Foto: Marko Gracin
To što sada u riječkom kazalištu radimo »Gostioničarku Mirandolinu« ima i važno simboličko značenje. Talijanska drama na talijanskom govornom području ima najdulju tradiciju u smislu stalne kazališne trupe
Predstavom »La locandiera/Gostioničarka Mirandolina« Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca 26. studenoga obilježit će 70. godišnjicu postojanja. Režija je povjerena poznatom europskom redatelju Paolu Magelliju, rođenom u Pratu 1947. godine. Dosad je režirao više od 150 predstava u raznim zemljama. Od 1980-ih godina njegove su ga brojne režije na prostorima Balkana obilježile kao kontroverznu javnu ličnost, a njegov se utjecaj proširio na scene Europe i Latinske Amerike. Studirao je režiju i slavistiku.
Krajem šezdesetih u kazalištu »Metastasio« u Pratu osniva Teatro Studio. Članovi su, među ostalima, bili Roberto Benigni, Pamela Villoresi, Marcello Bartoli, Saverio Marconi i mnogi danas poznati glumci. Zapamćene kazališne komade postavljao je u zemljama bivše Jugoslavije, u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj, Sloveniji, Belgiji, Mađarskoj, Izraelu, Palestini, Meksiku, Venezueli i drugdje. Njegove režije predstava »Dantonova smrt«, »Feničanke«, »Nacija«, »Elektra«, »Velika magija«, »Vjera, ufanje i ljubav«, »Ludi dani«, »Višnjik«, »Tri sestre«, »Ujak Vanja«, »Mjesec dana na selu« – smatraju se antologijskim. U HNK-u Ivana pl. Zajca režirao je 2006. u Hrvatskoj drami predstavu »Kazimir i Karolina«, u Talijanskoj drami 2008. »Večeras improviziramo«, a ove godine u HNK-u Zagreb postavio je predstavu »Žena« prema djelima Josipa Kosora.
Kako piše u najavi predstave, krčma koja bi mogla biti na Balkanu, ali i bilo gdje u svijetu, pomalo je dekadentno mjesto u kojem se susreću i sudaraju priče muškaraca i žena, također pomalo dekadentnih, ali sa silnom željom za životom i ljubavlju. Kavana postaje kulturni i idealni most koji povezuje Rim i Rijeku, povijest Italije i povijest Kvarnera. Ističe se i da Talijanska drama već 70 godina daruje emocije svojoj publici, talijanskoj nacionalnoj zajednici Hrvatske i Slovenije, žiteljima Rijeke, Istre, Europe.
Dramaturginja predstave je Željka Udovičić Pleština, scenograf Dalibor Laginja, kostimografkinja Sandra Dekanić, autor glazbe Arturo Annecchino, pjevačica Ivanka Mazurkijević, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić. U »Gostioničarki Mirandolini« glume Bruno Nacinovich, Giuseppe Nicodemo, Mirko Soldano, Valentina Banci, Elvia Nacinovich, Rosanna Bubola, Lucio Slama, Anton Plešić, Ivna Bruck i Leonora Surian.
Goldonijevu komediju »La locandiera« već ste i prije režirali. Koliko će riječka predstava biti drugačija?
– Kao mladi redatelj radio sam »La locandieru« u Ljubljani i Somboru. Bilo je to davno… Predstava koju sada radim s Talijanskom dramom nadovezuje se na seriju predstava o ženama koju sam odlučio raditi. Sve je počelo s »Medejom«, koju sam postavio u Siracusi s Valentinom Banci u naslovnoj ulozi. To je za mene bila možda jedna od najvećih kazališnih avantura u životu jer je tu i Eshil postavljao svoje komade. Svake večeri na »Medeji« je bilo 5.000 gledatelja i odigrana je dvadesetak puta, što znači da ju je pogledalo 100.000 ljudi.
Predstave o ženama
S »Medejom« je otvoren i Colosseum u Rimu. Upravo ta predstava dala mi je poticaj da nastavim govoriti o ženama. Zatim sam u zagrebačkom HNK-u režirao »Ženu« prema djelima Josipa Kosora, velikog i zaboravljenog hrvatskog pisca. Nastavio sam u Ljubljani gdje sam režirao Goldonijeve »Zaljubljenike«. Prije više od dvadeset godina u Zagrebu sam radio i »Impresarija iz Smirne«. Posljednji dio tetralogije o ženama je »Gostioničarka Mirandolina« u Rijeci.
Mislim da je to tekst koji se nepravedno postavlja kao laki komorni komad, vrlo često u najlošijoj talijanskoj tradiciji. Ova Goldonijeva komedija pripada narodnom teatru, no pitanje je što je to narodni teatar? Kao mlad čovjek nisam baš duboko razumio zagonetni kraj toga djela. Pitanje je zašto ta žena ne slijedi vlastitu ljubav i zašto taj muškarac ljubav ne uzima kao centar svoga postojanja? Time se vraćamo na »Medeju« i Kosorovu »Ženu«. Svi ti ženski likovi ne nalaze u muškarcu ravnopravog partnera kako bi uspostavile jedan drugačiji život i stavile ljubav u središte svojeg svijeta.
U teatru rijetko i nedovoljno razrađujemo tu temu. U ovom trenutku se smatra političkim teatrom sve što nije egzistencijalno, međutim Medeja je izuzetno političko biće. Ona ubija vlastitu djecu jer ne želi da odrastaju u pogrešnoj državi, a tim činom sugerira da je bolje umrijeti mlad nego starjeti u pogrešnom sustavu. Medeja je žena koja ima jaku političku dimenziju. Kroz tetralogiju o ženama na neki način sam se »očistio« od političkih predstava, stavljajući u prvi plan pitanje ljubavi.
Predstava se postavlja kao kulminacija proslave 70 godina Talijanske drame. Koja je važnost ovog jubileja?
Pitanje integracije
– To što sada u riječkom kazalištu radimo »Gostioničarku Mirandolinu« ima i važno simboličko značenje. Vezano uz to naglasio bih da Talijanska drama na talijanskom govornom području ima najdulju tradiciju u smislu stalne kazališne trupe. Prema toj činjenici imam jedan sentimentalan odnos. Mislim da je to genijalno i u političkom smislu, jer je to poput nekog predskazanja Europe još prije 70 godina. »La locandiera« je i hommage prvoj predstavi Talijanske drame – bio je to 26. studenoga 1946. godine »Il burbero benefico« Carla Goldonija.
Na konferenciji za medije govorili ste o važnosti manjinskih teatara u Europi. Zašto je bitno njihovo postojanje?
– Manjinski teatri su važni jer oni predstavljaju trening demokracije. To zovem pravom integracijom. Kad sam bio direktor teatra u Toscani, gdje živi velika kineska zajednica, dao sam Kinezima da rade Brechtov komad »Dobri čovjek iz Sečuana« na kineskom jeziku s titlovima na talijanskom, kako bih pokazao da je to integracija. Predstava je izazvala polemike. Pod integracijom podrazumijevam zajednički život, kreativnost, uporabu tuđih jezika… To je uvijek veliko bogatstvo, a ne motiv mržnje ili borba između dviju kultura. Naprotiv, to je ljepota.
Kakav je vaš trenutačni umjetnički status?
– Danas živim i djelujem između Zagreba, Toscane i Dortmunda. Imam mali stan u Zagrebu i to je moje utočište. Otkad sam prestao biti intendant, ponovno sam na putu. Ljudi nisu svjesni da je danas lakše stići iz Zagreba u Düsseldorf, nego iz Trsta u Ljubljanu. Dosta putujem, naporno je, ali i zanimljivo.
