Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
18. listopada 2019.
17. FSK

NATAŠA GOVEDIĆ "Nachlass - predstava bez likova": Posljednji sud i njegova (anti)dokumentacija

NATAŠA GOVEDIĆ "Nachlass - predstava bez likova": Posljednji sud i njegova (anti)dokumentacija
NATAŠA GOVEDIĆ "Nachlass - predstava bez likova": Posljednji sud i njegova (anti)dokumentacija
Autor:
Objavljeno: 7. listopad 2019. u 14:08 2019-10-07T14:08:00+02:00

Filozofske (pa i antropološke) dimenzije ove predstave pomno su promišljene. Bilo bi sjajno da na FSK-u imamo prilike redovito pratiti i druge predstave legendarnog Rimini Protokolla

ZAGREB - Naslov »Nachlass – predstava bez likova« njemačke skupine Rimini Protokoll je posljednje gostovanje ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, u produkciji švicarskog Théâtre Vidy-Lausanne. Pred publikom je osam prostorija, u svakoj prostoriji postavljena je videoinstalacija u trajanju od pet do deset minuta. Gledatelji se kreću prostorom u nevelikim grupama (do šest osoba), a raspoređeni su tako da mogu birati redoslijed soba/prizorišta. Svaka soba je ujedno i etnografska instalacija kulturalnog prostora, koja obilježava neku filmski snimljenu priču.

Iznad svakih pojedinih vrata je sat koji pokazuje točno vrijeme jedne projekcije i vrijeme u kojem se vrata otvaraju da publika uđe i zauzme svoja mjesta. Iznad glava gledatelja, u hodniku koji povezuje sve prostorije, postavljena je globalna mapa umiranja koja tobože pokazuje koliko ljudi umire u sekundi. Gledatelji u sobama projekcija mogu sjesti ili stajati, ali jednako su redateljski vođeni kao i u klasičnom baroknom kazalištu: moraju »usredotočeno« pratiti akustičke ili filmske snimke pripovijedanja filmskih svjedoka. Svaka prostorija u organizaciji njemačke skupine Rimini Protokoll tematizira neku vrstu posmrtne ostavštine.

Tipovi ostavština

Švicarski emigrant iz Turske snimljen je kako govori o smrti kao »povratku kući«. U Istanbulu nema naplate ukopa. Ali skup je put lijesa od Züricha do Istanbula. Protagonist ove priče usput citira tursku poslovicu »I u zlatnom kavezu slavuj čezne za svojim gnijezdom«. U drugoj sobici, francuska ambasadorica u Africi snimljena je kako pripovijeda o svojoj zakladi, kojom će dalje financijski podržati rad afričkih umjetnika, jer Africi kao kontinentu zbilja ne treba novi spasitelj (čitaj: novi kolonizator) izvana. Kao što joj ne treba ni nova džamija, a džamije su jedini arhitektonski objekti koji se revno grade posljednjih godina po afričkim selima i gradovima. Treća soba: nekadašnja radnica u tvornici budilica ostavlja zbirku fotografija koju je i publika pozvana razgledati, uz komentar »Smrt je slika koja ostaje«. Ista pripovjedačica smatra da je smrt jedino pravo opuštanje koje tijelo ikada upoznaje, radikalno divno.

U četvrtoj sobi britanski neurolog govori o svojoj mirovini kao mjestu smrtne dosade i rastućeg straha, ali ne od samog kraja života, nego od demencije ili gubitka pamćenja. On je samo materijalni prah, ne vjeruje da ljudsko postojanje obilježava išta nematerijalno. Tu je i soba nekadašnje sekretarice koja je oduvijek htjela biti pjevačica, ali nije u tome uspjela. Nasilan brak, onda ju je stigla i neizlječiva bolest. Ona želi da je pamtimo po snimci pjevanja kad je imala dvanaest godina.

Gotovo u svakoj sobi čujemo da je Švicarska jedina zemlja u kojoj možeš izabrati svoj vlastiti kraj, što je posebno važno ako boluješ od neizlječive bolesti i stanje ti se stalno pogoršava. Upoznajemo i bračni par koji je godinama radio u njemačkoj kreditnoj banci, bivši nacisti. Oboje lakonski priznaju da nikad nisu razmišljali o političkim posljedicama svog pristanka uz Hitlera, niti su razmišljali o ljudima koji su »nestali« iz njihovih srednjih škola zato što su »Židovi ili… pederi«.

Publika promatra njihove prazne kožne fotelje, slušajući glasove koji dopiru sa zvučnika. Četrdesetogodišnji Francuz, bolestan od smrtonosne bolesti, ostavlja svojoj kćeri snimku najomiljenije aktivnosti: pecanja. A skakač padobranom priča nam da je to rizik koji voli jer u trenutku skoka živi punim životom, nevezano za strah od smrti.

Nema »posljednjeg suda«

Iako nas svi snimljeni svjedoci deklarativno mole da ih »zapamtimo«, čitava dramaturgija izvedbe nije mišljena kao izgradnja spomeničke baštine. Nema izvedbenog napora da se pojača pathos i time naglasi memorijalna važnost osoba koje zakratko upoznajemo u svakoj pojedinoj sobi. Upravo suprotno: prolazak kroz osam soba navodi nas na pomisao da je svim tim redateljski pomno izabranim (namjerno veoma različitim) ljudima, vjernicima i ateistima podjednako, vrlo teško imenovati vlastitu ostavštinu. Ono što izmiče ponovo i ponovo upravo je najdublja vokacijska formula ili nerazgradivi »preostatak« ili tajni pokretač nečijeg postojanja. To se ne može predati publici na daljnje čuvanje jer to nikada i ne možemo formulirati na način manifesta ili umjetničkog proglasa.

S druge strane, iz svih se izvedbi jasno razabire da je važno kako smo živjeli iz sata u sat, iz dana u dan. Koliko nas je bilo u životu, toliko nas ima i u smrti. Ne možemo u posljednjem trenu »iskupiti« svoje postojanje nekom vrstom nagradnog kupona koji ostavljamo mlađim generacijama. Važno je što smo napravili s onima koji su živjeli istodobno s nama, jesmo li se s njima usudili biti otvoreni, prisni, hrabri, brižni. Utoliko je pred nama dokumentarno kazalište koje poništava ideju »najvažnijeg dokumenta« ili dokumenta o »smislu mojeg postojanja«; dokumenta koji će me opravdati ili osuditi na »posljednjem sudu«. Umjesto toga, smisao se događa u onome što nije snimljeno ni ispričano, a što čini našu emocionalnu i kognitivnu jezgru, neprestano preoblikovanu novim iskustvima i situacijama.

Rad sa socijalnim strukturama

Filozofske (pa i antropološke) dimenzije ove predstave bogate su i pomno promišljene. Bilo bi sjajno da u Zagrebu na Festivalu svjetskog kazališta imamo prilike redovito pratiti i druge predstave legendarne skupine Rimini Protokoll, posebice njihove recentne dramatizacije Marxova »Kapitala« ili Hitlerova priručnika masovnog ubijanja pod nazivom »Mein Kampf« ili predstavu »Situacijske sobe« koja na vrlo sličan dramaturški način kao i »Nachlass« (niz videoinstalacija) predstavlja globalnu trgovinu oružjem. Status dokumenta u svim je ovim izvedbama otvoren kompleksnom razmatranju, svejedno radilo se o tematiziranju nekog grada (što je vrlo česta metoda rada ove skupine) ili »tajnih službi« digitalnog marketinga.

Kako veli jedan od osnivača skupine, Stefan Kaegi: »Odrastao sam u Švicarskoj gdje se umjetnost u javnom prostoru obično svodi na skulpture koje kad su jednom izgrađene i negdje postavljene, tamo i ostaju zauvijek. Volio bih svoj rad definirati kao privremenu nevidljivu arhitekturu, istovremeno socijalnu i fikcionalnu strukuru koja okuplja publiku, ali i rastače uspostavljeni umjetnički rad prije nego vam počne ići na živce.« Opet govoreći o trajnosti čitave ove metodologije, nemam sumnje da će nemoguću bilansu bilo koje osobne ostavštine publika pamtiti dulje od mnogih klasičnih dramskih repertoara.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.