Foto: M. BRATOŠ/HNK
Buljanov »Vučjak« ima ambicije prerasti u glazbeni spektakl, s mnogo sapuničkih, kičerski pretjeranih emocionalnih ispada čitavog ansambla. Mislim na lupanja šakom o stol, razvlačenja tuđih tijela, neprestana deranja, razbacivanja papira i tome slično
Počnimo od pomaka. Programska knjižica uz premijeru Buljanova »Vučjaka« prvi put u novijoj povijesti Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu tiska i cjelovit Krležin dramski predložak i nekoliko eseja uz predstavu. Ovaj dobar europski običaj svakako bi valjalo zadržati, jer predstava se (barem u središnjoj nacionalnoj kući) mora moći misliti i šire od proglasa autorskog tima i komemorativnih biografskih bilješki o piscu, što je pak bila dosadašnja praksa u HNK-u.
Gaženje ljudi
Iako mi se činilo da će HNK za rizikoljubnu glumicu kao što je Nina Violić biti kuća cenzure i sputavanja, pomicanja iz krupnog plana u sitni lik unutar neizbježnog panoramskog kadriranja goleme i od gledališta odmaknute HNK-ove pozornice, pokazalo se da Violićeva nipošto nije postala tek figurica iz pozadine. Naprotiv, ovladavši prostorom HNK-a i glasom i tijelom, Violić suvereno igra Krležinu harambašicu i zločinku Evu, jednu od glavnih vučica ratnog čopora koji trga meso svojih bližnjih, toliko beskrupuloznu da u toj svojoj surovosti na neki način ostaje nelicemjerna i »čista« do usijanja.
Posljednjoj premijeri središnje nacionalne kazališne kuće uoči Nove godine nazočili su i predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović, te ministrica kulture Andrea Zlatar Violić.
Njezina finalna pobjeda s pucnjevima i mrtvim tijelima koje će hladno prekoračiti (ne zaboravimo da se »Vučjak« i otvara jednim pregaženim lešem), Violićeva se približava principu apsolutnog, pa i kriminalnog narcizma. To neprestano hodanje po mrtvima izvedbi poklanja osobit okus ustajale, jednostoljetne političke gorčine, u kojoj kolo društvenosti neometano vodi (ista) seoska mafija, tragično amputirane socijalne odgovornosti.
Pohotnice i njihov Pinokio
Govoreći, pak, o figuri arhetipske pohotnice koju Nina Violić već godinama fahovski i maniristički razvija, nastavljajući istim tragom autoerotizacije i u HNK-u (sapunanje nagog tijela i tuširanje na pozornici samo su jedna od dimenzija glumičina pristanka da bude jeftini žeton muške požude), rekla bih da tom podvrgavanju performerice poziciji fetiša bitno nedostaje i autorska provokativnost i prevratnička scenska snaga, kakvu je, recimo, Violićeva imala koloraturno psujući u predstavi »Kako smo preživjele« Dine Mustafića. Potreba brojnih redatelja da ovu glumicu vide kao kurvu babilonsku i Shakespeareovu Kleopatru u istoj osobi stvarno je već monotona i reducirajuća po njezin ekspresivni opseg, pogotovo znamo li da mitske dimenzije umjetnicima u pravilu škode.
Violićeva, međutim, veoma dobro djeluje na dobro nam poznatu prvakinju HNK-a Almu Pricu, ovdje u roli Krležine Marijane Margetić, ili apoteoze manipulativne ženske »bespomoćnosti«. Upravo u odnosu na Ninu Violić, naime, Alma Prica gradi i dubinu neuroze svog dramskog lika i nijanse seksualne ovisnosti i vehementne, ogorčene ispade, podsjetivši nas koliko toga gubimo kad se Prica zatvori u deklamativnost i distancu profesionalne dramske prvakinje, a koliko je živa, lucidna i nepredvidljiva kad se usudi otvoreno hrvati s krležijanskim strastima.
Mladi glumac Silvio Vovk »trpi« ulogu Krešimira Horvata, plutajući svojim dramskim brodolomom poput dezorijentiranog i grozničavog Pinokija u zemlji pohote. Ni glasom ni koreografskim dimenzijama izvedbe, Vovk ne uspijeva uspostaviti autonomiju svog lika.
Regruti predstave
Tome nasuprot, male ali u svakom pogledu veoma precizne uloge za pamćenje napravili su Livio Badurina kao mahniti, iscrpljujuće ucjenjivački Venger i Ana Begić kao žestoko ogorčena, puritanska Evina mati. I Badurina i Begić zanimljivi su jer izvanredno vladaju i Krležinom rečenicom i poetskim nadopisivanjem likova na razini fizisa, osamostaljujući se od energetske jednoličnosti ostatka ansambla.
Seks leševa