Male scene

“Poludjela lokomotiva”: Ludička scenska igra…

Kim Cuculić

Jernej Lorenci polazi od dosjetke da lokomotivu i njene strojeve predstavljaju dva klavira pa se predstava, u energičnoj izvedbi Janeza Škofa i Aljaža Jovanovića, kreće u ritmu poludjele parne lokomotive koja postaje metafora kazališta i života



Predzadnjeg dana Međunarodnog festivala malih scena prikazana je predstava »Poludjela lokomotiva«, u izvođenju Drame ljubljanskog Slovenskog narodnog gledališča i režiji Jerneja Lorencija. Predstava je nastala prema dramskom tekstu Stanislawa Ignacyja Witkiewicza, poljskog književnika, filozofa i slikara te jednog od najzanimljivijih autora svjetske avangarde prve polovice 20. stoljeća. Njegovo kazalište nazivali su »metafizičkom bufonerijom i superkabaretom koji prikazuje tugu, dosadu i očajanje moderne civilizacije«.


Witkiewiczev dramski opus prethodi dramama apsurda, a kao osnivač moderne poljske drame utjecao je na dramsko stvaralaštvo Gombrowicza, Mrožeka i Rozewicza. Njegova »Poludjela lokomotiva« (1923) na neki način rezimira autorova umjetnička traganja koja se stalno kreću između groteske i drame apsurda. U ovoj dramskoj igri strojovođa i ložač naumili su svoju parnu lokomotivu potjerati mimo svih razumnih ograničenja, ne zaustavljajući se, niti se obazirući na signalizaciju, jer žele doživjeti vrhunac brzine i osjetiti kako je s druge strane mogućeg. No, oni nisu obični željezničari nego zloglasni kriminalci koji su izmaknuli ruci pravde, a njihov eksperiment kvare putnici želeći zaustaviti vlak. Ludi se pokušaj na kraju pretvara u »običnu« željezničku nesreću.


 Ovakav siže nudi različite mogućnosti scenske interpretacije, a Jernej Lorenci polazi od zanimljive dosjetke da lokomotivu i njene strojeve predstavljaju dva klavira koja proizvode začudnu, ludičku zvučnu kulisu (skladatelj je Branko Rožman). U energičnoj izvedbi Janeza Škofa i Aljaža Jovanovića čitava predstava kreće se u ritmu poludjele parne lokomotive, koja postaje metafora kazališta i života. U oblikovanju likova Lorenci čini odmak od psihološkog realizma, kreirajući pomalo pomaknute montipajtonovske figure podcrtavajući time Witkiewiczev apsurd.

U ovoj predstavi teško je izdvojiti pojedinačne glumačke kreacije, jer je riječ o kolektivnoj suigri koja se kreće između tragičnog i komičnog, između performansa i glazbene drame. Ovako postavljenom redateljskom konceptu odgovorili su izvođači Janez Škof (Zygfryd Tengier), Aljaž Jovanović (Mikołay Wojtaszek), Maja Sever (Zofia Tengier), Tina Vrbnjak (Julia Tomasik), Matija Rozman (Turbulencjusz Dmidrygier), Nina Ivanišin (Minna, grofica de Barnhelm), Petra Govc, Zvone Hribar, Gorazd Logar, Andrej Nahtigal, Katja Levstik i Nino Raffanelli. Dramaturginja je Eva Kraševec, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Belinda Radulović, koreograf Gregor Luštek, a oblikovatelj svjetla Pascal Mérat.