Osobno mogu biti osjetljiviji jer u ovom sam Kazalištu i Gradu odrastao; zbog te duboke veze i neka moja razočaranja mogu biti dublja i duljeg trajanja, ali i moja upornost postaje utoliko veća - Marin Blažević / Snimio MARKO GRACIN
Naše 'Vježbanje života' bit će hommage prvoj predstavi, ali i sasvim novi pogled na riječku povijest
Uhvatiti Marina Blaževića za razgovor »u komadu« uoči i nakon premijere »Tristana i Izolde« te paralelnih proba za možda i najveći njegov autorski izazov, »Vježbanje života – drugi put«, nemoguća je misija. Kazalište je zapravo jedna mala tvornica za proizvodnju kulture, pa njome upravljati kako pogon ne bi stao, kreirati asortiman sukladno potrebama vremena i, ono najteže, zadovoljiti ukuse kupaca, te uvijek nepredvidive publike, nije nimalo lako u ta 24 sata koliko dan traje.
Zato nema potrebe postavljati pitanja o privatnom životu, o svemu ostalom za »Mediteran« Marin Blažević govori vrlo otvoreno, baš kao što je nekada, neka to ostane zapisano, pisao i surađivao za Novi list na počecima svoje profesionalne karijere.
Sanacija štete i napadi
Vaš prvi mandat ulazi u završnu godinu, dobili ste i novi do 2025. godine. Što za vas osobno znači biti intendantom nacionalnog kazališta i to u svom rodnom gradu?
Unatoč svemu, stigli ste na pola intendantskog puta.
Tu sam zbog »Zajca« i Rijeke
Gledajući izvana, čini se da uspješno odolijevate svim tim učestalim napadima, od sitnih podmetanja i krupnih laži do provincijalnog pljuckanja po svemu što se zbiva u Kazalištu.
Ako to možemo nazvati »riječkim paradoksom«, sigurno nije jedini!
– Nije. Opet ću krenuti od osobne, ilustrativne priče. Gdje god sam radio do sada, izvan Rijeke, nigdje kao u nekim riječkim krugovima nisu moje kompetencije i profesionalna biografija ne samo ignorirane, nego i negirane. Još uvijek me čudi ta sumnja, ta vrsta nepovjerenja koju jedan dio gradskog establišmenta – političkog, kulturnog, društvenog, i to ne samo desnog – manifestira prema nama, Riječanima, koji smo postigli nešto negdje drugdje. Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim taj, dobronamjerno ću reći, modus, tu uvijek veću sklonost prema onim drugim »imenima«, »predstavama«, »kazalištima«, napose iz gradova nekadašnje »Monarhije« i potom »Federacije«. Taj kompleks Zagreba i Beograda kod nekih naših sugrađanki i sugrađana ponekad mi je smiješan, a ponekad baš žalostan.
Mogu samo, kao u onoj reklami, reći »znam kako vam je«, ali postoje i oni drugi koji cijene to što radite jer vide golemi napredak u Kazalištu za vašeg mandata; čak mi neki govore kako se boje da sada ne biste otišli negdje drugdje i ostavili posao nedovršenim.
Frljić i nakon njega
Kad ste se vratili u Rijeku, došli ste zajedno s Oliverom Frljićem kojeg ste naslijedili na mjestu intendanta. U to doba je naglasak bio na dramskom repertoaru, vjerojatno i zbog Frljićeve sklonosti autorskim projektima i predstavama koje su javnost, ne samo kazališnu publiku, dovodile do usijanja. I sami ste bili autorski angažirani u tim dramskim projektima, no vaše su intendantsko razdoblje obilježili glazba, prvenstveno opera. Je li se Blažević promijenio i odustao od provokativnosti u dramskom repertoaru ili je naprosto vaša sklonost operi prevladala?
– Nisam se promijenio ja, nego okolnosti i moje odgovornosti. Istina, nekoliko predstava i performansa na kojima smo tada Oliver i ja zajedno radili proizvelo je reakcije u medijskom, kulturnom i političkom prostoru koje su doista bile ekstremne. Međutim, taj smjer programa, a onda i dramskog repertoara, također je udaljio od kazališta dio naše publike, i to ne samo one koja tadašnju dominantnu percepciju riječkog HNK-a nije mogla podnijeti iz ideoloških razloga. Na tragu samokritičnosti o kojoj sam ranije govorio, nemam problem izjaviti da se takva kazališna poetika, pa naravno i politika, ubrzano iscrpljuje, što joj naravno nimalo ne umanjuje na značaju i umjetničkoj vrijednosti. Ona je naprosto »migrantska«. Neka sredina, gledateljska zajednica i kazališni kolektiv, relativno brzo nauče prepoznavati njezine namjere i postupke, pa se tako i smanjuje njihov izazov, tupi njihova oštrica, nastupa zamor i dolazi vrijeme za – preseljenje u neku drugu sredinu. Osim toga, te su predstave i performansi bili izravno uvjetovani tadašnjim društvenim i političkim okolnostima i izravno usmjereni protiv konkretnih aktera na ekstremno desnom ideološkom spektru. Nije isto raditi liberalno i lijevo kazalište kada vam prijete Karamarko i Hasanbegović, ili kada Plenkovićeva vlada značajnim sredstvima financira program EPK-a u opozicijskom gradu, a Ministarstvo kulture vode osobe koje vašu stručnost uvažavaju i, još važnije, razumiju, u većoj mjeri nego mnogi lokalni saveznici, a da ne govorim o onima koji bi najradije da vas – nema.
Tu se možda nećemo u potpunosti složiti, ali možemo raspravljati.
– Ne moramo se složiti, ni oko političkih okolnosti, a niti oko vrijednosti našeg aktualnog dramskog programa. Ja sam u više navrata već argumentirao da je taj naš program estetski suvremeniji i inovativniji, društveno odgovorniji i politički hrabriji od glazbeno-scenskog, dakle baletnog odnosno plesnog i opernog programa. Predstave kao što su »Woyzeck«, »Mizantrop«, »Michelangelo«, »Leica format«, nastale nakon onih nekoliko Oliverovih i mojih, smatram jednako umjetnički relevatnima i dramaturški čak kompleksnijima od »Trilogije o hrvatskom fašizmu«, no jasno je da one, bez političko-medijskog »brendiranja« na Frljićev način nisu mogle niti približno tako odjeknuti.
Hoćete reći da i nakon »Frljićevog doba« dramske predstave riječkog HNK-a nisu bile apolitične, već su politiku tretirale na drugačiji način?
– Naravno. Moramo shvatiti da Oliverova kazališna poetika i politika, u stvaranju koje sam i sam sudjelovao kao dramaturg i koautor predstava povezanih u »Trilogiju«, nisu jedina mjera i perspektiva političkog u kazalištu, odosno kazališne političnosti. Uostalom, neću iznijeti nimalo originalnu tezu ako kažem da kazalište uvijek mora biti kritičko, pa čim je kritičko mora biti i političko, ako hoće biti značajno i društveno odgovorno. U tom smislu, takvima smatram i svaku svoju opernu režiju do sada, od »Julija Cezara u Egiptu«, preko »Otella« do »Tosce«. Nisu »Hrvatska« i »fašizam« jedine političke teme.
O svemu tome razgovaramo jer još uvijek se pamti i govori o razdoblju kada je Oliver Frljić vodio i dominantno autorski ispunjavao program.
– Taj »kompleks Frljić« koji još uvijek prati riječko Kazalište, odnosno njegov dramski program, zapravo je ambivalentan. S jedne strane, u te dvije sezone dogodile su se predstave koje ni tada niti danas nisu bile zamislive u niti jednom drugom narodnom kazalištu, osim u »Zajcu«. Problem je, međutim, bio taj što se u istom razdoblju, osim donekle u operi (sjetimo se »Don Giovannija«), još uvijek nisu uspjele profilirati druge kazališne estetike, pa i politike, koje bi bile jednakopravne, jednako suverene i medijski eksponirane kao što su bile Oliverove. Njegov teatar je do te mjere bio intenzivan i intrigantan da je u većini medija i za dio publike, posebno one koju smo počeli gubiti, zapravo zaklanjao pogleda na sve drugo što se događalo, razvijalo ili tek nicalo. Zbog toga mislim da je bilo dobro i zapravo pošteno što je u jednom trenutku Oliver odlučio otići, kada je i sam osjetio da je iscrpio svu gledateljsku, promidžbenu, medijsku, ali i produkcijsku koncentraciju na koju je kao ozbiljan i iznimno kreativan kazališni autor imao pravo računati.
Rekao bih da je, bez obzira sada na umjetničke dosege Olivera Frljića kao izvanserijskog autora, njegovo razdoblje upravo u kazalištu s nacionalnim predznakom imalo smisla ako je kod bilo kojeg gledatelja razbilo strah od toga da se o nacionalnim mitovima i istinama ne smije javno i otvoreno govoriti. Niste na tome stali i posljednjih pet godina HNK je osvajao nove prostore slobode.
– Tako je. Kao što postoje različite političke teme, tako postoje i različite programske strategije i taktike. Meni su nakon faze »interventnog kazališta« daleko veći izazov postala pitanja dugoročnog razvoja publike, organizacijskih inovacija unutar institucije i njezine održivosti, a da se pritom ne kompromitira obaveza izvedbe programa koji uvijek polazi od pretpostavke da s financijskim, tehničkim i ljudskim kapacitetima kojima raspolažemo, naprosto moramo nastojati, najbolje što možemo, uspostavljati umjetničke vrijednosti u koje vjerujemo.
O operi i »Vježbanju života«
Čini mi se da je nepodijeljeno mišljenje riječke publike da je u tom smislu najveći iskorak napravila Opera, a vi tu niste samo intendant, već i damaturg, redatelj… Ne pamtimo da je neka opera riječkog Kazališta probila lokalne i nacionalne okvire poput vaše »Tosce«, koju su kritičari talijanskog magazina Operaclick.com uvrstili među najveća glazbena dostignuća 2019. godine u svijetu, u konkurenciji više od 600 najboljih i najglasovitijih glazbenih produkcija, poput milanske La Scale ili njujorške Metropolitan Opere. Što vam to priznanje znači? Meni se čini da smo to nekako preskromno obilježili i medijski nedovoljno popratili.
– Priznanja uvijek nešto znače, a u ovom slučaju to da naša Opera postaje sve prisutnija na međunarodnoj sceni. Pred nama su samo ove sezone još dva velika gostovanja, u Ljubljani s »Elektrom« i na čuvenom festivalu u Savonlinni s »Wertherom« i »Julijem Cezarom u Egiptu«. Iskreno, mogu govoriti koliko želite o izazovima i problemima intendantskog posla, o riječkom HNK-u, kazalištu uopće i kulturi, ali kad me pitate o mojim predstavama, posebno onima na kojima upravo radim, radije javnu riječ i sud prepuštam drugima. Reći ću samo još toliko, kao odgovor na tezu o mojem navodnom pretpostavljanju opere drami, da svakoj svojoj opernoj režiji pristupam – dramski. U tom pogledu sam vagnerijanac, a Straussovu »Elektru«, Verdijeva »Otella« i »Falstaffa« smatram zapravo dramskim operama i vrhuncima operne dramaturgije.
Ovaj razgovor vodimo između »Tristana i Izolde« i proba za »Vježbanja života« čija je premijera 17. ožujka na programu. Neću vas nogometnim rječnikom pitati je li ovo vaš povratak drami, ali uhvatiti se tako zahtjevnog zadatka kao što je obnova amblematske predstave riječkog teatra nosi sa sobom mnoge rizike. Prije tridesetak godina da bi »Vježbanje« scenski oživjelo bio je potreban tercet Fabrio–Gašparović–Paro. Kako ih mislite autorski zamijeniti?
– Slično kao što sam se stjecajem okolnosti prihvatio opere, najprije »Julija Cezara u Egiptu«, kojeg je izvorno trebao režirati Oliver, sa mnom kao dramaturgom, dogodilo se i nedavno s novim »Vježbanjem života« koji je zapravo trebao režirati Lary Zappia, Riječanin i svjedok vremena kada je prvo »Vježbanje« nastajalo i upisivalo se, neizbirisvo, u povijest riječkog Kazališta. Nažalost, Lary je morao odustati, a budući da smo već bili najavili »Vježbanje« u sklopu EPK programa, pokušavali smo pronaći neku drugu redateljicu ili redatelja. Nitko se nije usudio, odnosno više nije imao slobodnih termina u ovoj godini, a Nenad Šegvić uporan je bio u ideji da se nove predstave »Vježbanja života« moram uhvatiti ja. Na kraju sam zaključio da, ako već trebam u nečemu propasti, onda bolje da to bude kao dramski redatelj nego intendant. Šalim se, naravno, no – nikad se ne zna. Tercet Fabrio-Gašparović-Paro moje suradnice i ja nemamo namjeru zamijeniti, a niti naslijediti. Naš put je, kao što kaže i podnaslov novog »Vježbanja života« – drugi put.
Po čemu će se vaša predstava razlikovati od njihove; gdje ćete se vezati za original, što je novo i suvremeno u vašem viđenju?
– Čitajući roman i gledajući snimke prve predstave, zaključili smo da u novo »Vježbanje života« možemo krenuti samo tako da se istodobno u nekom dramaturškom dijalogu, osvrnemo na slavnu inscenaciju romana iz devedesetih, ali pritom predložimo i njegovu novu kazališnu interpretaciju, koja proizlazi iz našeg današnjeg trenutka, društvenog, kulturnog i političkog. »Vježbanje života – drugi put« tako upravo nastaje kao predstava kojom se po drugi put, ali i na drugačiji način scenski čita Fabrijev roman. Ona će biti i hommage i dramaturško-redateljsko-glumačko preispitivanje nekadašnjeg »Vježbanja života«, ali i riječke povijesti, sada iz perspektive ženskih likova, odnosno glumica koje ih utjelovljuju. Među njima su i neke koje su nastupile u prvom »Vježbanju« i koje sada postaju nosive osobnosti nove dramaturgije, odnosno dramatizacije: Neva Rošić (Mafalda), Zrinka Kolak-Fabijan (Tonka Despot), Olivera Baljak (Mama Flora) i Elis Lovrić (Fanica). Presudnu ulogu u novoj dramatizaciji odigrale su i tri mlade dramaturginje, Lucija Klarić, Maja Ležaić i Nikolina Rafaj. One su otvorile put novog »Vježbanja života« prema novim generacijama gledateljica i gledatelja.
Neva i Mafalda
Taj ženski rakurs obećava intrigantnu predstavu u kojoj neće nedostajati iznenađenja. Na scenu se vraća naša glumačka legenda Neva Rošić koju svjedoci prve predstave nikada neće zaboraviti u ulozi Mafalde. Kakvu ste joj ulogu namijenili i kako ona na sve to gleda?
– Neva Rošić ponovo će nastupiti u Rijeci i »Vježbanju života« kao Mafalda, ali i kao ona sama, kao Neva Rošić. Razumijem da biste htjeli čuti više o njezinoj ulozi, ali kreativni proces je još uvijek u tijeku i ja vam ne mogu otkriti više od toga da Neva plovi našom predstavom na komandnom mostu i da svi dišemo s njom. Nevine priče, kao i priče svih drugih glumica, iznimnih izvedbenih umjetnica, članica ansambala Hrvatske drama i Talijanske drame, kojima su se pridružile Elis Lovrić i još jedna glumačka osobnost silne prisutnosti (čak i u odustnosti), Mira Furlan, otkrivaju fascinantnu, alternativnu povijest Rijeke, pa tako i povijest ovog našeg Kazališta, iz svoje ženske perspektive, ponekad potresne, drugi puta ironične, ponekad aktivističke, drugi puta taktičke, ponekad prkosne, drugi puta pomirljive, uvijek duboko solidarne i ponosne.