Predstava

ŠTO SI ŽIV? Rijeka se ne libi slaviti oslobođenje. ‘Smrt fašizmu! O ribarima i slobodi!’

Davor Mandić

snimio Roni Brmalj

snimio Roni Brmalj

Do govoto pola predstave čini se da je nizanje biografskih činjenica deklamatorskim principom, uz rudimentarnu i ponekad simboličnu gestu koja treba „potvrditi“ priču, njena okosnica, no kad prva glumica „probije 4. zid“ i obrati se publici svojom, ili „svojom“, biografijom, počinje se odmatati i klupko razloga za postavljanje ove predstave.



RIJEKA – Ime 3. maj danas se sa zebnjom izgovara u Rijeci i oko nje. Što će biti s brodogradilištem, i s Rijekom ako brodogradilišta više ne bude, nitko zapravo ne zna. No 3. maj je i nešto puno veće od brodogradilišta; ovaj je datum, 1945. godine, po kojem je brodogradilište dobilo ime, Dan oslobođenja Rijeke od fašizma. I taj se datum, kao i pripadajuće mu ime, ponekad sa zebnjom izgovara.


No Rijeka se ne libi obilježiti 3. maja cjelotjednim događanjima, od kojih ćemo pozornost svrnuti na večerašnju predstavu „Smrt fašizmu! O ribarima i slobodi!“ Reflektor teatra iz Beograda, izvedenu pred dopola punim (ili praznim, ovisno o kutu gledanja) gledalištem Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, u organizaciji Grada Rijeke, TD-a Rijeka 2020, Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke, Saveza antifašista Primorsko–goranske županije, Povijesnog društva Rijeka te Zaklade Friedrich Ebert.


Petero glumaca na pozornici u fokus stavlja priču o narodnom heroju, ali i čovjeku Ivi Loli Ribaru, njegovu bratu, ocu i zaručnici Slobodi Trajković. U režiji Milene Bogavac, glumci Đorđe Živadinović Grgur, Nina Nešković, Strahinja Blažić, Sunčica Milanović i Nikola Živanović rekreiraju slike iz života u turbulentnim vremenima uoči Drugog svjetskog rata, tijekom rata i nakon njega.




Do gotovo pola predstave čini se da je nizanje biografskih činjenica deklamatorskim principom, uz rudimentarnu i ponekad simboličnu gestu koja treba „potvrditi“ priču, njena okosnica, no kad prva glumica „probije 4. zid“ i obrati se publici svojom, ili „svojom“, biografijom, počinje se odmatati i klupko razloga za postavljanje ove predstave.



Naime, u vremenu koje Ivu Lolu Ribara i ostale narodne heroje, kao i plemenite koncepte za koje su se zalagali, nasilno stavlja po strani, preimenujući ulice i izbacujući ih iz udžbenika, stasaju generacije sa svojim problemima, svojim povijestima i svojim razlozima za akciju ili pasivnost. Pa dok glumica priznaje da je najživlja bila dok je prije dvije godine sudjelovala u studentskim demonstracijama, ipak domeće i da o politici ne zna ništa, da vijesti ne čita, a da je s demonstracija otišla kada je počela padati kiša.


„Što si živ?“ pita otac Ive Lole i Jurice Ribara lika koji je za razliku od njegovih sinova preživio rat. Lik na to pitanje nema, dakako, pravi odgovor, ali ga nemaju ni generacije stasale puno poslije toga vremena. Imao ga je zato Ivo Lola, imao ga je i njegov brat, pa je to razlog zašto ova glumica sudjeluje u projektu.



Nije puno drugačije ni s drugom glumicom koja se obraća publici, a koja priznaje da se za njenim familijskim stolom ne priča o ratu. O posljednjem ratu, dakako, o ovom koji mi, Hrvati zovemo Domovinskim. Zašto se ne priča? Zato što bi, kaže glumica, ona optužila one koji su u njemu sudjelovali da su nacionalisti, a oni bi njoj objašnjavali da ona to ne razumije. I juha bi se ohladila. Zato se gleda televizija, i to po mogućnosti program s muzikom.


Najdirektniji u obraćanju je posljednji glumac, koji od publike traži i interakciju. Naime nakon što podijeli s punlikom papir koji predstavlja kartu za Kinu, u kojoj je bio mjesec dana, u kojoj je dobio ponudu da ostane, a to sve nakon što su mu tri prijatelja otišla iz Srbije, on je ipak odlučio vratiti se i, kako je rekao, probati nešto promijeniti. Njemu je najvažnije da zna crvenu liniju koju si čovjek mora postaviti, a za koju mora znati kad je treba prijeći i nešto poduzeti da se stvari promijene nabolje. A kad je upitao publiku bi li ga slijedili ako bi ta crvena linija bila prijeđena, dobio je nekoliko skromnih odgovora. No pitanje „Što si živ?“ za njega ipak ima odgovor.



Predstava je polučila aplauz koji je glumce više puta pozivao na pozornicu, a nakon nje organiziran je i okrugli stol o antifašizmu, koji je imao predstavu kao poticaj, a u kojem su sudjelovali: direktorica zagrebačkog ureda zaklade Friedrich Ebert Turkan Karakurt, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, povjesničar Tvrtko Jakovina, redateljica predstave Milena Bogavac i glumac Đorđe Živadinović. Okrugli stol moderirao je novinar Neven Šantić.