Opore i gorke priče

“Priče o samoći” Mire Gavrana: Vrsni pripovjedač koji plijeni jednostavnošću

Marinko Krmpotić

Foto. Darko Jelinek

Foto. Darko Jelinek

Gavran je vrsni pripovjedač koji plijeni jednostavnošću, sažetošću i konciznošću, što mu omogućava da znalački gradi priče i oslikava njihove protagoniste, odlično vodi dijaloge te pripovijeda logično, pitko, tečno i razumljivo



Mahom su opore i gorke nove priče Mire Gavrana objavljene u zbirci pripovijedaka »Priče o samoći«, a taj okus pelina baš i nije tipičan za mirnog i staloženog Gavrana, nedvojbeno jednog od najuspješnijih i najznačajnijih književnika suvremene hrvatske književnosti.


Njegova druga zbirka pripovijedaka (prvu pod naslovom »Mali neobični ljudi« objavio je davne 1989. godine i doživjela je pet izdanja!) sastavljena je od deset pripovijedaka nastalih u razdoblju od 1993. do 2018. godine, a od tih deset osam ih još nije doživjelo objavljivanje u knjizi (znane su nam iz časopisa), dok su dvije – »Spašavanje medvjeda i »U zagrljaju rijeke« preuzete iz drugog, proširenog izdanja spomentog prvijenca. No i te se dvije priče, svaka na svoj način, uklapaju u Gavranovo viđenje samoće, čemu je u cijelosti posvećena ova zanimljiva knjiga priča.


Bezosjećajna Europa


Tako odlična, nagrađivana i mnogima već znana »Spašavanje medvjeda« kroz zaista dojmljivu priču o potpunom nerazumijevanju većeg dijela Europe prema ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, svjedoči o svojevrsnoj osamljenosti ljudi ovih prostora koji su za zapad Europe uvijek bili najčešće tek divljaci i primitivci. Ni trunčicu slabija »U zagrljaju rijeke« potvrđuje kako smo se u odnosu prema životu, nažalost, jako približili toj nadmenoj i bezosjećajnoj Europi što je sjajno oslikano kroz likove beskrupulozne braće koja jedva čekaju da im umre stric kako bi dobili dio njegova skromna nasljedstva.




U takvom svijetu osamljenost je gotovo pa normalna pojava, što Gavran argumentira nizom novijih pripovijedaka od kojih je ponajbolja jedna od posljednjih napisanih, sjajna »Moramo ozbiljno razgovarati« s efektno opisanim raspadom suvremene hrvatske obitelji u kojoj žena »ganja« karijeru i klanjajući se veličanstvu zvanom zarada uništava i sebe i druge. Suprotna je sudbina junakinje priče »Ili žena, ili sin«, koja zbog muških stereotipa o većoj važnosti muške djece spoznaje koliko je, u stvari, čovjek kojem je rodila troje djece, malo voli.


No nije samo društvo faktor koji nameće osjećaj osamljenosti i odbačenosti. Vrlo su često to i sami ljudi koji nemaju hrabrosti reći ono što bi morali reći i priznati, pa im to prokletstvo neizgovorenog uništava značajan dio života o čemu lijepo svjedoči dojmljiva priča »Bivši ljubavnik«, dok »Nije dobro lagati« i »Pogrešan stan« problematiziraju teme nezasluženo izgubljene ljubavi i sposobnosti privikavanja na život nakon toga, pri čemu se kao najveća opasnost obično javlja otrovna i često smrtonosno opasna ljubomora. Ipak, nije baš sve crno kako nagovještavaju spomenute priče.


Da ljubavi ipak ima i da se do nje može doći, potvrđuje duhovita i definitivno najsimpatičnija priča ove zbirke, prozračno nježna »Iziđi iz kuće« koja u stilu srednjoeuropske literature blagog humora donosi priču o dvoje osamljenih ljudi koji nakon gubitka ljubavi ipak izlaze iz okova samosažaljevanja i izoliranosti, i to zahvaljujući papigi koja im stalno poručuje – iziđi iz kuće!


Propaganda kršćanstva


Na tom je valu, ali ipak bitno drugačija, i »Malo srca, malo duše«, najduža pripovijetka cijele knjige koja će nekima biti najgori, a nekima najbolji dio ove knjige. Zamišljena na suprotstavljanju stavova dvoje braće – od kojih je jednome vjera spas, a drugome razlog za mržnju prema Bogu i Crkvi zbog nezasluženo proživljenih tragedija – ova je priča čisti primjer propagande kršćanstva i vjere općenito pa će ponajprije s tih stajališta, a ne literarnih, biti i vrednovana.


Hrvatski disident


Napokon, kao iznimka u cijeloj ovoj zbirci ističe se vrlo dobra priča »Hrvatski disident« kroz koju je Gavran znalački i duhovito, s uočljivim dozama umjerenog cinizma i ironije, progovorio ne samo o suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni, već i o tipičnoj političkoj i inoj dvoličnosti uobičajenoj ne samo za hrvatsko društvo, već sve zemlje tranzicije. Baš se u toj priči možda i ponajviše osjeti taj »novi« i drugačiji Gavran koji hrabro ulazi čak i u područje kritike društva, odnosno onih mračnijih i tamnijih dijelova ljudskog karaktera.


No ti noviteti čitatelju su ponuđeni na prepoznatljiv Gavranov način, a to znači manirom vrsnog pripovjedača koji plijeni jednostavnošću, sažetošću i konciznošću, što mu omogućava da znalački gradi priče i oslikava njihove protagoniste, odlično vodi dijaloge te pripovijeda logično, pitko, tečno i razumljivo, stvarajući pritom situacije koje nameću brojne zaključke i poruke, a na čitatelju je da odabere one koje smatra najočitijima i najjasnijima.