Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
1. travnja 2020.
Glumačka diva

Neva Rošić: Ovo 'Vježbanje života' ima drugi život u odnosu na ono prije 30 godina

Neva Rošić: Ovo 'Vježbanje života' ima drugi život u odnosu na ono prije 30 godina
Neva Rošić: Ovo 'Vježbanje života' ima drugi život u odnosu na ono prije 30 godina
Autor:
Objavljeno: 22. ožujak 2020. u 17:44 2020-03-22T17:44:00+01:00

Glumačka diva Neva Rošić djetinjstvo je provela u Rijeci, i to baš u zgradi današnjeg hotela Bonavije, gdje smo i vodile ovaj razgovor. Sjećanja su nadolazila, a glumica je glasom i umjećem pripovjedača oživljavala slike svog djetinjstva. Njezin otac Đuro bio je prvi intendant, a zgrada kazališta njen drugi dom. Zbog toga se njezin glumački poziv sasvim prirodno nadovezao. Nikad nije dvojila, gluma je oduvijek bila njezin jedini izbor. U svojoj bogatoj karijeri dostigla je sam vrh glumačkih ostvarenja, osvojila brojne nagrade, udahnula novi život svih krležinim ženskim likovima, bila sudionicom brojnih Dubrovačkih ljetnih igara...

Kroz razgovor glumica se prisjetila svojih kazališnih početka, odlaska u Zagreb na Akademiju, crtica iz privatnog života sa svojim nedavno preminulim suprugom, također glumcem, Tonkom Lonzom. Priča glumice tekla je poput riječke kronisterije »Vježbanje života, drugi put« u kojoj glumica ponovno tumači jednu od glavnih uloga, kao lik, ali djelom i kao svjedokinja vremena.

U vrijeme Vašeg djetinjstva Vaši su nonići stanovali baš ovdje gdje danas razgovaramo u Bonaviji. Bude li Vam se uspomene?

– U ovom dijelu proširene Bonavije bila je stambena kuća koja je srušena 60-tih godina kad se širio hotel. Na trećem katu su do 46 godine živjeli moji nono i nona Juranići i ja sam kao dijete, i tada jedino unuče, često boravila kod njih. Ponekad bi me roditelji ostavili kod njih da prespavam, što je mene jako zabavljalo. Njihov stan na trećem katu bio je s ove strane zgrade gdje i danas boravim, prozori su gledali na zgradu Municipija.

To je zanimljiva parabola života, ne dogodi se svakom?!

– O da zanimljivo je, kad prilazim Bonaviji imam u glavi sliku te kuće i prozora.. a onda dođem ovdje i spavam, zapravo, na istom terenu (smijeh).

Kako se osjećate u kazalištu?

– Nije prvi put da radim u riječkom teatru. I ranije sam dolazila na gostovanja s raznim predstavama, a i igrala u nekim riječkim predstavama. Svi su jako dragi i kao gostu mi pokušavaju olakšati boravak pa mi često u zgradi teatra požele biti tumači prostora. Kažu mi primjerice: »Znate, morate, po onim hodnicima i stepenicama to vam je na drugom katu...« Onda se javi neki glasić u meni koji se zbunjeno pita pa što mi to tumači, kad sam to znala i prije njega (smijeh..). Naravno, ljudi to čine iz ljubaznosti i ja im tako i zahvaljujem, ali meni bude smiješno, jer mislim što mi to netko tumači kad je to moja kuća. Dakle osjećam se tako kako se osjeća čovjek koji dolazi na neko mjesto koje dobro poznaje.

Vaš otac Đuro Rošić bio je prvi intendant riječkog teatra, pa je teatar zasigurno bilo mjesto gdje ste proveli dio Vašeg djetinjstva?

– Moj je otac Đuro bio je prvi intendant Hnk Zajca, formirao ga je. Otac je studirao pravo u Zagrebu i dugo je radio kao sudac, a kasnije i kao profesor Međunarodnog pomorskog prava na Pomorskom fakultetu. U to vrijeme dok je studirao u Zagrebu upisao se i u glumačku školu. Dakle, bio je kvalificirani glumac, koji nikad nije postao glumac. U našoj se kući oduvijek govorilo o kazalištu, a tekstova i fotografija iz predstava bilo je posvuda po kući. Sjećam se kako mi je kao djetetu po kući znao pjevati neke arije iz opera i plesati djelove baleta.

Bilo je zabavno odrastati pored Vašeg oca?!

– Svakako je bilo zabavno, a zbog svega toga kazalište mi je bilo nešto vrlo domaće. Kao desetogodišnje dijete svo vrijeme koje nisam provodila u školi provodila sam u kazalištu. Opijao me je miris sredstava kojim su se tretirale kulise, taj mi je miris bilo opojniji od čokolade...

Bila sam na svim izvedbama, gledala sam predstave skoro svaki dan. Mogla sam ući u kazalište i tamo nesmetano sjediti cijelu večer. Odrasla sam s kazalištem. Poznavala sve kazališne ljude, bolje reći poznavali su oni mene. Pronalazili su me svagdje u garderobi, po pozornici, gledalištu... Rekla bih da su moji počeci bili prirodni.

Što ste iz kuće, osim ljubavi prema teatru, ponijeli sa sobom?

– Od kuće sam ponijela Rijeku, buru! Jako volim buru, to je možda jedino što mi fali u Zagrebu.

Ponijela sam i temperament s kojim sam se rodila, a koji je u okruženju moje obitelji bio toleriran. Zbog toga je ta, recimo, muška strana prirodna u meni. Muški stav je bio dobrodošao i u mojoj obitelji ga se nije gušilo. I naravno ljubav za teatrom, glumom.

Ipak moralo je biti nešto i u vama što Vas je vodilo tako određeno prema glumačkom pozivu?

– Naravno, mora postojati još »nešto« da bio vam to odredilo život. Vjerojatno svi za vrijeme odrastanja ustanovimo koji trud nam donosi rezultate, uspjehe, nagrade i tako napravimo izbor prema trajnom zvanju. Kako je meni sve što je bilo u vezi kazališta, glume, polazilo tako lako za rukom, logično je bilo da se odredim prema tome.

Znači i prije nego što ste krenuli na Akademiju imali ste kazališna iskustva?

– Dapače, nisam uopće postavljala pitanje što će biti ako ne prođem prijemni ispit. Sigurno bih se bavila teatrom i mimo Akademije. Vjerojatno bih imala neko drugo zanimanje pa bih se amaterski bavila kazalištem. Ali, kako sam glatko prošla na Akademiji ni to nije bilo upitno. Vrata su mi se otvarala sama, ne zahvaljujući mom ocu, već zahvaljujući što su ljudi prepoznavali moje mogućnosti i prije nego što sam ja bila uvjerena u njih. Na Akademiji sam odmah bila prihvaćena. Već sam nakon prve godine igrala velike uloge. U Gavelinoj režiji dobila sam glavnu ulogu na Dubrovačkim ljetnim igrama 1958. godine. Angažman mi se ponudio i prije nego što sam završila Akademiju. Događalo se samo...

Život vas je vodio?

– Da. Nakon što sam otišla na studij u Zagreb mislila sam kako ću se vratiti u Rijeku. Ali, u Zagrebu su me odmah pozvali na angažman još dok sam bila student, i ostala sam tamo. Nisam trebala odlučivati o svom životnom putu, on se jednostavno događao. Dobila bih nešto i prije nego što bih poželjela.

To se dogodilo i sa svim ulogama. Gotovo da se i ne sjećam da sam neku ulogu poželjela a da je nisam dobila. Događalo mi se da sam dobila ulogu pa bi mi se dopala.

Žao mi je, možda, što sam se premalo okušala u komedijama. Eto, to se možda moglo dogoditi a nije, ali nije ni da mi se čini kako je to nešto što strašno fali, ne.

Bavili ste se i režijom?

– Par puta sam nešto napravila. Bile su takve okolnosti, ali ja sebe smatram glumicom, nikako ne redateljicom. Naravno da u svakom glumcu čuči mali redatelj i u svakom redatelju glumac.

Ipak neki glumci kažu kako se ne vide u tome?

– Ali svakako bi mogli! Zanimanje redatelja je i nastalo tako što je jedan glumac počeo režirati.

Negdje sam pročitala kako Vi redatelje prije početka rada ne pitate »kako« već »zašto«?

– To je dijalog između redatelja i glumca. Pitanja se postavljaju i obrnuto. Ponekad i glumci ponude neko rješenje o kojem redatelj ranije nije razmišljao. Inicijativa polazi i s druge strane. Glumac nije statično biće koje čeka impulse s druge strane da bi funkcioniralo. Također daje svoju ponudu koja se prihvati ili neprihvati. Redatelj u odnosu na glumca mora nešto više razmišljati o cjelini. Neke stvari mogu biti dobre u glumačkoj ponudi, ali se ne uklapaju dobro u cjelinu.

Hoćete li nam otkriti kako pripremate ulogu?

– Svaki glumac njegova kuhinja. Različito je, kao što je različito i u različitim fazama života. Kao početnik pripremaš na jedan način, kasnije s iskustvom drugačije. Postoje »tehničke« promijene, pa primjerice memorija u poznim godinama nije ista kao u početničkim. Fizičke mogućnosti su ograničene, ali iskustvo je veće, razmišljanja su dublja... Sve to donosi razliku u životu glumca.
O tome kako ja konkretno pristupam ulozi možda nije dobro da govorim, jer to je recept za mene, ali možda ne bi bilo dobro za nekog drugog.

Kako birate ulogu?

– Prvo je pročitaš. Najčešće kao član ansambla ulogu dobiješ pa je pročitaš, jer ju moraš igrati. Ako je situacija da se može birati, onda ulogu pročitam da vidim mogu li odgovoriti na njene zahtjeve.
Nakon toga započinje proces stvaranja lika..

– Upravo tako, kreće tehnički dio problema. Savladavanje osnovnih stvari, produbljivanje odnosa, razmišljanje tko i kako bi lice funkcioniralo ne samo u onome što je napisano, već i izvan toga.
Ono što je zanimljivo u tom procesu je što glumac širi znanje o biću koje će postaviti na scenu zamišljajući ga i u situacijama koje nisu napisane, ali koje čine dio njegovog bića. Dakle to je puno širi posao nego samo onaj po tekstu.
Nakon toga dolaze konkretne stvari, savladavanje rečenice, stila, kojim je autor to napisao. Traženje smislova koje nisu otkriveni od strane autora, već se treba dubiti da bi ih se našlo. Nešto što je tekst, ne mora biti i podtekst. Lice može govoriti jedno, a pri tom osjećati i misliti drugo. Glumac negdje u svojoj glavi piše zapravo još jedan scenarij koji nije napisan samo u onim rečenicama koje dobije pred sebe, već koji je puno obimniji. To je možda najzanimljiviji dio procesa. E sad, iza toga mora pronaći načine kako da to iznese na scenu, kojim sredstvima. Ta sredstva su različita, ovise o stilu predstave i još mnogočemu.

Gdje nalazite svoj, osobni, interes u ulozi?

– Glumac može naći interes u svojoj ulozi, a da ga komad ne zanima. Može biti i obrnuto, da je uloga bez osobitog značaja, ali ga zanima problem koji taj komad postavlja na scenu pa želi biti dio te predstave, iskaza.

Sve dok ste mi ovo govorili na licu Vam se čitala živost, radost, nakon svih ovih godina gluma Vas još uvijek veseli?

– Bila bih nepravedna da nakon tolikih godina uspješno provedenih u tom poslu nemam osjećaj zadovoljstva. Naravno kad se govori o kazalištu da me pokrene neka unutarnja energija.

Glumili ste sve Krležine ženske likove. Također, prvi ste glumili ulogu Castelice Glembay nakon Belle Krleže. Krleža ima ženu koja uvijek gubi, koja mučno guta život, bez puno izbora. Kakav je bio Vaš glumački osjećaj? Izaziva li takav Krležin gubitnički scenarij prema ženi, bijes u Vama? Ili, možda Krležina žena nije gubitnica...?

– Meni su Krležina ženska lica vrlo draga i bliska. Gubitnice su, da, možda na jedan način...ali, to je toliko bogato, osjetljvo, napisano s puno razumijevanja ženske psihologije. Mislim da je igrati Krležine žene glumačka poslastica.

Zašto ih na kraju uvijek ubije?

– Zato što su neobične, izuzetne... Izuzetna žena je obično gubitnik.

Zašto tako mislite?

– Tako je to bilo i u povijesti, i u literaturi. Rijetko kada će te naći u literaturi ženu koja zbog svoje izuzetnosti nije na kraju nekako od života kažnjena. Obično je gubitnik, od Ane Karenjine pa nadalje...

Mislite li da je to mjesto i danas rezervirano za ženu?

– U percepciji javnosti, dobrim dijelom jeste.

4462004

Od tri Krležina ženska lika, koji Vam je bilo najbliži?

– Najbliža mi je bila Laura »U Agoniji« i to ona tročinska jer je to nešto malo drugačije od one dvočinske. Laura je već rođena pod nesretnom zvijezdom. Leone u Glembajevima kaže kako je ona kandidat smrti. Laurina sudbina je već unaprijed mnogočime određena, ali ta punoća kojim ona živi svoj životni put teško možete naći u muškim licima. Primjerice u njezinom partneru Križevcu.

Želite reći kako je žena složenije, možda savršenije, bolje biće?

– Ne moramo određivati tko je bolji tko je gori. Svatko ima pravo na puniji život u odnosu na onaj koji i živi. Ograničen je u svojim mogućnostima u društvu, to je tako.

Jeste li i sami osjetili takva ograničenja? Postigli ste zavidnu karijeru, najveću glumačku karijeru na sceni ženskog hrvatskog glumišta?

– Jesam da, samo ja sam naročito otporna biljka, pa sam eto preživjela (smijeh).

Kako ste se suprotstavljali ograničenjima?

– Nisam se suprotstavljala, čak sam se ponekad i ugibala da bih mogla ići dalje. To je neka unutarnja snaga za koju nisam zaslužna, jednostavno sam je dobila kao dar pa me neke nepogode tijekom karijere nisu oštetile, ali to ne znači da nešto krhkije glumice ne prođu bez oštećenja. Ne znači da sve glumice moraju imati toliku otpornost da prežive sve nepogode koje im se dogode. Trebalo bi da se između muškaraca i žena podjednako događaju uspjesi i neuspjesi, međutim nije tako. Spomenut ću samo primjerice rođenje djeteta što glumicu odvede s pozornice na dulje vrijeme, muškarca naravno ne.

Bili ste i pedagog, odgajali ste generacije na Akademiji. Kako ste konkretno pripremali svoje studentice za takve situacije?

– Ponekad sam znala biti stroža i zahtjevnija prema njima kako bi na vrijeme izgradile svoju otpornost za sve ono što ih čeka. Čekat će ih sezone nerada što znači gubljenja glumačkih sposobnosti. Moraju biti spremne da u repertoaru nekad neće biti ženskih uloga. Prilika za glumicu ima puno manje nego za glumca. Gotovo da ne postoje uloge značajnih ženskih epizoda, žena je ili veliko lice u drami ili je nema. Muških uloga ima obilato u raznim formatima od onih koji su lica s velikim dijapazonom, do nekih zgodnih epizoda koje su potrebne u nekom komadu. Dijapazon uloga je puno veći što znači da glumac češće igra, češće može isprobavati svoje mogućnosti, nema vremenskih razmaka u kojima gubi svoje glumačko ja i postaje privatno ja. To je dosta komplicirani proces.

Možete li nam pojasniti, privatno i glumačko »ja«?

– Kad govorimo o kazališnom glumcu onda moramo znati da glumac ne stvara ulogu iz svog privatnog »ja«, već ga stvar iz glumačkog »ja«. To je jedna posrednička zona između glumačkog »ja« i lika. Glumački »ja« se ne poklapa s privatnim »ja«, a i ne mora se poklapati.

Želite reći kako je glumac povlaštena sorta pa u glumačkom životu ima mogućnosti okušati se u svemu onom u čemu običan čovjek nema?

– Upravo tako. To jedan dio razloga zbog kojeg se i odluči na to zvanje, jer se odluči na istraživanje vlastitog ja. Šire se granice vlastitog ja. Mogućnosti koje čovjek ne živi možda i ne želi živjeti u životu, ali koje postoje u njemu i onda naiđu na plodno tlo u kazališnim licma gdje se ispolje. Radeći ulogu spoznaje još neke vlastite mogućnosti koje ne eksponira u svakodnevnom životu, ali su dio njega.

U tom istraživanju sebe jeste li ikad naišli na nešto što Vam se nije svidjelo, neki dio sebe kojim niste bili zadivljeni?

– Da svakako, da.

Što činite tada?

– Doživiš to.

To je hrabrost..

– Da. Samim sobom se suočiti, nikad nije lako. Zamislite situaciju, kad se čovjek nađe pred vlastitom teškom bolešću, tada spozna puno toga o čemu do tada nije ranije razmišljao. O stupnju hrabrosti i o odlukama kako će se ponašati suočen s ružnom dijagnozom ili nekim drugim ljepšim spoznajama. Tako nekako može i glumac otkrivati, naravno ne samo ružne već i lijepe spoznaje i pripremati se kako prihvatiti dio sebe o kojem do tada nije ništa znao.

Sjećate li se možda neke uloge koja Vas je na taj poseban način iznenadila sobom?

– O bilo ih je mnogo. Glumac ne bira repertoar, bira uprava, redatelj.. Pred glumca tekst dolazi kojeg nije izabrao. Dogodi se da pred vas dođe neka uloga koja bi vam mogla mnogo značiti, ali u nekoj drugoj fazi života. Mora se poklopiti neko sretno vrijeme. Može se dogoditi da igrate neku ulogu a za nju još niste spremni ili više niste zainteresirani za nju pa vas taj problem ne zanima. Ne osjećate se udobno u koži tog lika. Dakle, tu ima puno elemenata, na to glumac nažalost ne može utjecati.

Imate li možda neki osobni primjer?

– Meni se to dogodilo recimo s Agonijom i likom Lure. Kako je to naročito komplicirana, teška uloga obično su Lauru igrale zrele glumice u nešto kasnijim godinama. Kad sam na kazališnoj oglasnoj ploči vidjela da igram Lauru otišla sam do redatelja i rekla- zaboga ja to ne mogu igrati ja sam premlada! Tada sam imala 33 godine, a on mi je kazao: »A, kad ste zadnji put pročitali Agoniju?! « Pročitajte je još jedanput.
I doista Laura ima 33 godine. Meni se dogodilo da sam igrala Lauru u tim »njenim« godinama i to je bila sretna okolnost koja mi se dogodila. Nije tako bilo kod svih uloga. Sigurno da sam se u karijeri susretala i odigrala neke uloge koje još nisu bile za mene ili nisu više bile za mene.

Nikada niste previše voljeli kameru, Vaša pozicija i odabir je bilo kazalište, što vas je tako neodoljivo privlačilo teatru?

– U početku se nisam baš klonila filma, koliko se film nije zanimao za mene. Ipak, nedavno sam radila jednu filmsku ulogu pa će ovog ljeta premijerno u Puli biti prikazan film »Mater«. Uloga je teška, riječ je o ženi koja je život provela na selu. Ona je čistačica, domaćica, žena nesumnjivo jakog karaktera koja je bolesna i umire.

Ipak imate vrlo široki spektar uloga, možete glumiti gotovo sve ženske uloge od ljubavnice do majke...

– Da širok je. Svakako da svih nas određuje dojam kojeg ostavljamo na druge, od izgleda, glasa, ponašanja. Nisam baš imala velika ograničenja u tom smislu. Mogla sam pokriti dosta veliki dijapazon uloga. U početku sam igrala komediju, čak sam i dobila neke nagrade. Kasnije me je vjerojatno glas i stas i možda još nešto nevidljivo određivalo za uloge dramskog formata.

Glumica sa stavom, ili kako je to gospodin Gašparović rekao »muškog stava i ženske senzualnosti«, to mi se učinio najboljim opisom Vas, zapravo neobičan spoj?

– Tu je vjerojatno odigralo ulogu i moje porijeklo, odgoj, stvari s kojima sam se susrela ili bavila, formirala...

Koliko je za ženu glumicu važna vanjska ljepota. Mnoge glumice danas pribjegavaju raznim korekcijama. Može li to doprinijeti čemu?

– Ne znam, to je za mene ostalo tajnovito.

Kako to mislite?

– Na scenu treba znati donijeti ljepotu. Nije dovoljno biti lijep pa da na pozornici budeš lijep. To je dio uloge. Donijeti na pozornicu ljepotu, zavodljivost ili ženstvenost.

Što je ljepota na pozornici?

– Na pozornici je ljepota sklad. Puno će više govoriti gesta ruke od lijepe boje očiju. Hod će više govoriti od ljepote nogu. Erotičnost se više očituje u glasu nego u stasu. Glas će govoriti o vanjskoj ljepoti. Nesklad između vanjskog izgleda i glasa je za glumicu u kazalištu uvijek veliki kamen spoticanja.

Karizma, energija koliko ona znači?

– Ono što kamera radi u filmu pa vas upućuje na detalj ili na glumca to isto u kazalištu radi publika. Glumac mora navesti publiku da u toj masi slijedi njega.

Kako?

– Vezano uz to ima jedna anegdota. Dok sam bila u Dramskom kazalištu, imali smo jednog stalnog posjetitelja. Bio je to mlađi čovjek koji je bio slijep, a radio je na telefonskoj centrali u banci i svi smo s njime kontaktirali, slali mu karte. Jednom mi je rekao kako rado dođe gledati predstavu u kojoj ja igram, jer da onda dobro vidi. To sam zapamtila jer je to vrhunski kompliment. Naime, on da bi dobio cjelinu o predstavi dolazio je gotovo svaki dan i uvijek se koncentrirao samo na jedno lice i pratio ga, zamišljao njegovo kretanje. Nakon što bi sva lica na taj način »odgledao« dobivao bi vizualnu cjelinu predstave.

Kako vam izgleda ovo što se sada priprema u riječkom kazalištu, novo »Vježbanje života, drugi put«?

– Ovo Vježbanje života, zasigurno ima neki svoj drugi život u odnosu na ono Vježbanje života pred trideset godina. To je nanovo pročitan roman, ali na drugi način. Sve ima pokriće u romanu, osim što glumice koje glume neke likove govore i u vlastito ime o nekom problemu ili o nekom svom viđenju tog ženskog lika kojeg tumače na pozornici. Moj je zadatak još nešto malo opširniji jer govorim o nekim sjećanjima na Rijeku.

Jeste li taj tekst dijelom pisali sami?

– Koncipirale smo ga same, a dramaturginje su ga oblikovale.

Sviđa li Vam se ta ideja?

– Da.

Zbog čega?

– Težak je zadatak, to je ples po žici. Mislim da je dosta teško objasniti koliko je komplicirano na sceni kliznuti iz jednog ud rugi lik. Dramaturški to stoji, ali iz vizure glumca je to dosta britko.
Na premijeri će se sigurno naći publika koja će praviti usporedbe s onom predstavom od prije 30 godina, ali bilo bi bolje da ne uspoređuju, jer je ova predstava drugačija.

Intendant Marin Blažević koji je ujedno i redatelj predstave primio se zahtjevnog zadatka?

– Zasigurno je veliki izazov i hrabrost prihvatiti se takvog posla. Vjerojatno to ne bi činio da nije našao u sebi neki modus da pročita roman na drugi način da ne robuje ponavljanju predstave iz onog vremena. Naravno da je i on svjestan neizvjesnosti života takve predstave. Hraniti znatiželju i potrebu da se dođe vidjeti predstavu, o tome se nikad ne može govoriti unaprijed.

»Vježbanje života« prije trideset godina je završilo tako da je publika aplaudirala na nogama više od deset minuta. To nije bila obična kazališna premijera, već je bio događaj u kojem smo sudjelovali s publikom. Bio je to dokaz participacije koji ide preko onog dopalo mi se. Rijeci se dogodilo da je otkrila samu sebe, jer zasigurno u publici nije bilo puno ljudi koji su pročitali knjigu, pa im je to bio susret sa poviješću grada u kojem živi.

Kako doživljavate Marina Blaževića kao redatelja?

– Vidjela sam neke njegove operne režije i za to sve same pohvale. Njegovo je iskustvo znatno, ali unatoč sličnostima ne i na dramskim tekstovima. Blažević je i u ovoj predstavi primjenio način režiranja koji je već izgradio režirajući opere. Meni osobno sve u tome odgovara, imam puno povjerenja i nema nikakvih odstupanja od zamisli koju ima. Vrlo je otvoren za sve moguće sugestije i mislim da će se tako odvijati sve do zadnjih proba. Mislim da treba zahvaliti Blaževiću što je imao hrabrosti se uhvatiti se tog posla o kojem se govori već nekoliko godina. To izaziva poštovanje, hoćemo li mu moći i pljeskati to ćemo tek vidjeti. Mi se nadamo da hoćemo.

Koja je bila vaša reakcija kad su vas pozvali na sudjelovanje u predstavi ?

– Blažević je došao na razgovor u Zagreb i izložio mi svoje viđenje moguće predstave. Meni je sve što mi je ispričao djelovalo dovoljni izazovno. Citirala sam samu sebe kad sam kazala da mi je mana što ne znam reći ne na izazov. Na to je Blažević rekao »Znači pristajete!« i tako smo se dogovorili.

Izazovi su Vam znači slabost u životu, znatiželjni ste, hrabri?

– Da! Spremna sam okušati se. Bilo jet ako i s pedagogijom, jer možeš biti odličan glumac, ali ne znaš to prenijeti na glumce. To je također dar.

Rad na Akademiji Vas je također označio, bili ste prva žena profesor glume na na Akademiji?

– Kad sam došla na Akademiji su uglavnom bili muški predavači. Pojavila se kriza na scenskom govoru i tad mi je profesor Drago Krča, koji je i meni nekad predavao, predložio da to uzmem. Bila sam zatečena, jer nikad nisam o tome razmišljala. Odmah sam počela raditi tekstove Krležinih »Zastava«, koje su tada još izlazile u časopisu. Nekoliko godina predavala sam na scenskom govoru, što je bilo vrlo uspješno pa me je jednom zgodom telefonski nazvao dekan Kosta Spajić kako bi mi objasnio kako neće moći doći na službeni ispit studenata, ali kako je sve već bio vidio, da je njegova ocjena odličan. Ja sam instinktivno upitala što sad dalje, misleći na slijedeći izbor tekstova koje treba obrađivati, a on je odgovorio nešto sasvim drugo: »Pa to je barem jasno, sad morate uzeti klasu glume!«. Tako su mi slijedeći semestar odredili tadašnje studente na zadnjoj godini studija, među kojima je bila Ena Begović. I tako je počelo. I taj je ispit je bio vrlo uspješan, a Ena Begović je nakon njega odmah dobila angažman u HNK- u. Tako sam postala prva žena profesor glume na akademiji.

Koliko ima danas Vaših učenica, glumica koje igraju na pozornicama?

– Uuuu jako puno... U Rijeci ih je sada nešto manje. Jelena Lopatić je bila kraće vrijeme moj student, ali u Zagrebu ih ima jako puno. S većinom sam u lijepom kontaktu i veseli me kad me pozovu na svoje premijere i uživam ako su dobri.

Ošpotate li ih ili možda savjetujete, ako niste zadovoljni?

– Ne, savjete se ne treba davati ako se savjeti ne traže, to nije ni korisno, a nije ni ugodno. Ako baš netko inzistira to i učinim, ali samo ako mislim da od toga ima neke koristi, inače bolje ne. Možda su najbolji savjeti oni koji se daju indirektno kad govorimo o nekoj drugoj predstavi pa, onda, naravno, mogu izraziti svoje mišljenje, jer ne dira direktno u njih, ali opet im dajem neka uputstva u kojem pravcu bi bilo dobro raditi dalje.

U Zagrebu ima puno kazališta, puno scena, koja vam je najdraža?

– Teško je reći, nisu ni uvjeti svugdje isti, različito je. HNK u Rijeci primjerice nema alternativni prostor gdje bi se mogle održavati neke manje obimne predstave. Gdje bi protok glumaca, ideja i naslova bio veći. Dakle pozicija HNK i pozicija ZKM-a nije ista. U HNK od tri naslova ne smije se fulati baš puno. Tamo gdje ima više naslova može se bolje izabrati, lakše je podnijeti neuspjeh neke predstave. Ja gledam sve, gledam predstave od onih u Kermpuhu, Komediji do Lude kuće.. Svagdje pronađem nešto što je pažnje vrijedno.

Kao pedagog jeste li mogli prepoznati talent?

– Na prijemnom je ispitu teško prepoznati, može se prepoznati samo ako je nešto iznimno dobro. Sve što je srednja vrijednost, a toga je najviše tu ste nehotice vrlo često nepravedni.
Ali, talent nije uvijek uvijet, razlog zbog kojeg će netko postati dobar glumac. Neizvjesno je kako će se taj mladi čovjek razvijati kao osoba, a bez suporta, razvitka osobe, talent malo znači. Uvijek je neizvjesno kako će se osoba razvijati emocionalno, psihički, fizički, ne možete to predpostaviti.
Talent je nužan, ali ako se osoba razvija u krivom pravcu njegov je talent neplodan. Bude mi žao kad se to dogodi, gledaš kako se netko gubi.

Želite reći da se glumcem postaje, da treba postati kompletna osoba da bi funkcionirala na sceni. Što biste istakli što je prijelomno, važno u glumačkoj karijeri ?

– Karijera jest niz slučajnosti do jedne granice, ali je i plod neprimjetnog rada na sebi. Mladi glumac na početku može bljesnuti, ali ako to nema svoj nastavak u izgradnji glumačkog ja onda se ne mogu roditi neke uspješne uloge. Tu govora o karijeri nema. To je neprekidno rasprodavanje ono malo ljudskog, iskustvenog kapitala koje je do tog trenutka stvorio u sebi. Vrlo brzo se isprazni ukoliko nije stekao navike punjena sadržaja u svom životu, preko literature, kontakata, života..

Vi vidim volite čitati, debela knjiga »M. il figlo del secolo« i sad Vam je na stolu? O čemu govori?

– To je knjiga o Musolliniju dobila je nagradu »Strega« u Italiji, a spominje se i Rijeka. Volim se baviti poviješću, a donekle i politikom, ali ne aktivno.

Koje je vaše političko opredjeljenje, gdje biste se svrstali?

– Nisam nikad u životu bila član niti jedne stranke, niti ja, niti moj suprug niti članovi moje obitelji.

Ipak Vaša obitelj bila je vrlo plodonosna za ovaj grad, a kažete kako nitko nije imao potrebu i politički se involvirati?

– Nikad se nismo politički angažirali, iako smo se zanimali i pratili politička zanimanja. Ne vidim sebe svrstanu negdje, ali sam zainteresirani promatrač.

Kako Vam se čini današnji život, pamtite li bolje dane u zemlji?

– Nije baš nešto, ali pamtim i gore.

Je li Vam se Rijeka puno promijenila ?

– Sve moje opservacije danas o Rijeci su vrlo površne. Ovdje dolazim kao gost, ne živim ovdje. Puls grada ne mogu točno odrediti. Moja je pozicija povlaštena, kao gost dobro sam primljena, živim u u dobrome, ne vidim probleme. Ne stignem niti imam prilike upoznati se s problemima koje eventualno grad i njegovi građani imaju. Ne bih se usudila ništa niti kuditi niti hvaliti, nisam u situaciji da mogu procijeniti.

Osim uspješne karijere imali ste i uspješan privatni život, s vašim suprugom također glumcem, Tonkom Lonzom proveli ste punih 60 godina?

– Kad sam upisala prvu godinu fakulteta Tonko je bio na četvrtoj godini. Radili smo u istim kazalištima, najprije u D dramskom kazalištu, u HNK-u, onda i na Akademiji, a zajedno smo igrali na Dubrovačkim ljetnim igrama.

No, osim u Dubrovniku vrlo rijetko ste igrali zajedno na pozornici?

– Rijetko se događalo da samo u istoj podijeli, a nismo ni voljeli biti. Kako smo oboje igrali velike uloge i imali odgovorne zadatke, morali smo biti posvećeni svom poslu. Bilo je najjednostavnije i najbolje za posao i za obitelj da kad jedan radi onaj drugi drži četiri kantuna kuće. Tako se, kad nismo bili zajedno u istoj podijeli, naš obiteljski život mogao normalno odvijati bez velikih stresova. Kad smo bili u istoj podijeli onda je bilo ponešto komplicirano, pogotovo dok je naša kći Nella bila dijete. Ali eto, sve se nekako uspjelo napraviti, urediti, održati..

Foto: D. ŠOKČEVIĆ

Važan Vam je bio stabilan obiteljski život?

– To je jako važno. Mislim da glumac mora imati stabilan život. Naročito je to važno za glumicu, jer morate imati uz sebe osobu od povjerenja, pogotovo ako imate djecu. Morate imati sigurnost da će ta osoba s istim marom odraditi sve kućanske poslove i da nećete imati razdvojene misli između posla i doma. Susretali smo se na poslu, u kazalištu, pozornici, ali kod kuće nikad nismo razgovarali o poslu. Nikad nismo odlazili na probe jedan drugome..

To je dio svakodnevnice, disciplina života, ali mislila sam da ste imali sreću biti s osobnom koju ste voljeli?

– (smijeh) Ah da, to je osnovni uvjet!

Mislite li da je dio uspjeha i u osobnom, emocionalnom životu?

- Kad govorimo o glumcu koji ima značajnije glumačke zadatke, mislim da je bitno da ima sređen život.

Nedostaje li Vam suprug nakon što ste bili 60 godina zajedništva?

– Tonko je preminuo pred nešto manje od dvije godine i naravno da mi nedostaje iako imam osjećaj da je njegov život završio u neko pravo vrijeme, prije nego li se dogodila neka neminovna dekadencija bića. Ostao je integralan do kraja u lijepim godinama, 89 godini.

Za njim nije ostala slika raspada bića. Ispratili smo ga do kraja, lijepo. Bio je okružen obitelji, kćeri, unucima. Bilo je kako bi čovjek poželio da bude. Naravno veliki dio mog života je otišao u sjećanje. Tonko nije samnom, ali je još živ. Nemam osjećaj definitivnog njegovog odlaska. Fale mi manje stvari, njegov glas, zajednički objed, ne volim jesti sama... Fali mi gledati s njim vijesti pa ih kasnije komentirati. Fali mi u svakodnevnom životu, u malim ritualima. Ali, mislim da je njegov život bio zaokružen uspješan i da je zaslužio ljudski odlazak kakav je bio njegov.

Uvijek ste, kao i u ovome što ste rekli, i racionalni..

- Čini vam se..?!?

Imate vrlo impozantan stav i kad govorite i o tako nelijepim stvarima? Pomaže li to na sceni?

– U samome poslu, glumačkom djelu, mislim da mi je najizraženija strana bio vrlo jak instinkt.

Što to znači instinkt na sceni?

– Ne znam vam to točno objasniti, ali kad stanem na pozornicu instinktivno znam što treba napraviti. To ne ide iz racija, djelujem po trenutnom impulsu, a tek onda ga pokušavam racionalno raščlaniti kako bih ga mogla pospremiti pa kasnije ponoviti.
Mislim kako mi najbolja riješenja dolaze ne iz racija, već iz instinkta. Napravim, kažem, djelujem kao pod nekom unutarnjom presijom i onda naknadno shvatim kako je došlo do toga, jer moram taj put ponavljati.

Ali to je trenutak kreativnosti, poput glazbenog ili slikarskog nadahnuća..

– Naravno, samo što je piscima ili slikarima status umjetnika priznat a glumac je samo interpretator i ne spada u umjetnike kreativce..

Smeta li Vas to?

– Da, jer interpretator zapravo ne bi trebao imati taj kreativni trenutak. Mislim da je kreativni trenutak zapravo ključan. Zbog tih trenutaka se i zaljubiš u taj posao. To je čudesna mješavina osjećaja neke vrste moći koji je neponovljiv. Teško da se to može doživjeti snimajući sapunice.

Kad već to spominjete, gdje je teatar danas, je li se uloga teatra izmijenila u suvremenom društvu? Ugrožava li internetska ponuda brojnih filmova, ulogu, doživljaj teatra?

– Televizija, internet, ne mogu ugroziti kazalište. Publike u kazalištu ima. Evo, čak i u Rijeci ima publike u kazalištu. Možda je riječko kazalište u ovom času poznatije po operama nego li po dramskim izvedbama, ali ne treba to dijeliti, sve je to kazalište. Nije kazalište ugroženo, ono uvijek ima svoju publiku. Naravno pitanje je i kakva se kazališna publika odgaja, jer tradicionalno kazalište se vremenom olinja, ostane prevaziđeno.
No, glavni princip je uvijek taj što u teatru glumac i publika stvaraju zajedničku emociju, treptaj. Biti na pozornici je magija, osjetiti dah s publikom. Masa ljudi, njih 300-tinjak diše ritmom vašeg disanja, to je posebno uzbuđenje. Osjećaj zadovoljstva, moći.. čudesno! To film ne može dati. Najusporedivije je možda sa sportskim utakmicama. Dobar dio navijača na utakmicama dolazi isključivo zbog toga da u istom trenutku imaju podjedanke reakcije. Milsim da je puno komodnije gledati utakmice iz fotelje, ali ipak su stadioni puni.

Jeste li ikad imali tremu, hoćete li je imati pred »Vježbanje života, drugi put« ?

– Bojim se da ću je ovaj put imati. Puno je vremena prošlo otkako nisam bila na sceni. Mislim da mi neće biti ugodno, naročito u onim djelovima gdje se direktno obraćam publici.

Inače nisam bila tremaš. Ponekad sam imala neko uzbuđenje koje ne škodi, već doprinosi temperaturi izvedbe. Uvijek sam imala kontrolu na sceni i nad samom sobom. No, sad je različito. Kad dođete u pozne godine kao što su moje, onda generalno nemate više jako dobru kontrolu nad sobom. Refleksi su sporiji, nesigurniji ste. Treba veći napor i sve je malo više treperavao. Primjerice kad gledate u reflektore pa u času kad okrenete glavu nisu više dovoljne samo tri sekunde za prilagodbu na drugu svjetlost, već puno duže.

Kako izgleda vaš dan u Zagrebu?

– Kuham redovito, pospremam sve sama, stan je velik i u njemu uvijek ima posla. Izlazim, obavljam sve što treba i puno posjećujem kazališta. Gledam gotovo sve redom. Družim se prijateljima, nekadašnjim studentima, kolegama, često i dolaze k meni.. Puno i rado čitam. Odem u kino koje mi je preko puta. Kad završe ove predstave u Rijeci otići ću u Dubrovnik i duže vremena ću biti tamo, kupati ću se, odmarati, družiti s obitelji, unucima... Kuća mi je na samom moru pa je to sve moguće.

Što ste skoro radili?

– Osim filma »Matera« čija će premijera biti na Puli, HRT je radio u sklopu serijala o kazališnim umjetnicima i jednosatni dokumentarni film o meni. Mislim da bi uskoro trebao i biti prikazan. Snimali su u Zagrebu, Dubrovniku i u Rijeci. Ima puno dokumentacije, fotografije iz raznih razdoblja glumačkog života i fotografije iz privatnog albuma. Nadam se da će biti zanimljivo.

Nagrade

Pred dvije godine izašla je i vaša monografija u Dubrovniku, a mislim da Vam se ponovno bliže neke okrugle brojke?

– (smijeh) Ma, dosta je bilo slavljenjima, bilo je i pedeset godina rada i svašta i Nazorova nagrada za životno djelo, pa nagrada »Orlando«, nagrada Hrvatskog glumišta za životno djelo...Proslavilo se i naslavilo se sve što se moglo i dosta.

Pročitala sam da ste prvu novčanu nagradu od 250 tisuća dinara potrošili na magnetofon i dječju robicu, opremu za dijete. Novci Vam ne znače mnogo?

– (smijeh) Je, tako se to dogodilo! Tada su bile obilne novčane nagrade, a početničke plaće su bile dosta skromne, ja sam jedva bila dogurala do deset. U tim okolnostima kad dobijete 250 tisuća naravno da imate velike planove. Teti Edmei sam bila u Italiju naručila sve što treba za prve dvije godine dijetetovog života, od kolica do dekica, sve što je trebalo. Naručila sam to ne iz hoštapleraja, već iz potrebe, jer to su bile godine kad kod nas još mnogo čega nije nije bilo. Uglavnom to je sve sretno stiglo, kao i magnetofon koji je bio veliki i enormno teški. Bio je to čisti luksuz, a mi smo najprije simali neku glazbu i recitacije, a kad se rodila naša kći Nella sve se naravno sve svelo na snimanje dječjeg brbljanja.

Vjerujem da Vam iskaču slike iz djetinjstva, mora zasigurno biti i emocionalnih trenutaka dok hodate Korzom...

– Moje sjećanje je u vremenu iz prije i drugog svjetskog rata. Rijeka je bila jako bombardirana i razrušena pa su ta sjećanja lijepa u emotivnom smislu, ali bilo je tu puno toga ne lijepog. Pohađala sam Riječku gimnaziju, a stanovala sam u Dežmanovoj ulici, prije toga kratko smo stanovali i na Sušaku. Naravno da me začudi nešto što sad vidim pa shvatim da toga onda nije bilo. Sjećam se praznih prostora na mjestima gdje onda još nije bilo zgrada. Počevši od Kraša pored čitaonice, a sjećam se ruševnih mjesta gdje su kasnije niknule nove zgrade kao što je Robna kuća Ri.

Nekada nije bilo stolova i sjedalica na Korzu. Po Korzu se šetalo, prolazilo, nije se sjedilo. Ne sjećam se ni da su ljudi šetali s psima, danas ih je baš mnogo. Sjećam se mostova koji su sasvim drugačije izgledali, hotel Kontinental s vrtnim dijelom pod kestenima. Bilo je puno kina kojih više nema. U zgradu kazališta glumci su ulazili s druge strane zgrade...

Rijeka je nakon drugog svjetskog rata bila izrazito muški grad. Radile su industrije i bilo je puno radnika. Sad kad pogledate po lokalima i ulicama vidite više žena nego muškaraca.

Filmska premijera ili kazališna premijera?

– Nakon premijere u teatru znojan si, pomalo blatan, bez ikakve frizure, a o toaleti ni ne sanjaš.. Zadnjih nekoliko dana, pred premijeru predstave, uvijek je prenapeto i nema se vremena razmišljati ni o čemu drugome. Za filmsku premijeru važna je frizura, toaleta, uljepšavanje, ali glumac više nema nikakvog odnosa s ulogom koju je, zapravo već davno odradio.

Što mislite o nagradi hrvatsko glumište, često je prozivana?

– Upitan je mehanizam, jer žiri gleda i ocjenjuje samo one predstave koje je kazalište ili neka druga ustanova sama nominira. Dakle ne bira se između cjelokupne produkcije, već samo onih nominiranih, samopredloženih. To nije napravljeno s nekom osobitom pakošću već naprosto zbog toga što je to nemoguće financirati i naći ljude koji će kroz cijelu godinu obilaziti sve predstave i imati uvid u cjelokupnu produkciju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.