ZAGREB – Kako počinje odnos koji se pretvara u bračnu vezu? U slavnom televizijskom scenariju Ingmara Bergmana iz 1973. godine, Marianne i Johann upoznaju se u ranim dvadesetim godinama. Upravo su prekinuli strastvene i bolne ljubavne veze te zaključili da bi zadobivene rane mogli liječiti međusobnim izlascima s nekim manje karizmatičnim partnerima. To je bila “vrlo racionalna odluka”, kažu. Tek kasnije su se zaljubili. Uskoro su vjenčani, dvoje djece, obiteljski i prijateljski ručkovi, zasebne i unosne karijere, redoviti odlasci u kazalište i na koncerte, sve kako nalaže obrednost srednje građanske klase.

Čak su intervjuirani u ženskom časopisu kao primjer “savršenog braka”. Bergman redateljski diskretnom, ali nemilosrdnom ironijom prikazuje samozadovoljstvo pobjednika bračne lutrije, istovremeno filmski bilježeći rastuću tjeskobu, nelagodu i nemir supružnika smještenih u pozlaćeno središte”idealnog okvira”. Scenarij je na neki način i sociološka najava velike epohe razvoda koja obilježava završetak dvadesetog stoljeća, i na europskom, i na američkom, i na azijskom kontinentu. Primjerice, prema podacima Hrvatskog zavoda za statistiku, točno polovica domaćih brakova završi razvodom, a brakovi statistički najčešće pucaju nakon petnaest godina zajedničkog života (dakle, točno kao u Bergmanovom scenariju).

Moć erupcije

Prava drama “Prizora iz bračnog života” i u televizijskoj seriji i u adaptaciji za domaću pozornicu počinje u trenutku kad Marianne odluči pobaciti njihovo treće dijete, jer ni ona ni suprug oko dolaska tog djeteta nemaju dovoljno entuzijazma. Na istom mjestu se ugodna i sigurna bračna rutina pretvara u različite oblike simboličke, a zatim fizičke agresije. Brak strada zbog njegove nevjere, ali i zbog njezinog tihog zamjeranja i distanciranja. Najviše od svega propada zbog konformizma koji se uvukao u sve pore supružinskih relacija. Tek u punom naletu bračnog konflikta, partneri se emocionalno ogoljuju i samim time uistinu upoznaju. U režiji Sare Stanić i u interpretaciji Alme Price (Marianne) i Sretena Mokrovića (Johann), upoznavanje partnera povezano je upravo s eskalacijom ljutnje i međusobne mržnje – samo je golem bijes u stanju osloboditi ove dobro podmazane socijalne marionete od zabrane iskrene konfrontacije s partnerom (baš kao i sa samim sobom).

Nakon svađe i tučnjave, odnos se ponovo razbistrava, protagonisti jasnije vide jedan drugoga, nalaze zajednički jezik, pa čak i neki oblik doživotne vjernosti kojoj nimalo ne smeta što su oboje u međuvremenu sklopili neke druge brakove, s nekim drugim partnerima. Nakon što su skinuli maske jedno pred drugim, zapravo je nebitno kako se naziva njihov odnos. Je li to strast ili prijateljstvo, ili oboje, ili naprosto neki drugi divlji eksperiment u kome više nema himbe. Prihvaćanje svoje i tuđe unutarnje golotinje, zajedno sa svim njenim tabuima i bolnim stranama, mnogo je sličnije ljubavi od početnih izjava o “dobro podmazanom partnerstvu” u kojemu gotovo uopće ne dolazi do zapinjanja. Utoliko su “Prizori” alegorijska drama, slična recimo srednjovjekovnom “Svatkoviću”, čiji likovi više predstavljaju alegorijske principe “običnih” i unekoliko bezličnih ljudi, nego neke konkretne, unikatne osobnosti.

Moć onoga što nije samo gluma

Predstava se igra u Muzeju prekinutih veza, s glumcima koji alegorijskom predlošku poklanjaju svoju izvedbenu nutrinu, k tome na minimalnoj udaljenosti od publike, gotovo dijeleći isti stol. Naglašena komornost prostora izvedbe od Price i Mokrovića zahtijeva i ogromnu izvedbenu koncentraciju i osobnu hrabrost. Oboje odlaze veoma daleko u otkrivanju upravo onoga što NIJE glumačko – prethodno uvježbano, namješteno, kalkulirano – u ljudskim odnosima. Zadivljujuće je, naime, što na sceni nisu samo “glumački prvaci” (premda to Prica i Mokrović nesumnjivo profesionalno jesu), nego vrlo krhka ljudska bića. Njihova lica postaju živi, osjetljivi ekrani strahova. Žudnji. Nesigurnosti. Zabrinutosti. Ogorčenosti. Divljeg bijesa.

Moć susretnosti

Režijski i dramaturški treba pohvaliti Saru Stanić zbog sposobnosti da se poigra i samim okvirom “pozivanja u goste”. Publika je na početku izvedbe deklarativno i veoma srdačno “ispraćena kući” (“Drago nam je da ste bili”, “Lijepo od vas da ste navratili”), tako nam signalizirajući da je svijet upravo izašao iz privatnog prostora Johanna i Marianne te da susret s bračnim parom valja doživjeti kao svojevrsnu pogled na njihovu “izolaciju” od društva. Na kraju predstave publika je opet pozdravljena, ali sada kao da je na samom početku svečanog susreta, u kojem kolo uvijek počinje iznova. Ovo preokretanje konvencije gostoljubivosti (prvo opraštanje, onda dočekivanje) nije samo dobra redateljska odluka, nego i zanimljiv filozofski pristup čitavoj drami. Relativno je što smatramo dolascima i odlascima, prekidima i nastavcima.

Sa svim dužnim poštovanjem prema Muzeju prekinutih veza, postoje odnosi koje nije moguće prekinuti ili bar rastanci koji nisu završeci, nego promjene i kontinuiteti odnosa.

Mokrović i Prica izvrstan su izbor za Bergmanove likove jer oboje mogu ići veoma daleko i u držanju i u rušenju fasade. Uživaju u tome da izazivaju jedan drugoga. No ono što ostaje nakon predstave svakako je iskustvo teško izborene ljudske otvorenosti, čak i po pitanju seksualnosti, kao i bespoštednosti u prikazu međusobnih konflikta. Za razliku od mnogo hladnijih protagonista Bergmanove TV serije, Prica i Mokrović strastveno napadaju međusobne maske i komadaju ih s mnogo užitka u destrukciji. Ipak smo mi mediteranska zemlja. Na sceni je i pozamašna količina tanjura u stalnom premještanju (nepotrebno umnoženi kazališni rekvizit brojčano se penje na pedesetak primjeraka), ali zapravo je glumački moćno što se pucanje keramike događa među likovima, a ne kao posljedica razbijanja kuhinjskog posuđa.

Završno, “Prizori” su malo glumačko remek-djelo para Prica i Mokrović, kao i smjerokaz prema tipu komorne igre kakva nam u Zagrebu sustavno nedostaje. Možda bi mlađi glumci drugačije postavili čitavu dramsku situaciju, ulazeći u nju brutalnije, pretpostavljam s manje međusobnih skrupula, ali izvjesno je da bi vrlo teško dobili intenzitet glumačke igre koji grade Prica i Mokrović, čitavo vrijeme vrlo pažljivo razotkrivajući i vlastite i partnerske neuralgične točke. Oni znaju da igraju šah vlastitim glavama i čuvaju ih veoma dostojanstveno. Za svoju detaljnu studiju glume koja odbacuje glumu u prisnim odnosima, Prica i Mokrović ispraćeni su dugim aplauzom, kao neprikosnoveni miljenici publike.