Željko Senečić, istaknuti hrvatski filmski i kazališni redatelj, scenograf, slikar, scenarist, dizajner interijera i pisac preminuo je 2. siječnja u Zagrebu u 85. godini, objavio je tjednik Nacional, čiji je Senečić bio kolumnist.

Željko Senečić rodio se 18. siječnja 1933. u Zagrebu.

Slikarstvo je diplomirao 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi Marijana Detonija, a 1960. diplomirao je scenografiju na Kazališnoj akademiji, a u razdoblju od 1956. do 1960. bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića.

Prvu izložbu realizirao je s Julijem Kniferom u salonu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) u Praškoj ulici u Zagrebu, a od 1957. izlagao je na brojnim izložbama ULUH-a u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (na smotrama od 1958. do 1966.). Izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inozemstvu, objavio grafičke mape Zašto, Zagreb, Dubrovnik, Zadar, Istra, Rab i jedan je od osnivača Galerije Josip Račić u Zagrebu (1976).

Pretežno tehnikom ulja na platnu ili staklu slikao je lirske vizije gradova, osobito Zagreba, prizore iz cirkusa i likove klaunova (ciklusi Moj grad, 1988. i Senečićeve vedute, 2003.).

Dio njegova slikarskoga opusa, osobito slike na staklu, posvećen je Veneciji, gradu kojemu se uvijek iznova vraćao i gdje je održana i jedna od njegovih posljednjih izložbi. Veneciji je posvećen i veći dio radova izloženih prošle godine na velikoj retrospektivnoj izložbi »Željko Senečić – Kritička antologija» u Galeriji Klovićevi dvori, autora izložbe Vladimira Crnkovića.

Od 1963. djelovao je kao filmski scenograf, jedan od najistaknutijih u Hrvatskoj. Autor je dvjestotinjak scenografija za igrane i dokumentarne filmove, niz emisija te tridesetak serija. Među najpoznatijim filmovima za koje je radio scenografiju su »Rondo« (1966.) i »Ljubavna pisma s predumišljajem« (1985.) Zvonimira Berkovića, »Kad čuješ zvona« (1968.), »Kiklop« (1982.) »Glembajevi« (1988.) Antuna Vrdoljaka, »Breza« (1967.) Ante Babaje, »Četvrti suputnik« (1967.) Branka Bauera, »Imam dvije mame i dva tate« (1968.) Kreše Golika, »Jedanaesta zapovijed« (1969.) Vanče Kljakovića, »Tko pjeva zlo ne misli« (1970.) Kreše Golika, »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja« (1972.) Krste Papića, »Vrijeme ratnika« (1990.) Dejana Čoraka, »Čaruga« (1990.) Rajka Grlića i »Gospa« (1994.) Jakova Sedlara.

Od 1965. Senečić radi i kazališne scenografije (»Tko se boji Virginije Woolf?«, »Guslač na krovu«, »Koriolan«, »Sablasna sonata«, »Tango«, »Idiot«, »Otmica«, »Richard III«) za kazališta diljem Hrvatske, od Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Rijeke, Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara.

U žanru dokumentarnih i kratkih filmova od 1969. godine radio je na tridesetak filmova, i to na više od polovice njih kao scenarist i režiser. Posegnu skupinu čine njegovi filmovi posvećeni umjetnicima, naročito likovnim umjetnicima – Julije Knifer, Dušan Džamonja, Josip Vaništa, Josip Račić.

Režirao je cjelovečernje filmove »Pont Neuf» (1997), »Zavaravanje« (1998.), prikazan na Berlinskom filmskom festivalu i Filmskom festivalu u Ženevi, »Dubrovački suton« (1999.), u užoj selekciji Festivala svjetskog filma u Munchenu te »Crveno i Crno« (2005).

Posljednja kazališna predstava koju je režirao i postavio u vlastitoj produkciji bili su »Gospoda Glembajevi« sa samo tri lika. Ignjata Glembaja utjelovio je Žarko Savić, Leonea Glembaja Andrej Dojkić, a barunicu Castelli Vesna Tominac-Matačić.

Godine 1996. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo za filmsku umjetnost, a 2015. nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo za scenografiju u hrvatskoj kinematografiji.

Dobitnik je četiri Zlatne arene za scenografiju na Festivalu jugoslavenskog igranog filma (1964., 1985.) te Filmskog festivala u Puli (1992., 2001.), nagrade Dr. Branko Gavella za kazališnu scenografiju (1980.) te Grand Prixa za slikarstvo, za slike na staklu, na Salonu nacija – Le Salon des Nationas – u Parizu 1984. godine.

Obavijest o datumu i mjestu komemoracije za Željka Senečića bit će objavljena naknadno.