HKD na Sušaku

Komorna adaptacija opere “Carmen”: U areni ljubavi, ljubomore i smrti

Svjetlana Hribar

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Mladost interpreta, njihova iskrena proživljenost otpjevanog materijala koji je činio zaokruženu priču, dobra atmosfera koju su donijeli ulogom svoje energije i začudni fizički napori koje su pjevači potpuno uspjeli odvojiti od drame u zapjevu – osvojili su publiku



Iako je razočarala većinu kritičara na premijeri 1875.godine, Bizetova opera »Carmen« dobila je podršku Čajkovskog, koji je u to vrijeme boravio u Parizu i prorekao da će za desetak godina upravo ta opera stati uz bok najpopularnijih djela muzičke literature.


   I nije pogriješio!


   Priča o ljubavi i ljubomori, arije strastvene Carmen, zaljubljenog Don Josea, toreadora Escamilla i dobrohotne Micaele, zajedno s ansamlima i zborskim brojevima, danas su »u uhu« svakog prosječnog posjetitelja kazališta. Uzimajući ovo djelo kao prvo za provedbu svoje ideje opernog studija »Drama u operi«, dramaturg i direktor riječke Opere Marin Blažević imao je na umu popularnost »Carmen« kao i dramatičnost libreta, kojeg je – zajedno s pijanistom Filipom Fakom – sveo na događanja oko četiri glavna lika.   

Reducirano djelo


Polazište za ovakvu redukciju bilo je uvjerenje da opera danas ne mora privlačiti pažnju publike scenskom raskoši, već svojim temeljnim kvalitetama – dobrom glazbenom izvedbom u kojoj je svaki akter do temelja istražio i proživio sudbinu svog lika. Isti je postupak napravljen i s orkestrom, gdje je svaki instrumentalni part povjeren samo jednom glazbeniku, tako da su i oni u ovom slučaju solisti, predvođeni pijanistom, koji je ujedno i dirigent.




   Postavljajući ovako reducirano djelo na malu scenu, nadomak gledališta, podignuta je ljestvica rizika za izvođače koji moraju čitavo vrijeme izvedbe biti krajnje skoncentrirani, precizni i iskreni, bilo da se radi o zapjevu ili instrumentalnoj interpretaciji. Samo tako može se publici dočarati dramatika i to ne u tekstu (zato i nije bilo prijevoda, a pjevalo se na francuskom), već u glazbi.


   Prije izvedbe, mnogi su se pitali čemu postavljanje »Carmen« bez kostima i scenografije, bez zbora i baleta, ali su nakon izvedbe i nimalo kurtoaznog i dugog aplauza upućenog izvođačima, utisci bili sasvim oprečni. Mladost interpreta, njihova iskrena proživljenost otpjevanog materijala koji je činio zaokruženu priču, dobra atmosfera koju su donijeli ulogom svoje energije i začudni fizički napori koje su pjevači potpuno uspjeli odvojiti od drame u zapjevu – osvojili su publiku.


  


U crvenom krugu


Već sam početak predstave, koja započinje mrakom, uputio je koncentraciju publike na glazbu, a minimalizam tj odsustvo vizualnih rekvizita usmjerio pažnju na detalje. Scenska ideja izvedbe (oblikovanje i dizajn svjetla Alan Vukelić) počiva u simulaciji arene, u kojoj se kvartet suočava s ljubavlju, strašću, razočaranjem, ljubomorom, smrću… Zato se u ovoj sat i dvadesetminutnoj predstavi sve događa u crvenom krugu.    Nije ni malo slučajno da troje pjevača leži glavama na obodu kruga i nogama prema centru, a četvrti upravo obrnuto! Taj četvrti je Escamillo, koji će na kraju ugurati troje gubitnika ove životne priče u krug arene, iz koje će se samo on izvući emotivno neoštećen. U tom crvenom krugu dogodit će se i naivni iskaz ljubavi koji Micaela lirskim zapjevom upućuje Don Joseu, i zavodnički ples (bez ijednog plesnog koraka) kojim Carmen omađija Josea, i ponosni nastup Escamilla, i borba dvojice muškaraca za naklonost žene. U tom će crvenom krugu Carmen vidjeti svoju sudbinu, u toj će areni najprije leći na ruke ljudi s kojima je ispreplela svoj život, da bi na kraju na tom istom mjestu skončala. Bez noža, ali u krvi.   

Priča u glasu


Opera na maloj sceni velika je zamka. Svi akteri moraju biti generacijski bliski i fizički »adekvatni«, što je pretpostavka vizualnoj uvjerljivosti, a pritom krajnje disciplinirani i kontrolirani u zapjevu, pogotovo što je koreografkinja Selma Banich pred njih postavila vrlo zahtjevne fizičke zadatke, koji otkrivaju svako slabo mjesto pjevača. I odsutnost kostima im pritom nije pomogla, ostavljajući ih potpuno nagima (unatoč odjeći).


   Treba reći da je kvartet pjevača na zadivljući način prošao kroz većinu zamki ove komorne izvedbe. Najveću ulogu pritom je ponijela Ivana Srbljan, tumačeći Carmen. Njen je fizički angažman golem, a zapjev superioran, pritom se ne libi koristiti sav intenzitet glasa u dramatičnim trenucima, ne bojeći se da će prelazeći iz vriska u pjevanje izgubiti kontrolu.


   Micaelu je pjevala Anamarija Knego, upravo onako kako ovu ulogu treba pjevati: suptilno, s pričom u glasu i bolno u ljubavnom razočaranju. Jedan od najljepših trenutaka predstave je dolazak Micaele u trećem činu: zatvorenih očiju ali pružene ruke, ona traži blisku joj, poznatu osobu i tek kad naiđe na ruku Don Josea ona se prepušta emocijama. Za svoju izvedbu Anamarija Knego dobila je najduži aplauz na otvorenoj sceni kojeg se sjećam posljednjih sezona!   

Izvrsni orkestar


Dario Bercich pjevao je Escamilla – snažno ali disciplinirano, u potpunosti odgovarajući svakom koreografskom zahtjevu, pritom pokazavši da je svih proteklih godina potpuno neopravdano dobijao tek epizodne uloge! Ako je Bizet Escamillu povjerio manje stranica glazbe, u ovoj predstavi njegova je prisutnost ravnopravna, a utjecaj upravo u skladu s karakterom lika!


   Bože Jurić-Pešić kao Don Jose nije do kraja uspješno donio svoju rolu (javna je generalka i otkazana zbog njegove bolesti). Bez obzira na fizičke zahtjeve koje je u ovoj izvedbi postavila koreografija što mu je svakako otežalo izvedbu, čini se da je pred njim još dug put do ovako teške solističke uloge.


   Ravnopravan akter predstave bio je komorni orkestar Opere, koji su činili Filip Fak (klavir), Tea Grubišić Mihalić (I.violina), Vesna Kolacio (II. violin), Valeria Vashchenko (viola), Petar Kovačić (violoncello), Valter Veljak (kontrabas), Đeni Trdić Barić (flauta), Branimir Rizoniko (oboa), Fabrizio Maschio (clarinet), Viktor Kaminskij (fagot) i Marijan Lincmajer (udaraljke). Zvuk orkestra bio je vrlo ujednačen, stopljen s dionicom klavira kao da mu je to najprirodnije stanje, vrlo muzikalnih solističkih izvedbi i eksplicitnih naglasaka u karakteru Bizetove glazbe.


   Ova izvrsna studija karaktera četiri Bizetova lika prava je podloga za cjelovitu izvedbu djela i prava bi šteta bila ne iskoristiti energiju akumuliranu radom, u nekoj od narednih sezona.