Premijera

Kralj Rikard III u Gavelli: Klaunijada u klaonici

Nataša Govedić

Režija Popovskog poklanja veliku pozornost ženskim likovima i ženskoj osudi Rikardove klaonice, ali predstava u cjelini ostavlja dojam nezrelosti, kao i potrebe sustavnijeg promišljanja i Shakespeareova teksta i današnjeg političkog trenutka



Rikard koji muca, slini, kesi se, pseće naskače na svoje ženske žrtve, hrom je i skvrčen poput kafkijanskog kukca: za Ozrena Grabarića u najnovijem »Rikardu Trećem« karakterizacija je krenula putem cirkuskog, ali i zanimljivo nadrealističkog pretjerivanja. Govoreći o ljubavi nadrealista prema Shakespeareovu liku, slikar Salvador Dalí bio je jedan od članova »Društva Rikarda III.«, osnovanog 1924. godine u Engleskoj, kako bi ispravili nepravdu koju je Rikardu nanijela povijest i dokazali da mu je sva nakaznost i monstruoznost naknadno pogrešno pripisana iz političkih razloga. Po Dalíjevu mišljenju, »pravog« Rikarda dobro je shvatio samo Laurence Olivier, čijoj ulozi Dalí posvećuje i čuveni portret dvostruko karizmatičnog lica.


Tome nasuprot, Gavellin redatelj Aleksandar Popovski pretvara Shakespeareovu propagandističku povijesnu tragediju u neku vrstu obračuna s generalnim primitivizmom i principom vladalačke rugobnosti. Rikard Treći za Gavellinu je ekipu nesumnjivo i stopostotno zlotvor, politička svinja, grdoba i ubojica.


Nema tu želje da se analitički primaknemo povijesnim razmišljanjima o borbi za englesku krunu ili da se bavimo jezikom Shakespeareove drame kao oružjem s mnogo dvostrukih oštrica. Popovski otvara predstavu Rikardom koji leži na velikim stepenicama (stoput viđeno rješenje scenografije koje potpisuje sam redatelj) i govori u snu. Odmah traži kraljevstvo za konja – u prvoj minuti izvedbe – kao da je u pitanju glazbeni šlager koji treba što prije otpjevati publici i kao da je njegovo bunilo u završnoj sceni pogibelji najavljeno doslovce od prvog prizora.


»Zatvor« krune




Shakespeare je znatno kompleksnije osmislio dramaturgiju svog komada, pa recimo njegov Rikard šarmira svoju publiku početnim govorom velike odmjerenosti i slavljeničkog dostojanstva, a njegovo »kameleonstvo« neobično podjseća na renesansni ideal koji je zagovarao još Pico della Mirandola: pravi princ mora biti spreman stalno se mijenjati, stalno učiti, stalno iskušavati svoje najradikalnije mogućnosti. Jasno je da redatelj Aleksandar Popovski govori o našem vremenu. O političarima koji proždiru životinjsko i ljudsko meso. Ali onda mu je scenograf trebao biti strip-majstor Dubravko Mataković. Jasno je i da misli kako više nema otmjenosti, nema plemenitosti, nema manira. Maska Grabarićeva lica gotovo ga približava boksaču ili karikaturalnom mesaru, pretjerano natečenih desni i stisnutih očiju.


Ali Shakespeareov je Rikard jednako lucidan kao i Hamlet, jednako svjestan da svi oko njega »nemaju kičme« (zbog čega se njegovo iskrivljenje kralježnice čini gotovo privilegijom), jednako uporan u tome da ne dopusti da itko »svira« na njemu vlastite napjeve. Razlika je samo u tome što Hamlet nije ratnik, nema iskustvo bojišta (nego sveučilišta u Wittenbergu), dok to Rikard III. jest do posljednje kapljice svoje ogorčene, zapjenjene krvi. Zato se ne podudaraju tekst i glumačko-redateljska karakterizacija Shakesperaeova komada. Grabarić igra fizički nespretnog sociopata i psihopata, stalno gurajući publiku prema smijehu zbog preočitih manipulacija. I tu se moglo otići dalje, napraviti zaista novocirkusku predstavu, u kojoj bi se Grabarić sigurno snašao u razradi hiperbole kralja kao kukca, ali stalo se na pola puta, negdje između pojednostavljenog dramskog teksta i povremenih upada klaunskog nadrealizma (kostimografija: Marita Ćopo).


Grabarićev Rikard tijekom tri sata izvedbe samo želi krunu i stalno nam to ponavlja, sve dok se u posljednjem prizoru ne pojavi s ogromnom krunetinom (veličine mlinskog kola) i ne zapleše s njom nad glavom, finalno padajući pod udarcima glumačkih bubnjeva kao metaka u okrugli »zatvor« iste te krune, dramaturški vrlo slično rešetanju Ala Pacina na kraju De Palminog filma »Scarface« (1983). Efektno, ali malo previše zabavno.


Popovski ovu scenu opravdava kao samo još jedan od Rikardovih snova, u kojima mu se obraćaju sve žrtve koje je prethodno ubio, uznemiravajući njegovu savjest i zadajući mu vlastiti osvetnički udarac. No kako god da razumijemo pravdu i kako god da razumijemo političko ubojstvo, »zadovoljština« tragedije nikako nije samo u tome da se bombastično propuca zlikovca. Tim više jer je Shakespeare u ovoj drami ismijao logiku brzih osveta. One očito ne postižu uspostavu pravednog poretka. Čega je recimo iznimno svjestan Quentin Tarantino kao filmski redatelj.


Suvišne litre krvi


Veliki dio ansambla slijedi Grabarića prema satirično povišenoj, poetiziranoj ili marionetski ritualiziranoj gesti – primjerice odlična Bojana Gregorić Vejzović, koja gotovo u zavojima i bolničkom haljetku igra ulogu Henrikove udovice Margerete i kapitalizira njezinu proročku smirenost, sposobnost dizanja optužnice i otrovnu potrebu osvete (mnoge su ankete pokazale da sve britanske glumice na pitanje koga žele igrati u Shakespeareovim komadima dosljedno biraju upravo Margaretu!).


Grabariću je sjajna partnerica i Dijana Vidušin u roli kraljice Elizabete ili ponosne velikašice koja do samog kraja tragedije ne shvaća da će platiti najvišu cijenu za tvrdi prezir koji iskazuje prema Rikardu, naposljetku prihvaćajući njegovo fizičko zlostavljanje »mirom« slomljene lutke. Najbolju žensku ulogu, međutim, ostvaruje hipnotizerski pribrana Slavica Knežević kao Rikardova majka, Vojvotkinja od Yorka, svjesna svih sinovljevih zlodjela i herojstava, svjesna da joj život na dvoru jamči prikrivanje vlastitih emocija i bukvalno skamenjena od preteškog znanja koje ju je dopalo. I glasom i tijelom, Slavica Knežević jedina od svih Gavellinih glumaca igra nepomućeno dostojanstvo u užasu.


Režija Popovskog poklanja veliku pozornost ženskim likovima i ženskoj osudi Rikardove klaonice, pri čemu su posve suvišne litre umjetne krvi koje svako malo teku pozornicom, donose se na nju u vjedrima ili se polijevaju po glumačkim tijelima. Ubojstvo na sceni, kao i u životu, nije najstrašnije kad krvlju oblije ljudsko tijelo, nego onda kad žrtvu tek uzima na nišan i onda kad povlači okidač tek jednom »malom«, bezdušnom rečenicom.


U tom smislu dramaturgija Dubravka Mihanovića previše pojednostavljuje Shakespeareov predložak, prečesto ga svodeći na »osnovne« informacije. I sama ideja krvavog dvorskog ogledala koje se pojavljuje na završetku izvedbe u sklopu Rikardova sna, kako bi ogolilo zlikovca i rekapituliralo sve njegove zločine, nije dovoljno scenografski ni konceptualno razrađena: ogledalo je u povijesti umjetnosti zaseban simbolički prostor i zaseban svijet, a ne samo moralizatorski odslik nečije (u čitavom komadu inače izbrisane) savjesti.


Premala ambicija


Zato je najbolji prizor predstave nagli upad Filipa Šovagovića (Čistača) u igru na sceni, inzistirajući ljutito iz gledališta na tome da je sve što vidimo na pozornici ludost i laž, manjak suđenja, manjak dokaza, višak političkog nasilja, na što Grabarić kao novookrunjeni kralj Rikard Treći savršeno smireno sasluša intervenciju, a onda na nju odgovara proglasivši s velikim osmijehom (kazališnu) »Pauzu«. To je pravi politički trenutak današnjice, za koju je karakteristično da političarima možemo staviti soli na rep koliko god da znamo sve malverzacije koje provode, jer je sudsko migoljenje pred bilo kakvim demokratskim načelima i zakonima (ako ni na koji drugi način – onda zastarama i pozivanjima na rupe u zakonu) postalo norma.


Šteta što se predstava nije odvažila na jaču apelativnost i naglašavanje apsurdnosti javne prozivke. Kvalitetne uloge ostvaruju i Andrej Dojkić kao temperamentni i topli Rikardov brat George, Martina Čvek kao zgromljena Lady Ana, Živko Anočić kao odmjereni i okrutni Vojvoda od Buckinghama, Hrvoje Klobučar kao malaksali i zgađeni Kralj Edvard IV., Ivan Grčić i Đorđe Kukuljica kao oportunistički par Ubojica te Sven Šestak kao karizmatično sarkastični Lord Hastings. Videoprojekciju teksta kojim se publici opetovano »tumače« razine političkog i povijesnog zapleta drame autorski supotpisuju Lana Čavar i Timy Šarec, dok je »Rikarda Trećeg« za ovu priliku preveo Andy Jelčić. Autor ni po čemu upečatljive, gotovo revijalno »atmosferne« glazbe je Marjan Nećak.


Predstava u cjelini ostavlja dojam nezrelosti, kao i potrebe sustavnijeg promišljanja i Shakespeareova teksta i današnjeg političkog trenutka. »Rikard III.« mogao je postati cirkuski poligon za raskrinkavanje sustava vlasti, ali onda je toj metodi trebalo pokloniti više od nekoliko slikovitih dosjetki. Prihvaćanje izazova tamnog cirkusa kao žive prizme mišljenja Shakespeareova teksta traje sve otkad je Jarry napisao svog »Kralja Ubuja« (1896.) kao parodiju »Macbetha«, ali nakon Jarryjeve klaunijade okrutnosti dogodilo se cijelo dugačko dvadeseto stoljeće koje je na tu temu štošta nadopisalo. »Kralj Rikard III.« Aleksandra Popovskog je predstava premalih ambicija i premale erudicije. Zato ne čudi da je najviše rezonirala upravo s tinejdžerskom publikom premijerne izvedbe.