Mlada operna zvijezda

Moćni Cezar je – žena: Diana Haller uoči riječkog debija u Handelovoj operi

Svjetlana Hribar

Barok poput jazza, to je stil koji ide na efekt iznenađenja – Diana Haller / Snimio Marko Gracin

Barok poput jazza, to je stil koji ide na efekt iznenađenja – Diana Haller / Snimio Marko Gracin

Riječka izvedba opere »Julije Cezar u Egiptu« u subotu ima poseban redateljski koncept – pred očima publike gradi se predstava tako da će gledateljima biti lakše pratiti radnju, a vidjet će i što se događa »iza kulisa« koje se slažu na sceni. Za mene je, pak, važna otvorena transformacija iz žene u muški lik, u lik Cezara, a ta redateljska ideja je – izvrsna 



Naslovnom ulogom u Händelovoj operi »Julije Cezar u Egiptu« na riječkoj će opernoj sceni debitirati Diana Haller, mezzosopranistica koja je prije nastupa u gradu gdje je rođena ostvarila karijeru kakva se ne pamti na ovim prostorima (u njenoj životnoj dobi)! Već s 27 godina proglašena najboljom mladom opernom zvijezdom Europe – najmlađa je solistica štutgartske opere i česta gošća njemačkih kuća, ali i švicarskih, talijanskih, nizozemskih i francuskih pozornica, a u više je navrata bila »cover« za role svog faha u njujorškom Metropolitanu.


Diana Haller je izvrsno školovana mlada umjetnica – nakon mature u glazbenoj školi u Rijeci, diplomirala je u Trstu i Londonu, a usavršavala se kod Dunje Vejzović u Stuttgartu – glasom rijetke ljepote i raspona vlada virtuozno, ali kroz operni repertoar kroči postepeno, pažljivo birajući role, ali onda u njima blistajući na način koji publiku i kolege – ostavlja bez daha. Svjedoče o tome brojne kritike pune hvale, zabilježene nakon njenih nastupa u matičnoj kući u Stuttgartu, ali i Salzburgu, Münchenu, Amsterdamu, Kölnu, Londonu…O tome kako se pripremala za ulogu Julija Cezara i kako su protekle probe u Rijeci, razgovaramo s umjetnicom koja još uvijek broji godine što započinju brojkom »2«.

Efekt iznenađenja


– Jako sam uzbuđena zbog ove premijere. Ne samo zato što će to biti moj debi na riječkoj pozornici, već i stoga što je u ovoj Händleovoj operi svaka arija – dragulj za sebe. Cezar ima osam arija, to je zahtjevna i opsežna uloga, s mnogo akcije i interakcije s drugim likovima, tako da mi je dragocjeno iskustvo koje već imam iz baroknih opera u kojima sam pjevala.


Oni koji su jednom ušli u baroknu glazbu – ostaju doživotno zaljubljenici. Što je to tako uzbudljivo u baroku?




– Barok je kao jazz, samo što se u jazzu improvizira na licu mjesta, a u barokne se arije intervenira ukrasima i kadencama – ovisno što pjevač želi i može. Jako me radovao taj višemjesečni rad na roli Cezara koji sam prošla najprije sama, kod kuće. Studirala sam i klavir, a dobro poznajem harmoniju, tako da sam gotovo svaku notu dobro proučila kako bih pokazala čitav dijapazon svog glasa. Pjevač mora imati osjećaj za varijacije, a ja volim to uzbuđenje koje donosi napor što vodi do rezultata. A kad kažem da je barok kao jazz, mislim reći da je to stil koji ide na efekt iznenađenja – »La meraviglia del Barocco« – čuđenje u pozitivnom smislu riječi.


Što je rekao dirigent Ville Matvejeff kad ste mu došli sa svojim varijacijama?


– Bio je stvarno iznenađen. Pitao me gdje sam ih pronašla, a ja sam rekla: Izmislila sam ih!


Raditi s Villeom Matvejeffom pravi je užitak, a orkestar riječke Opere pod njegovom rukom svira kao da je barokni sastav! Svi su glazbenici praktički solisti, a maestro Matvejeff ih sjajno vodi. On je ne samo veliki znalac, već i izuzetna osoba – ima lijepi način rada, jasan, a glazbeno točan.


Koliko je važna režija u baroknim operama?


– Jako, jer dugo traju – »Julije Cezar u Egiptu« originalno traje više od četiri sata – radnja se objašnjava u recitativima, tako da je vrlo važno da se odigra to o čemu se radi. Riječka izvedba ove opere ima poseban redateljski koncept – pred očima publike gradi se predstava tako da će i gledateljima biti lakše pratiti radnju, a vidjet će i što se događa »iza kulisa« koje se slažu na sceni.

Za mene je, pak, važna otvorena transformacija iz žene u muški lik! Mislim da je redateljska ideja da nisam Cezar, odnosno muškarac, od početka, već kao žena ulazim u lik Cezara – izvrsna!


Brze izmjene prizora


Ovo nije prva muška rola koju pjevate – mezzosoprani često igraju muškarce u baroknim operama.


– Ima mezzosoprana koji isključivo pjevaju muške role, u baroku, ali i u bel cantu. Mozartov Cherubino u operi »Figarov pir« i Bellinijev Romeo u operi »I Capuleti e i Montecchi« pisani su za mezzosopran i obje su uloge dio mog sadašnjeg repertoara.


Zašto se opera »Julije Cezar u Egiptu« tako rijetko izvodi?


– Jer se radi o vrlo teškoj naslovnoj ulozi koja traži glas s dubinama, ali i glas koji može izvesti varijacije u visinama, dakle koloraturni mezzosopran. Osim uloge Cezara, treba naći i adekvatnog Tolomea, temperamentnog i karakternog, a u našoj predstavi je to Sonja Runje, altistica s golemim predispozicijama. Uopće govoreći, solisti su svi izvrsni, što onda pridonosi i vrlo ugodnoj atmosferi.


Sve priče u tradiciji povezuju Cezara s Kleopatrom, no u ovom djelu ta dva lika nemaju mnogo zajedničkih prizora.


– Cezar s Kleopatrom u ovoj operi ima svega dvije prave scene. Ali to je tako u baroknim operama – prizori se brzo izmjenjuju, a likovi su na neki način izolirani. Zato između Cezara i Keopatre ima više političkih smicalica nego ljubavi, ima privlačnosti, ali ne i romantike. Osim toga, kompozitor Quantz, koji je čuo kastrata Senesina za kojeg je Händel napisao rolu Giulia Cesara, zabilježio je da se radilo o pjevaču predodređenom više za uloge heroja nego ljubavnika! Možda zato ni Händel nije inzistirao na romantici između Cezara i Kleopatre.


Pa kako onda igrati taj lik?


– Onaj tko pjeva Cezara toliko je usredotočen na sebe, ima toliko teških arija da samo o tome i može misliti – čim završi jedna arija, već mislite i pripremate se za drugu. Zato je važno raditi u dobroj atmosferi, gdje svi nastoje postići maksimum – od inspicijenta i šaptača takoreći do portira! A to imamo u Rijeci. Prvi put radim ovdje i ugodno sam iznenađena. U ovoj teškoj situaciji nije lako biti pozitivan i posvećen umjetnosti.


U paklenom tempu


Planirate li i daljnju suradnju s riječkom Operom?


– Za sljedeću sezonu, u kojoj već imam potpuno popunjene termine, planiram koncert u Rijeci, a za dvije godine – rad na pravoj i najljepšoj belcanto operi.


Proteklih ste mjeseci imali pakleni tempo – gotovo svakog tjedna pjevali ste u drugom gradu, drugoj zemlji, s različitim dirigentima i orkestrima.


– Da, upravo tako: bila sam stalno u autu! U Švicarskoj sam pjevala Bacha i Schumanna; u Amsterdamu, u čuvenoj dvorani Concertgebouw – »Malu svečanu misu« Rossinija; u Leipzigu sam uskočila u probe za »Pepeljugu« i održala koncert s Gewandhaus orkestrom, a u Bonnu sam bila Dorabella. Odmah su me zvali i za Cezara u sljedećoj sezoni, ali sam nažalost morala odbiti, zbog obaveza u matičnoj kući, u Stuttgartu.


Do kada traje Vaš ugovor u Državnoj operi u Stuttgartu?


– Ugovor ističe 2018., kada dolazi novi intendant. Trenutno sam u pregovorima oko uvjeta za novi ugovor, jer o tome ovisi hoću li nastaviti rad u Stuttgartu ili prelazim u slobodne umjetnike.


Što bi Vama, kao osobi i mladoj umjetnici, najviše odgovaralo?


– Za mladog pjevača bolje je imati stalan angažman, raditi s dirigentima koji vas poznaju i korepetitorima na koje ste navikli, ali i u smirenoj atmosferi debitirati u novim ulogama. Zato bi i za mene bilo dobro da ostanem u Stuttgartu, ali s obavezom jedne premijere i jedne do dvije obnove s mog repertoara. Moji agenti, pak, priželjkuju da se otisnem u slobnjake, jer stalno dobijam nove i nove ponude koje oni moraju odbijati zbog mojih obaveza u stalnom angažmanu.


Ipak, moja budućnost ovisi i o repetoaru novog intendanta – ako to budu Verdi i Wagner – ja tu nemam što pjevati! Dakle, pitanje je vidi li on mene u svom repertoaru. S druge strane, imam ponude da pređem u Hamburg i München, ali bih voljela ostati u Stuttgartu, gdje sam se već udomaćila.


Kakve planove imate za bližu budućnost i u sljedećoj sezoni?


– Na jesen pjevam koncert s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom kojim će ravnati naš izvrstan mladi dirigent Tomislav Fačini, a u inozemstvu se sljedeće godine priprema za mene uzbudljiva sezona: u Stuttgartu pjevam naslovnu ulogu u premijeroj izvedbi Händelove opere »Ariodante«; također i Ruggiera u Händelovoj »Alcini« u režiji poznatog dvojca Jossi Wielera i Sergia Morabita.


Slijedi nekoliko recitala od kojih jedan za Internationale Hugo Wolf Akademie; pa nastupi s MDR orkestrom u Leipzigu, kao i na Festspiele Mecklenburg s orkestrom iz Komische Oper Berlin. Također se već pripremam za sezonu 2017/18 koja mi donosi dva velika debija.


Smatram, naime, da je za učenje novih rola potrebno imati dovoljno vremena, najmanje godinu dana, a za mnoge je potrebna i mentalna zrelost. Jako sam stroga prema sebi na tom planu, jer uskakati u nove uloge na brzinu smatram vrlo rizičnim za glas. I toga se čuvam.