Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
21. svibnja 2019.
Kazalište

Pokorna i pobunjenička gluma: Gledali smo premijere "Raspada sistema" i "Mistera Buffa"

Pokorna i pobunjenička gluma: Gledali smo premijere "Raspada sistema" i "Mistera Buffa"
Pokorna i pobunjenička gluma: Gledali smo premijere "Raspada sistema" i "Mistera Buffa"
Autor:
Objavljeno: 30. siječanj 2019. u 9:03 2019-01-30T09:03:39+01:00

»Raspad sistema« je prepisivanje konfekcijskih, komercijalnih hitova. To je gaža, kao i bilo koja druga gaža. S »Misterom Buffom« na zagrebačku scenu stigle su vrijednosti koje definiraju glumca ne samo kao »zabavljača«, nego kao najdubljeg društvenog analitičara, ismijavača, propitivača i izazivača

Kerempuhov glumac Borko Perić odlučio se za svoju prvu režiju: »Raspad sistema« iz pera britanskih autora Shieldsa, Sayera i Lewisa. Pitanje je, međutim, možemo li to što pod navedenim naslovom igra u Kerempuhu zbilja zvati Perićevom »režijom«. Jer naš je glumac, baš kao u Šenoino doba (podsjećam: sredina devetnaestog stoljeća), kad se šakom i kapom prepisivalo i europsku scensku rekvizitu i europske kazališne naslove, jednostavno »prenio« komercijalno prokušani tekst i izvedbu londonskog »Raspada sistema« na pozornicu domaćeg Kerempuha.

To je vrsta »scenokopiranja« koja je komercijalno zgotovljena do te mjere da se preuzima »u cijelosti«. Na nebritanskim pozornicama koje je preuzimaju, kopira se izvorna formula njene uspješnosti, doslovce do u vrstu tapeta, do u detalj glumičine perike, do u reprodukciju slike na zidu (vrsta psa) i do u detalj britanske, westendovske produkcije navedenog komada. Kopira se i štos sa snježnom olujom koja je dočarana šačicom konfeta.

Gdje god da igra »Raspad sistema« može se, dakle, preuzeti ista franšiza: ponoviti kompletan scenografski i kostimografski materijal londonskog kazališnog West Enda, u izvornoj režiji Marka Bella. Možete provjeriti na internetu, obzirom da je čuvena londonska izvedba snimljena i za televiziju, što recimo Šenoinoj publici nije bilo na raspolaganju kao orijentir u prijenosu sadržaja. Ima nečeg stvarno otužnog u ideji da se bilo koja predstava tretira kao turistički suvenir, spreman za štancanje gdje god za to pokažu interes.

Ropska gluma

Čemu, dakle, točno služi ovo prepisivanje repertoara, naslova, režije, kostimografije, scenografije i glumačkog stila? Nema sumnje: kazališnoj blagajni. Novi ravnatelj Kerempuha, Roman Šušković Stipanović, vodi veliku brigu o isplativosti teatra. Zbog toga gledamo predstavicu koja nasmijava publiku svojim nizom nespretnosti i glumačkog zafrkavanja na temu Britancima omiljenog žanra kriminalističke drame i pratećih glumačkih konvencija, ali dalje od toga tematski ne dopire. Okupljeni glumci (Ana Maras Harmander, Josip Brakus, Hrvoje Kečkeš, Luka Petrušić, Nikša Butijer, Damir Poljičak, Matija Šakoronja, Anita Matić Delić) profesionalno rade svoj posao, predajući se zahtjevima fizičkog gega i raznih vrsta zapinjanja izvedbe.

Ali zašto to rade? Zašto očekuju da je nešto što bulevarski privlači publiku u jednom kontekstu, automatski jednako djelotvorno i u drugom? Zašto nema svijesti o tome da humor toliko ovisi o specifičnom okolišu svog pojavljivanja da često nestaje čim se promijeni kontekst koji ga je stvarao? I nadalje: zašto gledamo dramu o ubojstvu koje se nije dogodilo, s istragom koje nema, s glumcima koji glume da ne znaju glumiti, sa scenografijom koja im stalno pada na glavu ili se klima pod nogama?

Dobar redatelj mogao bi iz te himne uzaludnosti zbilja napraviti zanimljivu predstavu. A loš redatelj u tome vidi samo priliku za nizanje malih skečeva, što je ujedno i Kerempuhova formula. U tome i jest centralni problem. Nema ničeg vizionarskog u prepisivanju konfekcijskih, komercijalnih hitova. To je gaža, kao i bilo koja druga gaža (komercijalni, zabavni program). A Kerempuh je kao kazališna institucija osnovan da bi se bavio umjetnošću, kao i da bi zbog toga bio gradski subvencioniran. Da citiram Šenou iz davnih dana: »Artistički ravnatelj ne smije dakle biti čovjek trom i lijen; ne smije kazalište smatrati pukim zanatom što mu novaca nosi, i prostom osobnom zabavom koja mu oslađuje njegov nerad«. Dalje o tome neću pisati, jer smo od Šenoe trebali odmaknuti mnogo dalje no što pokazuje novi repertoar kuće koja bi trebala nasljedovati tradiciju Krležina Kerempuha. »Raspad sistema« po tipu repertoara eventualno pripada zagrebačkoj Komediji, s time da bi i tamo trebao proći ozbiljne redateljske i dramaturške intervencije da ga možemo smatrati promišljenim, a ne prepisanim djelcem. Usput budi rečeno: »Raspadu sistema« zagrebačka se publika smijala vrlo škrto, unatoč tome što je bio »patentiran« da postane hit.

Vizionarska gluma

Srećom, zemlja smijeha nije u Zagrebu spala na oportunizam Borka Perića i njegova ravnatelja Romana Šuškovića Stipanovića. U nezavisnoj koprodukciji Triko Cirkus Teatra i Kazališta Grupa, uz novac za produkciju većinski prikupljen strategijom »crowdfunding« ili građanskim uplatama mimo financiranja iz državnog i gradskog proračuna, glumac Dražen Šivak i redateljica Lee Delong osmislili su predstavu »Mistero Buffo« talijanskog pisca Daria Foa koja je odigrana u Zagrebačkom plesnom centru. Time su na zagrebačku scenu stigle vrijednosti koje definiraju glumca ne samo kao »zabavljača«, nego kao najdubljeg društvenog analitičara, ismijavača, propitivača, izazivača.

Šivak na sceni pršti od entuzijazma i inzistira na tome da je entuzijazam vrsta dara kojim se može preživjeti svako političko nasilje. U pravu je. Entuzijazam je politički subverzivan, za mnoge i potpuno nedostižan, pogotovo kad je u njegovoj pozadini otvoreno i drsko obračunavanje s političkim i osobnim traumama. »Mistero Buffo« (1969) u izvedbi samog talijanskog anarhista Daria Foa sliči na duhovito akademsko predavanje o srednjovjekovnom glumcu i njegovoj pobuni protiv kmetskog statusa publike od koje se emancipirao, krenuvši na svoje histrionsko putovanje baš zato da bi svima ispričao o nepravdama koje je pretrpio kao bivši seljak. Glumac je, dakle, netko tko poznaje nepravdu i više se nikada neće vratiti u poziciju toga da je pasivno trpi, jer ga je upravo pasivnost koštala svega što voli.

Fo u izvornom tekstu filozofira o tome što znači biti »giullare« (karnevalska Luda, lakrdijaš, glumac/žongler, putujući vitez/ismijavač); objašnjava političke pojmove, polemizira i s desnicom i s ljevicom. Dražen Šivak odlučio se za manje učeni, hotimice zaigraniji pristup istom materijalu, iz kojeg je izostavljeno predavanje i mudroslovlje, u korist glumačkog prokazivanja društvenih uloga. Šivak će odigrati i samog Krista od kojeg dobiva dozvolu za prevratničku glumu, odnosno za govor protiv korupcije crkve i države.

Na sceni je i glazbenik Igor Dorotić, sa zadatkom trubačkog naglašavanja pojedinih emocionalnih momenata predstave i povremenu bitku za pozornost sa samim glumcem. Šivak želi biti glumačka maska koja se unosi publici u lice, koja doslovce »zaposjeda« gledateljsku pozornost svojim izazivačkim žarom i gotovo grubim (ali i klaunski toplim) prelaskom granica pristojnosti. Istodobno, želi biti i ironist, dakle netko tko stalno radi s nekom vrstom filozofskog odmaka, promišljene distance, kritike nepromišljenog uživljavanja. Fo je idealan izbor za performera koji s jedne strane uživa u glumačkoj i klaunskoj tehnici (brze promjene glasa, pretjerane ili karikirane geste, falseti, satirizacije profesija i statusa), ali s druge strane uživa i u tome da oslobodi tu tehniku pukog služenja zabavi.

Šivak igra na praznoj pozornici, u bazičnim smeđim hlačama i bijeloj košulji, često širom raširenih ruku, vabeći publiku da mu pristupe bliže, svjesno zavodeći drski pretjeranom ljubaznošću, samo da bi je u sljedećem trenutku zavrnuo u radikalnu podrugljivost ili čak tragiku. Sat vremena predstave prolazi u dahu, a užitak gledatelja nije samo u glumčevoj formalnoj vještini transformacije, nego i u načinu na koji slavljenički ton učas preobrće u njegovu radikalnu, kritičku suprotnost. Pohvaliti treba i redateljicu Lee Delong, koja je s glumcem izgradila jedan originalni scenski jezik, prvenstveno vezan za osjetljive i veoma žive Šivakove ruke i dlanove, jednako elokventne koliko je to i tekst Daria Foa.

Pitanje o glumcu

Za mene je Šivakova predstava nešto što ulazi u antologije domaćeg teatra već i po samom intenzitetu kojim ovaj glumac odbija logiku političkog licemjerja koja se toliko često vezuje za glumačku profesiju. Ne, kao da veli Šivak, nezavisni glumac nije »beskućnik«; njegov dom je mnogo čvršći od onoga što nude Veliki Repertoari. Glumac mora počinjati od toga da čuje ulicu u sebi i sebe na ulici; ne može se sakriti u sigurnost teatra kao građanske institucije. Pa ako jedan jedini glumački profesionalac može napraviti ovakvu pljusku raznim režimima »uspavljivanja« građanske savjesti, onda se možemo pitati što bi bilo da imamo ansambl s još deset takvih glumčina?! Dosegli bismo svjetsku razinu izvedbe.

Ili barem mirniju političku savjest. Ovako u svakom našem teatru ima po nekoliko glumaca koji su zbilja istraživači i izazivači, ali gotovo nikada ne dolazi do njihova povezivanja. Šivakova predstava kao da poziva na izgradnju ansambla mimo repertoarnih kuća, čiji bi članovi uspostavili komunu na istinskim načelima autorskog izazova. Možda je to sljedeći korak u karijeri ovog performera: misliti ansambl s onima koji se zaista usuđuju baviti glumom kao umjetnošću, a ne glumom kao gažom.

Naglašavam da im za to treba i dobar tekst (Šivak itekako vlada scenskom dikcijom), koliko i srodno rizikoljubne figure odvažnih dramatruga i redatelja. Teatar zbilja funkcionira samo kao zajednica. Posljednje godine prepuštanja zagrebačkih repertoarnih kuća ravnateljima bez umjetničke vizije stvorile su jaku potrebu pokretanja novih umjetničkih institucija, s nestranačkom upravom i autonomijom vlastitih profesionalnih kriterija. Drugim riječima, reforma kazališta je u toku. Ako vas zanima zašto, pogledajte Šivakovu predstavu. Ako vas zanima kako, pridružite joj se.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka