RIJEKA Bilo je predstava u HNK-u Ivana pl. Zajca koje su imale puno manje razloga za postojanje od Kazališnog sabora. To nikako ne znači da Kazališni sabor može zamijeniti dobru predstavu, ali znači da je otvorena hvalevrijedna fronta za dvosmjernu komunikaciju Kazališta s njegovom publikom.

Potvrdila je to sinoć održana Druga sjednica Kazališnog sabora Ivana pl. Zajca, programa koji bi u mjesečnom ritmu trebao progovarati o aktualnim kazališno-općedruštvenim temama, a na koji je došlo 100-tinjak saborskih zastupnika. Više nego što ih bude na mnogim sjednicama »pravog« Sabora.

Prva točka dnevnog reda ticala se u posljednje vrijeme često spominjane transparentnosti poslovanja i s njom povezane ekonomičnosti Kazališta, a pokazala je jad riječkog političkog života.

Naime na otvorenom poligonu za propitivanje transparentnosti sinoć ni u tragovima nije bilo onih koji su kavanskim tračevima uzurpirali javni prostor, spominjući milijunske ugovore za neke kreatore programa. Prije svega misli se na nezavisnog vijećnika Hrvoja Burića, koji je mogao stupiti u dijalog s vodstvom kuće na čelu s intendantom Marinom Blaževićem o spornim honorarima.

Preskupi hladni pogon

No tada bi se vjerojatno pokazala i relevantnost spomenutih tračeva s obzirom na to da je Kazalište toga dana pripremilo teren za objavljivanje informacija koje opovrgavaju rečene navode.

Tako je sporni, gostujući dirigent Ville Matvejeff u Zajcu odradio program za čije nabrajanje ovdje nemamo dovoljno prostora, što je sve skupa u bruto iznosu koštalo 553.000 kuna. Uz te je podatke Blažević iznio i strukturu financiranja Kazališta, što je široj javnosti možda manje poznato, a pokazuje se bitnim u recentnim događanjima oko nepotvrđivanja intendanta sada već bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Naime Ministarstvo kulture u ukupnom budžetu Kazališta sudjeluje s mizernih četiri posto.

Najviše otpada na Grad Rijeku, 76 posto, dok od vlastitih prihoda HNK ubire također mizernih devet posto. No ključni problemi nastaju u stravičnom odnosu tzv. hladnog pogona i programa. Pa se tako na plaće, održavanje i sve što ulazi u hladni pogon od ukupnih 50-ak milijuna kuna troši čak 37 milijuna, dok na program otpada tek četiri milijuna kuna.

I opravdana je pritom bila reakcija iz publike Denis Kirinčić, voditeljice Kazališne radionice »Malik«, da količina novca koji se slijeva iz Grada u HNK ograničava brojne druge aktere kulturnog života u Rijeci u njihovim djelatnostima. No budući da je Kirinčić uzurpirala mikrofon na dulje vrijeme, iz publike je počelo negodovanje koje je prijetilo eskalacijom najmanje decibela. Blažević se branio da nije on osmislio skupi hladni pogon, ali isto tako nije rekao da to i takvo kazalište potroši ukupno čak 70-ak posto gradskog budžeta za kulturu.

Istina jest da Blažević nije adresa za ta promišljanja, već su to pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar, gradonačelnik Vojko Obersnel i sada aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek te da je to problem koji je puno veći od Rijeke, a tiče se svih gradova s HNK-ovima. No njih nije bilo na Saboru.

Kako zaraditi?

Ministricu bi ipak mogla zanimati struktura sufinanciranja programa pet nacionalnih kazališnih kuća od strane Ministarstva kulture u godinama 2015. i 2016., dakle onima prije i za vrijeme Hasanbegovića. Varaždin je tako u 2016. dobio 23,5 posto više sredstava, Osijek 43,7 posto više, Split 8,2 posto više, Zagreb 1,4 posto više (ali uz iznos od 14,3 milijuna kuna), a Rijeka 23,6 posto manje.

Zanimljiv je bio i grafikon utroška i zarade pojedinih predstava, koji je široj publici pokazao da je jedini način da kazalište zaradi na nekoj predstavi u ovom, postojećem sustavu, taj da ju redatelji rade bez honorara, što je bio slučaj s »Hrvatskim glumištem« i »Sexom«.

Druga točka dnevnog reda bila je vezana za predstavu »Majstor i Margarita« i operu »Werther«, i prouzročila je živu raspravu publike, pa tako i komentar starijeg gospodina, inače vjernog kazališnog posjetitelja već 61 godinu, za kojeg je »Majstor« »katastrofa od predstave koju je najbolje skinuti s repertoara«.

Ravnateljica Drame Jelena Kovačić pokušala je braniti predstavu, ali to nikako nije bio lagan zadatak. Nakon što je Blažević priznao da ni njemu neke stvari u predstavi nisu sjele, publika se slobodno u miru mogla razići nakon vrlo uspješnog i opravdanog Kazališnog sabora, ali nije – ostala je i dalje raspravljati. Tko zna, možda su još uvijek tamo.