Posljednjih godina »Zimska priča« igra se diljem Europe kao drama promašenog gostoprimstva, s naglaskom na izbjegličkoj sudbini ne toliko onih koji tek kucaju na bodljikavom žicom ograđene dveri EU imperija, nego onih koji su već neko vrijeme unutra, ali još uvijek žive izolirano i nevrednovano.

Nedavno smo u klubu Mama imali prilike slušati predavanje ugledne domaće emigrantske politologinje Andreje Špehar koja dekadama živi i radi u Švedskoj, a koja je iznijela podatke o posvemašnjoj getoizaciji emigranata u svim velikim švedskim gradovima. Na pozornici HNK-a nema ničega od tog traumatičnog iskustva ljudske vrste ovisne o volji tirana; prije bismo mogli govoriti o posvemašnjem ignoriranju kako političkih tako i dubljih psiholoških vrela komada.

Dojam je kao da gledamo u HNK zalutalu dječju predstavu, u kojoj se djeca najbolje i snalaze: Jan Nikola Baš zdušno igra Vrijeme, a Lukas Ripli zaigranog Leontova sina Mamilija. Ne znamo kakav je ustvari bio koncept redateljice Polly Tritschler, jer je dotična napustila zagrebačku predstavu nedugo prije premijere, ali izvjesno je da su se glumci našli u vrlo nezahvalnoj situaciji gubitka očekivanog redateljskog uporišta.

S glumcima je tako ostala pouzdana dramaturginja Sanja Ivić (već mnogo puta uspješno zadužena za spašavalačke misije oko zagrebačkog HNK-a), usput uredivši stariji prijevod Bogdanovića i Gavelle, a sudeći po tome da je na premijerni naklon izašao i ravnatelj drame HNK-a Ivica Buljan, potpisan u knjižici kao »umjetnički savjetnik predstave«, operacija dovođenja napuštene predstave do premijernog praga sigurno je zahtijevala dodatnu dobru volju svih okupljenih. Rezultat je nešto između amaterske muzejske pastoralne komedije s nespretnim pjevanjem i ljubakanjem i neuspjele drame o krahu brakova i prijateljstava, u kojoj se najbolje snalaze Alma Prica kao nepravedno optužena, smirena i gorka Hermiona, te Jadranka Đokić kao njezina vatrena družbenica i politička advokatkinja Paulina.

Kruta tvrdoglavost

Upravo na primjeru ovih moćnih glumica vidi se koliko se u Shakespeareovim finalnim romansama razvijaju nekonvencionalni i retorički nesalomivi ženski likovi, nezamislivi početkom i sredinom dramatičareva opusa, baš kao i kolika je Shakespeareova potreba da »zaliječi« psihotične epizode političkih tirana, ponovno karakteristične za prethodni dio njegova opusa. To se, doduše, ne razabire u izvedbi Dragana Despota, koji u glavnom liku Leonta pokazuje samo krutu, gotovo spomeničku ljušturu vladarske monomanije i ljubomorne tvrdoglavosti, dok se pak Livio Badurina kao Poliksen pokušava igrati zadanim očinskim zagriženostima i tjeskobama svog lika, ostajući usamljen u duhovitim nijansama i emocionalnim rasponima koje stvara.

Partneri su mu tek Mislav Čavajda kao melankolični Camillo i Slavko Juraga u roli sluge Antigona, obojica srodno tankoćutnih, pri čemu posebno treba pohvaliti Juraginu emocionalnu otvorenost i hrabrost iskazivanja očinskih nježnosti. Uvjerljivu rolu ostvaruje i Luka Dragić kao ekstatično zaljubljeni Florizel, dok Damir Markovina vješto pogađa naivnost Pastirskog sina. Luca Anić kao Perdita, a s njom i veliki dio HNK-ovog ansambla, pokazuje nemale probleme ne samo sa Shakespeareovom dikcijom, nego s nepotrebnim (kolokvijalnim) produljivanjem pa brzanjem pojedinih vokala.

Ritam teksta ne dopušta glumcima govor privatnog zapjevavanja, razvlačenja i brzanja, zbog čega još jednom treba odati priznanje Almi Prici i Jadranki Đokić, koje su se s dikcijom izborile besprijekorno kako u pogledu precizne glazbenosti replika tako i dosegom emocionalne žestine koju komuniciraju.

Amaterska burleska

Izvedbu inače prate bubnjevi i komponirana glazba Marca Tritschlera, dok su za scenografiju golog pokretnog zida u stalnom rotiranju za desetke stupnjeva ulijevo ili udesno odgovorni Johannes Schültz i Yanjun Hu.

S obzirom na to da živimo u doba kad o našoj sudbini također odlučuju politički sebičnjaci prvog reda, vrlo bliski likovima Shakespeareovih opasnih kraljeva, žalosno je što se najnovija HNK-ova predstava ponaša kao da je »Zimska priča« tek razglednica iz britanskog etnografskog muzeja.

To se posebno vidi u tretmanu zadanog lika medvjeda, inače neobičnog dramskog protagonista, za koga mnogi šekspirolozi smatraju da s jedne strane predstavlja Leontovu životinjsku karikaturu (često ga igra isti glumac koji igra mahnitog kralja), a s druge strane donosi na kazališnu pozornicu i presliku onodobnog bulevara, u kojemu je scena na kojoj se plaćalo za cirkusku točku s medvjedima doslovce bila vrata do vrata sa Shakespeareovom pozornicom. Kako god da postavimo medvjeda, tako postavljamo i komad u cjelini.

Polly Tritschler odlučila se za glumca u plišanom kostimu koji malo zamaše rukama dok se u pozadini čuje snimljena rika. Na ovaj je način izvedba skliznula u amatersku burlesku, iz koje joj više nije bilo povratka. Uspješna čitanja »Zimske priče« itekako su svjesna da bijes koji muči kralja Leonta ima mnoge maske i mnoge sjene tijekom čitavog komada, među kojima je i nesretni medvjed, zadužen da rastrga Leontova slugu.

Ništa slično i ništa opasno neće se, međutim, dogoditi na HNK-ovoj pozornici. Drama nije pažljivo pročitana. No možda i u ovako krnjem redateljskom obliku omogućava publici susret s bogatim Shakespeareovim jezikom. Jezik najslavnijeg dramatičara svih vremena svakako je sila koja glumački obavezuje i slušateljski regenerira našu ekspresivnu pustoš. Duboko sam uvjerena da mu Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč kao upravno »dvotijelo« zagrebačkog HNK-a ne bi trebali zatvoriti vrata svog repertoara. Naprotiv, nakon ove površne »Zimske priče« doslovce su nam dužni znatno ozbiljniji rad na Shakespeareovim dramskim materijalima.