. U tome su važno mjesto imale klasične metode Čehova i Stanislavskog, a kasnije Meisner tehnika. Obučavani smo i u klasičnom Shakespeareu, dok smo se u pokretu većim dijelom oslanjali na poglede Anne Bogart. U edukaciji je dosta bio zastupljen i azijski teatar; učili smo kathakali, bharatanatyam, kalaripayat, No-teatar i Cho. Kasnije u životu, kad me prije četiri godine izravno obučavao mentor u kalaripayatu (indijska ratnička umjetnost) i plesnoj formi kontaktne improvizacije, počela sam zaista stjecati uvide u rad i tehnike, tipove i stilove koje smo razvijali. Moj mentor, ja i još neki osnovali smo izvedbenu i istraživačku grupu u Singapuru koja se zove TheatreStrays. Kroz treninge sam mnogo dublje otkrila tišinu glumca, kao i prisutnost tijela postignutu kroz svakodnevno životno treniranje.