U gradovima vijore stjegovi, ruše se bolnice, otvaraju se grobovi – i mrtvaci pjevaju psalme – a voz juri preko njih te ih razvaljuje i ništi. Kao pomaman se zabija u zvonike, zgrade, građevine, obara ih, mrvi i ostavlja za sobom crveni trag plamena i krvi. Kao potres se ruši na pokrajine, i trese i ništi katedrale, kazališta, akademije, kasarne, palače, dvorove, redakcije, atelijere, urede, crkve, sabore, kapelice, laži, luksuriozne hrvatske laži…« – završne su ovo rečenice Krležine »Hrvatske rapsodije«, aktualne i u naše vrijeme. 

U HNK Ivana pl. Zajca predstavu »Hrvatska rapsodija« – prema motivima Miroslava Krleže – postavljaju redatelj Sebastijan Horvat i dramaturg Milan Marković Matthis. Ovim povodom razgovaramo sa slovenskim redateljem Sebastijanom Horvatom, jednim od suosnivača nezavisne kazališne udruge E.P.I center 1997. godine, koji je postao izvedbeni produkcijski centar u kojemu su u koprodukcijama s većim i manjim institucijama nastajali istraživački kazališni projekti. Od 2005. godine zaposlen je na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo kao profesor kazališne režije. 

Režirao je u Gledališču Ptuj, MGL-u Ljubljana, Drami SNG-a Maribor, Gledališču Glej, Theater der Künste u Zürichu, GDK-u Gavella i drugim kazalištima. 

Među značajnijim nagradama su Borštnikova diploma i posebna nagrada prema ocjeni žirija za režiju predstave »Makbet«, »Montblanc Young Directors Project Award«, nagrada za mladog redatelja na salzburškom festivalu »Salzburger Festspiele 2005«, Šeligova nagrada 38. tjedna slovenske drame za predstavu »Romantične duše«, a ove godine dobitnik je Nagrade Tantadruj za kazališna dostignuća za predstavu »Sluge«.

Krleža i Cankar 

U zagrebačkom kazalištu »Gavella« postavili ste »Hrvatskog boga Marsa«. Sad se iznova vraćate Krleži. Je li vam on posebno blizak autor?

– Prije nekoliko godina počeo sam u Sloveniji raditi opus Ivana Cankara. Mislim da je Cankar za Slovence isto što je Krleža za Hrvate. Oni objašnjavaju bitnu poziciju identiteta nacije i odnosa spram Europe. Zanimljivo je koliko je puno Krleža pisao o Europi. Nekadašnja Austro-Ugarska jako je slična današnjoj Europi i kako kaže Krleža u eseju »Europa danas« – stvari su se mijenjale za vučju dlaku. Nešto je trulo u ovoj zemlji što se zove Europa. Krleža je jako aktualan i zanimljivo ga je promatrati na novi način. Ponovno iščitavam Krležu, za kojega se može reći da je svjetski pisac. 

Predstavu radite prema motivima Krležine »Hrvatske rapsodije«. Jeste li koristili i neke njegove druge tekstove?

– Smatram da bi se danas održalo Krležu i ono što je htio reći, treba ga preraditi. Malo je ostalo od njegova teksta, ali je Krležin duh jako prisutan u našoj predstavi. Ima i Krležinih pjesama i drugih tekstova, kao i improvizacija. 

Židovi 21. stoljeća 

Kakav je bio proces rada na predstavi?

– Počeli smo s improvizacijama i mnogo razgovarali o nekim problemima koji se već nalaze u tekstu. Pokušali smo zanimljive situacije iz teksta prebaciti u sadašnjost. Glumačka ekipa je odlična i vrlo kreativna. Radili smo na temama i improvizirali dok nismo došli do materijala koji je bio vrijedan. 

Glumci su znači donijeli dosta materijala?

– U početku smo imali neku ideju, no predstava je nastajala kao timski rad. Radili smo zajedno s dramaturgom i cijelom ekipom. Važan doprinos dali su i scenograf Jürgen Kirner, autor glazbe Drago Ivanuša i kostimografkinja Belinda Radulović. 

Alegorijska slika vlaka iz »Hrvatske rapsodije« tumači se kao simbolički prikaz Hrvatske, izgubljene u kaosu i beznađu ratnih godina. 

– Kao što sam rekao, bavimo se Europom danas, jer ako umjetnik ne zna gdje se nalazi i ne govori o problemima svijeta u kojem živi, onda to nema smisla. Trudili smo se otvoriti neke prozore – i na političkoj i na osjećajnoj razini. Propitujemo gdje se Hrvatska i Europska unija nalaze u ovom trenutku. Snažno se bavimo sadašnjicom. 

Traženje istine 

Kakvi su vam dojmovi o riječkom kazalištu?

– Oduševljen sam atmosferom u kazalištu i kazališnim radionicama. U Rijeci se osjećam kao kod kuće. Radio sam i vani, ali ovdje se osjećam slobodnim. Nema nikakvih pritisaka u smislu umjetničke slobode.

Koliko se danas Krleža postavlja u slovenskim kazalištima?

– Uglavnom se rade »Glembajevi«, koji se postavljaju svakih nekoliko godina. Mislim da se Krleža premalo igra u Sloveniji, a ima još toliko zanimljivih tekstova. Bio sam zaprepašten kad sam shvatio koliko je malo preveden na slovenski jezik. Neke važnije stvari su prevedene, no dosta toga iz Krležina opusa još nije prevedeno. 

Kakva je situacija u slovenskom teatru?

– Sviđa mi se kazalište kakvo radi Oliver Frljić. U tom smislu važne su i predstave koje je radio u Sloveniji. Takvu vrstu kazališta vežem uz grčki izraz parezija. Riječ je o traženju istine koja je bolna i opasna – i za onoga koji radi takve predstave i za društvo. Ako je političko kazalište bezbolno, onda to nema svrhe.