ZAGREB – Nagrađeni roman »Hotel Zagorje« (2010.) Ivane Bodrožić priča je o odrastanju djevojčice tijekom ranog puberteta u uvjetima prognaničke bezdomnosti, socijalne izmještenosti i političke traumatiziranosti devedesetih godina prošlog stoljeća, s jakim naglaskom na odnos glavnog lika izgubljene djevojčice i njezine samoprijegorne, tople i nenametljive majke. Upravo će bliskost lika mlade pripovjedačice i sve veće socijalno samopoštovanje njezine majke omogućiti da obje prežive gubitke koji su pogodili opisanu vukovarsku obitelj 1991. godine.

Pod gubicima autorica ne misli samo fizičko i emocionalno napuštanje njihova doma u Vukovaru, nego i čitavo prognaničko naličje ratne devastacije pa zatim reintegracije Vukovara u državno tijelo Hrvatske, također i život bez ikakve socijalne i materijalne sigurnosti u razdoblju od 1991. do 1998. godine, a najviše od svega muku nestanaka te kasnije i smrti junakinjina oca.

»Hotel Zagorje« Ivane Bodrožić u svom romanesknom obliku završava prekrasnom dozvolom da dijete koje je bilo prisiljeno naglo odrasti zbog rata konačno opet jednom bude samo dijete, na kraju teksta zadobivši »maleno« i naizgled samorazumljivo pravo obiteljskog života s mamom (nakon muke života u prognaničkom hotelu, zatim rutinske otuđenosti u učeničkom domu).

Junakinja se tako na kraju romana nakon gotovo deset godina izmještenosti vraća u sigurnost obične dječje sobe koja joj prvi put od svih smještaja nakon Vukovara ponovno u cijelosti pripada, s perspektivom svakodnevnog, kod kuće skuhanog ručka i neprekinute komunikacije s najbližim obiteljskim ljudima. Svi ti teško osvojeni socijalni »kućni luksuzi« vukovarske protagonistice pritom su životni uvjeti koje većina djece tinejdžerske dobi naše epohe smatra posve uobičajenima. No roman je napisan tako da postanemo svjesni da je rat čitavoj jednog generaciji prognanika zauvijek promijenio i vanjske i unutarnje koordinate, oko čega tek danas počinjemo otvoreno razgovarati. Jako dugo nam je trebalo: trideset godina.

Zid podrške

Adaptatorice romana, redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, vrlo su točno čule ratni aspekt romana Ivane Bodrožić, ali dodale su priči i moćnu dimenziju dubljeg suočavanja pripovjedačice s gubitkom oca, zaokruživši scensku pripovijest dokumentarnom fotografijom stvarno nestalog oca autorice romana Ivane Bodrožić. Osim toga, Tomić i Kovačić stavile su na scenu i jednog sablasnog arhitektonskog protagonista: crnobijele snimke danas autentično zapuštenog, polurazrušenog »Hotela Zagorje« iz Kumrovca. Fotografije hotela, njegova brutalna ruševnost i napuštenost, kroz čitavu dvosatnu izvedbu svjedoče o ratnom, jednako kao i o mirnodopskom devastiranju domaćih javnih prostora. Tomić i Kovačić u predstavi citiraju i poeziju Ivane Bodrožić, pa čak i dokumentaciju iz spisateljičinih medijskih intervjua. Drugim riječima, kazališne adaptatorice romana »Hotel Zagorje« vrlo su promišljeno tretirale sve što javno govori i piše Ivana Bodrožić kao predložak za ovu predstavu.

Na sceni je i briljantna ekipa Gavellinih glumica: Dijana Vidušin u glavnoj roli Ivane, Ksenija Pajić kao njena Mama, Perica Martinović je Baka, Tetu Slavicu igra Bojana Gregorić Vejzović, Zoricu Lana Meniga, Antonija Stanišić Šperanda je Marina, Ivana Bolanča glumi Jelenu, dok Tena Nemet Brankov igra Natašu. Svaka od ovih glumica napravila je originalnu studiju svog lika, kao što i sve zajedno oblikuju snažan ženski zid međusobne podrške u ratnim i mirnodopskim uvjetima radikalne oskudice. Iznimno je važno, međutim, da su glumice u karakterizaciji otišle dalje od toga kako su likovi skicirani u romanu.

Primjerice, Bojana Gregorić Vejzović nije samo predmet ismijavanja većine žena zato što joj je nakon smrti nasilničkog supruga »lakše« (kao u romanu), nego i duboko ranjena junakinja koja točno zna koliko je nepravedno smatrati da bi ikome tko je ostao bez ičega svoga rat moglo biti od »koristi« – i koja ne pristaje da joj se kolegice podsmjehuju. Gregorić Vejzović igra jedan od najtužnijih primjera »životnog optimizma«: ženu koja kod svih svojih prognaničkih kolegica izaziva diskretnu porugu već i samim time što želi nešto izgovoriti ili otpjevati punim plućima.

Sjajne su i glumice koje igraju maloljetnice bez ijednog falš-tona: gnjevna i prkosna Meniga, zatim beskrajno povučena i stidljiva Bolanča, srdačna i neodoljivo susretljiva Tena Nemet Brankov, nježna i povjerljiva Antonija Stanišić Šperanda. Osvajaju i glumice u rolama starije generacije: stoička, vrlo pribrana Ksenija Pajić (mama) i emocionalno gorča, tamnija, ali i dalje postojano borbena Perica Martinović (baka). Kompletna ženska glumačka ekipa daje sve od sebe i ide kroz predstavu s iznimno usklađenim glumačkim tajmingom. Ni muški član ekipe, senzibilni glumac Đorđe Kukuljica u roli novinara, ne narušava žensku snagu ove predstave.

Ivana bez Zemlje

Poput srednjovjekovnog engleskog kralja poznatog kao »Ivan bez Zemlje«, glavna junakinja »Hotela Zagorje«, naša domaća Ivana bez kućne adrese, u romanu nije naročito simpatično prikazana. Ona mrzi Zagorce (zove ih »pajceki«) u čijem susjedstvu je prisiljena živjeti, uzrujavaju je njezine vukovarske i domske prijateljice, svađa se s bratom, drami oko tinejdžerskih zaljubljenosti i nema osobitih interesa izvan domaće i strane glazbene estrade. Zato je velika stvar da glumica Dijana Vidušin toj »djevojci bez svojstava« poklanja puno toga vlastitog. Ponajprije, veliku samokontrolu. Vidušin igra ispovjednu voditeljicu čitave kazališne ceremonije i ženske grupe na sceni, Ivanu, ljuljajući se u laganom ritmu brazilske glazbene podloge te lagano plešući »u revijalnom tonu« (autor glazbe: Nenad Kovačić). Time glumica naglašava da beskrajna lakoća kojom se pravimo da je »sve u redu« nije ništa više od socijalne koreografije, koju smo doslovce prisiljeni plesati, više ili manje ironično.

Dijana Vidušin ima nevjerojatnu preciznost u mijenjanju vrlo raznovrsnog i točnog dijapazona glumačkih emocionalnih fokusa, vodeći diskretno i publiku (s kojom razgovara preko rampe) i ostale glumice kroz predstavu, a pritom pazeći da ulovimo brojne skrivene, iznimno bolne nijanse odnosa među likovima. Ovo je najbolja uloga Dijane Vidušin koju smo dosad imali prilike vidjeti u teatru i jedna od prijelomnih ženskih rola domaćeg teatra: u njoj nema ni milimetra glumačke šmire, općih mjesta, automatskog programa. Vidušin koristi pogled i glas kao jake signale »pozadinskog«, istovremeno empatičnog i nesentimentalnog komentiranja svih događaja, na taj nas način približivši junakinji mnogo više nego što je to uspjela autorica romana.

Osim toga, Vidušin je fenomenalna u prizorima kad se oslobađa očaj zbog očeve smrti, grčevito kopajući zemlju na pozornici i macbethovski dižući uvis svoje prljave, prazne i nemoćne ruke. Rijetko kada vidimo tako ogroman emocionalni spektar u izvedbi jedne jedine glumačke role: od drugarstva i sestrinstva do intenzivne tragike najosobnijeg gubitka. Važno je naglasiti da najteže trenutke ove predstave izaziva režijsko izjednačenje dječje igre i ratnih ubijanja, brze promjene iz disco-zabave u bombardiranje i mučenje civila, odigrano samo promjenom svjetla i zvuka, praktički s istim pokretima trčanja u krugu, ali s punom sviješću da rat i mir mogu zamijeniti mjesta tijekom samo jedne sekunde, tako igra lovice postane progon.

Pixsell

Anica Tomić već je ranije pokazala da izvrsno razumije šokantnu munjevitost ratnog »preokretanja« svijeta naglavačke, kao i nasilje koje uvijek tinja u ljudskim grupama, pa čak i onim dječjim. Vidušin je u tim prizorima izbijanja dječje agresije odabrala svoju protagonisticu prikazati kao djevojku koja trpi nasilje i štiti žrtve, samim time otkrivajući da su najdublji slojevi lika Ivane herojski zainteresirani za bližnje. Drugačije herojsku dimenziju ima i bolno ponavljanje riječi »Izdrži! Izdrži! Izdrži!« koju Ivana preuzima od lika Majke i transformira u vlastiti vapaj; u zarobljeničko ponavljanje da samo treba podnijeti »još malo«. Jer zatvorenici, kronični bolesnici i žene često si ponavljaju mantru da samo treba izdržati još jedan sat, još jedan dan – a u tom bolnom izdržaju zna proći čitav životni vijek.

Vukovar se ne vraća kući

Publiku je predstava »Hotel Zagorje« izbacila iz ravnoteže, što se u kazalištu rijetko događa. Ne samo da je bilo gledatelja koji su glasno plakali, nego je i opća atmosfera gledanja predstave bila nabijena različitim emocionalnim napetostima, tako jakima da se činilo da publika tiše diše da bi pažljivije slušala ono što se događa na sceni. Nemam dojam da je bilo ravnodušnih. Ali nije samo stvar u političkim pitanjima koja su ovom izvedbom otvorena, kao što je izdaja Vukovara od strane domaće politike, kontinuitet ratne traume, žalovanje za stradalima u Vukovaru. Predstava postiže i više od toga.

Tomić i Kovačić su na osnovi ispovjednog predloška Ivane Bodrožić postavile pred nas suvremene »Trojanke« ili jedan od temeljnih civilizacijskih tekstova o ženama čiji je dom srušen do temelja i jedino izvjesno pred njima samo su godine i godine novih lutanja, kao i godine i godine međusobne solidarnosti, ostajanja zajedno, rame uz rame i rane uz rane. To je veoma stara priča, koja u novoj podjeli izgleda tim potresnije, jer se neprekidno ponavlja. No kazališni rad Anice Tomić i Jelene Kovačić inzistira na tome da pamćenje nije pamćenje mržnje prema počiniteljima zločina, nego pamćenje naših osjećaja najdublje tople povezanosti s onima koje smo izgubili, s onima koje volimo, koji ostaju s nama i u svim dugim stoljećima nakon pada Troje/Vukovara.

Zato predstava završava fotografijom voljenog brata, tate, supruga, susjeda, kolege. Takva vrsta pamćenja, čini mi se, smiruje čak i najotvorenije, najdublje socijalne rane.