Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
17. listopada 2019.
Predstava

O snajperima, gitarama i poništenim mladostima: Uz premijeru "Koncerta za žlice i gitaru"

O snajperima, gitarama i poništenim mladostima: Uz premijeru "Koncerta za žlice i gitaru"
O snajperima, gitarama i poništenim mladostima: Uz premijeru "Koncerta za žlice i gitaru"
Autor:
Objavljeno: 5. ožujak 2019. u 7:53 2019-03-05T07:53:49+01:00

Posve drugu političku poruku donosi zagrebačka premijera riječke predstave »Koncert za žlice i gitaru« Nikole Nedića i Marija Joveva, studenata riječke glumačke klase pod mentorstvom Lenke Udovički i Rade Šerbedžije. Pred nama su – uživo i bez mobitela – dva suvremena trubadura. Jedan svira na žlicama i mandolinama, drugi na gitari. Obojica nemaju ništa osim glasa i tijela. Instrumenti su više skromni dodaci tom osnovnom talentu njihova golog postojanja i suigre na sceni

Rođeni Riječanin i pisac europske slave Ödön von Horvath u svojem posljednjem romanu »Mladež bez Boga« (1937) opisuje lica tinejdžerske generacije koja stasa u vrijeme Hitlerova fašizma. Fizionomije ovih mladića i djevojaka, veli Horvath, gotovo su »zamrznute«, lišene emocija, kao što i je okoliš u kojem predaje glavni lik Horvathova učitelja podjednako određen niskom emocionalnom temperaturom: hladan, pa sve ledeniji, na kraju mrtvački lišen topline. Kako veli pisac: »Dolaze hladna vremena, doba ribe. U takvim vremenima, ljudska će duša postati nepokretna, kao riblje lice.«

I lica sposobnih mladih glumaca na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih tijekom izvedbe predstave »Mladež bez Boga« redatelja Boruta Šeparovića i dramaturginje Ivane Vuković također su smrznuta, vojnički »izbrisana« i strogo podvrgnuta svojim glumačkim zadacima. Kao i u mnogim drugim predstavama Šeparovićeve skupine Montažstroj, gledamo izvedbu drila, samim time i nasilja, fizičkog i simboličkog, za koje psihološki doista jest karakteristična neka mjera smanjene ekspresivnosti ili problema s izražavanjem šireg spektra ljudskih emocija. Glumac je tu da vojnički poslušno odradi svoje zadatke.

I koreografski je prisutna militarizacija scenskog prizorišta, svrstavanje glumaca u pravilne formacije i vrste u stilu vojne prozivke, izvikivanje imena i statusa, forsiranje zajedničke bezličnosti, svođenje protagonista na anonimnog bojovnika neke tobože univerzalne kompjutorske igrice. Može se reći da predstava izravno proziva i parodira takozvanu hrvatsku »STEM revoluciju« ili svođenje edukacije na tehnologijski marketing, programiranje i robotiku (s pratećim ukidanjem čitanja, kritičke humanistike, socijalnih i etičkih kompetencija), zbog čega bi je posebno trebala pogledati hrvatska predsjednica, Kolinda Grabar-Kitarović, kao istaknuta zagovornica STEM zarade.

Globalna STEM kasarna

Forsiranje tehnologije, naime, nikako ne može nadomjestiti nedostatak ljudskosti i analitičkog, problemskog mišljenja u školi. Opet ću citirati Horvatha: »Proces koji ti učenici istinski mrze zove se mišljenje. Gade im se ljudska bića. Oni žele biti mašine: zavrtnji, prekidači, remenje, kotačići, ili, još bolje - municija: bombe, metci, šrapneli. Kako samo oduševljeno hitaju na bojište!« Samu estetiku izvedbe kao cinične vojne vježbe na Šeparovićevoj smo pozornici vidjeli već mnogo puta, u što se uvijek uklapa i seksualizacija izvođača te neki oblik parolaštva i propovjedništva, izvikivanja ovih ili onih bojnih pokliča, pri čemu se od glumca očekuje posvemašnja ozbiljnost. I bez Horvathova predloška, Šeparovićev je glumac gotovo uvijek isti: umoran, gorak, dragovoljno instrumentaliziran, ironičan prema svojoj poziciji. No ovdje je ta ideologija »tijela kao robota« različitih društvenih programiranja dovedena do maksimuma.

Poluautomatski performer

Nikoga zato ne čudi kad taj »poluautomatski performer« na kraju predstave izvadi iz svog scenskog kofera poluautomatsko vojno naoružanje i kazališno se transformira u likove tinejdžerskih masovnih ubojica, opisanih u knjizi »Heroji« Franca Bifa Berardija (ubojstvo također obilježava i zaplet Horvathova romana). Dapače, čini se kao da između manjka empatije na sceni i ubojitog naoružanja zbilja postoji dublji afinitet. U samoj psihologiji masovnih ubojica za Šeparovića izgleda ima neke osobite fascinacije, inače ne bi završio predstavu manifestom jednoga od njih, norveškog ubojice Andersa Breivika (2011. godine je na otoku Utay ubio 69 adolescenata). Nakon Breivikova monologa, u kazalištu je konvencionalno morao uslijediti aplauz publike: ipak je tim govorom predstava završila. Takvim finalom neizbježno plješćemo i Breivikovoj »arijevskoj« mržnji prema islamu, demokraciji, Europi i ljudskoj vrsti kao takvoj.

Da su kojim slučajem Šeparović i njegova dramaturginja Ivana Vuković htjeli raditi na kritičkoj adaptaciji lika ubojice ili eventualno ismijati narcističnog Breivika, mogli su predložiti glumici koja ga izvodi da manje svečano ponavlja njegove riječi ili, recimo, citirati na sceni dokumentarni prizor u kojem je tašti ubojica snimljen na sudu kako plače jer je duboko nezadovoljan kvalitetom video-igara koje su mu dopuštene u zatvoru (zatvorska STEM edukacija), a ne zato što je nekoga lišio života. Umjesto toga, predstava ostavlja da nam u ušima dugo odzvanja Breivikov samodopadni govor mržnje.

Što je otprilike isto kao da radite predstavu o Hitleru (Breivik je inače član neonacističke stranke), ali onda to napravite tako da Hitlerova grandomanija dođe do punog izražaja i da ima prilike širiti svoju ideologiju neometanim govorancijama. Što je u tome kritičko? Što je u tome aktivističko? Stav da publika ionako plješće nasilnicima i ubojicama?! Strah se navodno divi agresiji? Imam dojam da to u prvom redu čini sam redatelj, citiranjem verbalnog i fizičkog nasilja, koje se pukim ponavljanjem također ne pretvara ni u kakvu »promjenu perspektive«. Dapače, što predstava dulje traje, sve je preplavljenija glorifikacijom ubojite sile. Nelagoda koju pritom stvara ponovno je vezana za dramaturški princip, u kojem okrutnost i bezdušnost nemaju ama baš nikakvu protutežu. Jer nije problem u samoj brutalnosti na sceni. Ako je razobličimo, brutalnost može biti i veća od onoga što prikazuje Šeparović. Ali problem je u tome što ima premalo kazališnog uvida u ono što može razumjeti, razobličiti i smaknuti maske okrutnosti.

Brisanje i snimanje pojedinaca

Šeparovićevi glumci u »Mladeži bez Boga« (Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Ugo Korani, Ivan Pašalić i Bernard Tomić) iza sebe imaju velike TV ekrane dizajnirane u obliku mobitela, a mobitelima se služe i da bi sebe i/ili druge snimali tijekom predstave (osobito u sceni fizičkog premlaćivanja jednoga među njima). Mobitelskom snimkom nam se obraća i lik učitelja u virtualnoj glumačkoj interpretaciji Rakana Rushaidata (cinično intoniran, s cigaretom i čašom vina u ruci, lišen zaigranosti i humorne opuštenosti stvarnog modela Franka Bifa Berardija čiju biografsku rolu Rushaidat igra). Aplikacije kojima se na mobitelu nečijem portretu mogu dodati mišje uši i brčići ili vjenčići za kosu, a koje »Mladež bez Boga« citira na sceni, također su dio mobitelske kulture.

Time što je gluma u ovoj predstavi tretirana kao vrsta selfija ili mobitelskog autoportreta, predstava stiže do neugodnih pitanja o prevlasti tehnologije u suvremenom svijetu, ali zanimljivo je da nitko od te tehnologije ne uzima ono što je čini ne samo tupoglavom i samoljubnom, nego i ono zbog čega je postala alatka kreativnosti, solidarnosti i bujnih prostora izvedbene parodije. Današnja mladež provodi beskrajne količine vremena na ironičnim mimovima i različitim kratkim videoradovima koji ismijavaju nasilje medijske svakodnevice, dakle nije toliko »uspješno« dresirana i instrumentalizirana da zna jedino pozirati u seksi i vojničkim pozama, dok joj druge dimenzije filmskog snimanja i montiranja nisu ni zamislive.

Hoću reći da Šeparović pojednostavljuje i banalizira način na koji mobitele koriste mladi ljudi – ponovno previđajući aktivističke aspekte ovog medija. U intervjuu za Novosti od 18. veljače 2019. godine, ovaj redatelj kaže: »Ako mene pitate, moje slutnje su mračne: nije mi jasno kako, sa svim znanjem pa i materijalnim obiljem koje smo kroz povijest prikupili, a koje je tako pogrešno raspoređeno, nismo kao ljudska vrsta u stanju artikulirati ozbiljan humanistički koncept za 21. stoljeće i realizirati ga kao važan politički projekt.« Za početak, bilo bi zgodno da taj projekt pokuša artikulirati barem pokoja kazališna predstava. Kako veli Ursula LeGuin: »Ne možeš dosegnuti slobodu ako je nisi u stanju ni zamisliti«. S druge strane, Šeparovićeva »Mladež bez Boga« istinito govori o mnogim ozbiljnim problemima sve veće otuđenosti, ogorčenosti, usamljenosti i depresije generacije malih vojnika/robota. Šteta što pritom rabi propovjednički pristup ranog srednjovjekovlja, nadajući se da prozivanje apokalipse vrijednosti možda privede publiku »ispravnoj vjeri«. Problem s ovim pristupom je da ne pali. Strah se ne pobjeđuje novim sijanjem apokaliptičkog pesimizma.

Bijesni Isus ukida Božić

Posve drugu političku poruku donosi zagrebačka premijera riječke predstave »Koncert za žlice i gitaru« Nikole Nedića i Marija Joveva, studenata riječke glumačke klase pod mentorstvom Lenke Udovički i Rade Šerbedžije. Pred nama su – uživo i bez mobitela – dva suvremena trubadura. Jedan svira na žlicama i mandolinama, drugi na gitari. Obojica nemaju ništa osim glasa i tijela. Instrumenti su više skromni dodaci tom osnovnom talentu njihova golog postojanja i suigre na sceni; nikako ih ne bi mogli nazvati virtuoznim produžecima njihova skromnog glazbenog umijeća. Ovi glumci otvaraju izvedbu konzervom sardina i glavicom luka, pripovijedanjem i pjevanjem. Jedan od njih, Nikola Nedić, ima crvene oči i manire nekoga tko je sazrio prerano, shvatio kako se igraju prljave igre (robotizacija je samo jedna od njih) i odlučio unatoč tome ostati uspravan, a po mogućnosti i neprogramirano pjevati.

No (pre)česta tema alkohola u njegovim songovima govori i o tome koliko brzo mladost bez perspektive propada u najobičnijem divljanju, brzinskim utjehama pijanih noći i onda mamurnoj svakodnevici izgubljenih perspektiva. »Lijen si, bez ambicije, sisaš veslo«, pjeva sam sebi Nedić, svjestan da mu je u svijetu ubojitog forsiranja »marketinške izvrsnosti« potrebna i disciplina pobune, a ne samo emocionalna žestina utapanja očaja u čaši. U nastavku: »Poludit ću od lažnih obećanja i svih tih međuljudskih sranja«. Njegov Isus ističe da bi najradije ukinuo Božić jer taj blagdan nema smisla ako ga provodimo u gomilanju hrane i poklona. Song o Isusu punom bijesa podsjeća na prastaro savezništvo marksističkog i kršćanskog humanizma, posebno u Latinskoj Americi.

Nedić također igra i romantika koji je (unatoč mladosti) odavno svjestan i da mu svaki dan nastoje uništiti ili ismijati ideale, a on ih čuva još jedino poezijom – i to namjernim besmislicama i zvukovnim igrama svojih stihova, kao i prijateljstvom s drugim trubadurom na sceni, Mariom Jovevom. Jovev je, pak, performer posve drugačijeg senzibiliteta od Nedića. Trezven je i sedam puta vedriji od onoga što se smatra dopuštenim, ali krajičkom oka i kutom usana neprestano je svjestan svih gubitaka i korupcija svijeta o kojem govori. Neobično nalikuje na velikog komičara Ivu Serdara, kao što i Nedić donosi na pozornicu nešto od neposrednosti i pučke inteligencije glumaca poput Žarka Potočnjaka. Zanimljivo je da riječka glumačka škola nipošto ne želi stvoriti glumca koji je »dobar vojnik« svoje profesije, odnosno glumca koji se podvrgava redateljima i piscima, dajući svoju kožu za tuđu ideologiju.

I Nedić i Jovev prije bi se mogli opisati kao glumci/autori, svjesni da publici donosiš i pokazuješ sve svoje prljavo rublje, ali u tome i jest tvoja čar: nitko u gledalištu nije ni etnički, ni etički čist, dakle svatko može razumjeti gdje je rupa u čarapi, praznina u trbuhu, rana u prsnom košu. U ovoj se predstavi nitko ne pretvara da je majstor samokontrole (»vojničina«). Ali to ne znači da glumci nemaju izvedbenu kontrolu. Dapače, obojica je koriste na različite brehtijanske načine, komentirajući sami sebe i svoja ograničenja kao »radni materijal«. Obojica su također u stanju uzeti dnevne novine (Novi list) i humorno prokomentirati aktualne političke događaje.

Štošta bi tu još trebalo izbrusiti i na mnogo čemu ustrajno raditi, jer pred nama su ipak mladi umjetnici profesije u kojoj prelaki uspjeh često znači kraj umjetničkog sazrijevanja, ali Nedić i Jovev svakako posjeduju unikatni autorski izričaj, do kojeg se nisu probili mnogi slavljeni i hvaljeni mladi glumci raznih drugih domaćih glumačkih akademija. Hoće li zbog svog talenta biti kažnjeni? Marginalizirani?

Pogotovo u sredini u kojoj je na mnogo većoj cijeni poslušnost negoli autorska inicijativa? Vjerojatno. Ali ako su pravi studenti umjetnosti, onda znaju da je odgovornost za daljnji rad prvenstveno na njima. Institucije treba stvarati, a ne samo čekati da se otvore spore i zahrđale brave postojećih Glembayevskih dvora.

Obzirom da su Lenka Udovički i Rade Šerbedžija nedavno napustili svoja mjesta voditelja riječkog studija Gluma i mediji, jer ih je Sveučilište godinama tretiralo kao što Pepeljugu tretiraju njezine ljubomorne sestre, pedagogija kroz koju su stasali Nedić i Jovev neće imati nove učenike. Ne znam koji je to po redu primjer zatiranja umjetničkog rada u »samostalnoj Hrvatskoj«, toliko samostalnoj da joj ne treba ni kultura, ni obrazovanje, znanost, ni umjetnost. Možda uskoro sve studije glume preuzmu američki roboti.

I još nam objasne da je to »za naše dobro«, da ne bismo nešto o tome samostalno i mislili. Možda čak uđemo u Guinessovu knjigu rekorda kao prva EU članica bez ikakve kulture i umjetnosti, ali zato s najvećom stopom STEM emigranata, STEM ovisnika i STEM depresivaca, kao skrivenog lica domaće robotifikacije.

Mjere protiv generacijskog utapanja

Izgledno je da će predstavu »Koncert za žlice i gitaru« preuzeti institucija koja od svog nastanka čuva i poštuje glumca: zagrebački Studio EXIT, na čijoj je pozornici predstava i doživjela prijestolničku premijeru. Nedić i Jovev zbilja pripadaju kabaretskoj pozornici na kojoj bi imali prilike sustavno brusiti svoje namjerno »nelogične« pjesme i tužne, pa ipak prkosne priče. Publika ih odlično prihvaća. Njihov aktivizam sastoji se u mnogo malih izboja ljudske hrabrosti: one koja govori o težini izloženosti, stvarnoj povredi, nesračunatom užitku, izdajama koje su počinili i koje ih još uvijek prate jer i nakon svih tehnologija i dalje nemamo mogućnost ispravljanja osobne povijesti. Nedić i Jovev ne pristaju na ljudsku emocionalnu plastiku; na »općenitosti« iskustva.

Još nešto: ovaj nam par performera donosi na pozornicu i konkretnu politiku prijateljstva, za koje također treba hrabrosti, jer operira kroz osjetljiv odnos međusobnog uvažavanja. Kako veli francuski filozof Deleuze: »Prijateljstvo putuje prema drugome kao zapaljena strijela, osvjetljujući prostor između riječi i pogađajući u metu onoga što nije vidljivo.«

Možda tu istu politiku prijateljstva imaju i Šeparovićevi glumci, negdje za kulisama, ali njihova nam predstava ne dopušta da vidimo dalje od vješto sklepanog glumačkog oklopa. Najšarmantniji trenutak zagrebačke premijerne izvedbe »Koncerta za žlice i gitaru«, tome nasuprot, činio je usputni, čvrsti, povjerljivi prijateljski zagrljaj Nedića i Joveva, u kojem smo (barem iz perspektive publike) mogli naslutiti velikodušnost otvorenog međusobnog prihvaćanja mladih glumaca, sa svim vrlinama i manama o kojima tijekom izvedbe raspravljaju. Za razliku od slikanja apokalipse i kraja ljudskosti, ova mala mjera ljudske podrške i otvorenosti djeluje osnažujuće.

Obje predstave, međutim, značajne su jer otvaraju pogled na nasilje kojem su izložene generacije koje upravo stasaju, bilo kao vojnici novih tehnologija ili kao putujuća sirotinja pobune. I Šeparovićevi i Šerbedžijini glumci već znaju da je bitka protiv ušutkanosti robova sve teža. Velika je stvar da nastavljaju javno govoriti o nasilju i da ne pristaju na plač u kutu domovinskog ognjišta. U oba tima mladih performera jasno je da se aktivizam ne može odijeliti od umjetničkih profesija. Jedan od razloga zašto Šeparovićeve glumce na sceni obilježava jaka karizma sastoji se u tome što su izgovorili tek mali dio poniženja koje su tijekom života sami iskusili; ostalo su pokazali nijemim pogledom uprtim u publiku.

Protiv generalizacija

Završno, politički problem Šeparovićeve predstave vezan je za stalno generaliziranje iskaza o nasilju: nije isto baviš li se likovima tinejdžerskih školskih ubojica iz SAD-a (gdje ruganje »luzerima« predstavlja glavnu osovinu američkog školskog elitizma, a oružje možeš kupiti u svakom supermarketu), ili govoriš o norveškom psihopatu o čijem se zlostavljanju u djetinjstvu jako puno pisalo kao o jezgri kasnijeg strukturiranja ličnosti, ili se baviš školskim sustavima koji njeguju predrasude umjesto razmišljanja, o čemu je pisao Horvath.

Kad sve te različite kontekste uguramo u jednu predstavu i sve te odjelite situacije svedemo na »opće mjesto«, dobili smo neku neodređenu tjeskobu. Aktivistički lijek traži da idemo u suprotnom smjeru, odnosno da se udubimo u konkretne situacije, za koje uvijek postoje i konkretna rješenja. Za početak, barem smo kroz obje predstave postali svjesniji koliko bijesa u sebi nose i oni koji nam se obraćaju kamenim licem (Šeparovićeva predstava), baš kao i oni koji su posve otvoreni oko svog (nikad posve privatnog) očaja, kako nam pokazuje predstava Nedića i Joveva. Iz te ljutnje na obje lokacije možda izraste neka zajednička simfonija manje poražene, manje nemoćne mladeži, spremnije na rizik kako glumačkog, tako i građanskog angažmana. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.