Predstava Slađene Kilibarde

“Kolovoz u okrugu Osage” u Gavelli: Krv i znoj “domaćih” izdaja

Nataša Govedić

Istina je da hrvatske glumice odveć rijetko imaju prilike odigrati takav dijapazon očaja i ranjivosti kakav u »Kolovozu« igra Anja Šovagović Despot, kao i da je za ovu moćnu glumicu od prijeporne važnosti da se nastavi baviti umjetničkim, a ne političkim dimenzijama svoje karijere



Iako je dramatičar Tracy Letts 2008. godine osvojio Pulitzera za dramu »Kolovoz u okrugu Osage«, od scenskih je verzija komada (pa i od brodvejske uspješnice) daleko poznatija filmska ekranizacija Johna Wellsa iz 2013. godine s Meryl Streep i Juliom Roberts u glavnim ulogama. Riječ je o izrazito atmosferičnom filmu s majstorskim glumačkim izvedbama, zbog čega se i najnovija Gavellina premijera u režiji Slađane Kilibarde očekivala s uzbuđenjem koje uvijek prati međunarodni hit u izvedbi domaće glumačke reprezentacije. Dosta je pri tom teško dokučiti zašto je za režiju izabrana baš Slađana Kilibarda (r. 1968), čiji popis samostalno realiziranih režija obuhvaća mapu teatarskih kuća između Zrenjanina i Kragujevca, dakle nipošto je ne bismo mogli ubrojiti u istaknuta ili bar ambicioznija redateljska imena srpskog pozorišta.


Ograničenja doslovne rekvizite


Već sam pogled na izrazito konzervativnu scenografiju Valentine Crnković (dvoetažna drvena konstrukcija dnevne sobe sa stepenicama u pozadini, dugim zavjesama na rubovima i kaučem u prvom planu) vraća nas u osamdesete godine prošlog stoljeća, posljednju epohu kad je jugoslavenskim pozornicama dominirala »dokumentaristička scenografija« dnevnih soba i kuhinja. Dakako da se između prizora gasi svjetlo (da, još uvijek ima redatelja koji se iz principa ne priklanjaju kompleksnijem montažnom rezu) i svaki put iznova se scenom premješta par komada bazičnog sobnog namještaja. Takav pristup pozornici inače je karakterističan za sva provincijska i amaterska kazališta, u kojima je prostor igre prvenstveno definiran »točnim« skupom dokumentarnih rekvizita. Vrline režije Slađane Kilibarda prvenstveno su u odluci da postavi integralnu verziju Lettsova teksta i izbori se za trosatno trajanje predstave, zbog čega saznajemo mnogo dublje motivacije likova no što ih nudi filmska uspješnica.


   Što se tiče glumačkog odgovora na dramski materijal, moj je dojam da se svaki pojedini član ansambla u ovoj predstavi služio vlastitim kompasom, bez finog uštimavanja kompletne stvaralačke ekipe. U konačnici, dobili smo glumački teatar s mnogo kvalitetnih uloga, ali ne i redateljski koncept koji bi dodatno motivirao bilo glumce, bilo publiku.


Vrste prkosnog preživljavanja




Svaka pojedina uloga Lettsova komada inspirativan je poligon glumačkog istraživanja krvi i znoja obiteljske samodestrukcije. Jedni se opijaju, drugi drogiraju, treći jure tinejdžerke, četvrti sanjare o medenom mjesecu iako je očito da tonu u samoobmanu, peti vegetiraju u zoni nehotičnog incesta. Na samom početku komada, lik oca obitelji i pjesnika Beverlyja zakratko održi govor u čast ljudske niskosti i umjetničke dubine T. S. Eliota, potom nestavši iz priče (u Gavelli ga igra premalo refleksivni Zoran Gogić). Njegovu suprugu Violet Weston kao ženu rastočenu rakom, suprugovim izdajstvima i narkoticima igra Anja Šovagović Despot.


Riječ je o liku koji po svaku cijenu nastoji preživjeti svu tu muku poniženja kroz koja dekadama prolazi. Za razliku od Meryl Streep koja igra vječito dijete jednog razorenog doma i spiritualnu partnericu muža pjesnika i pijanca, ženu koja duboko strada od otrovnog sarkazma obiteljske tradicije iz koje se može otrgnuti jedino kemijskim sredstvima, Anja Šovagović Despot igra osvetnicu. Prekaljenu borkinju. I mater familias i furiju. Taj pomak od melankolije filmskog lika prema bjesnilu divlje kazališne zvjerčice kulminira pred završetak predstave. Tada glumici polazi za rukom potresno odigrati i adolescentsku potrebu lika majke za kontaktom s »djevojkama« (koje su u međuvremenu postale njezine odrasle kćeri) i jednako tako snažnu potrebu da višestruko kazni svog muža zbog izvanbračne afere i prešućenog djeteta koje je začeo s njezinom sestrom. U isti je lik upisana i uloga kalkulativne supruge, koja hladno propušta odgovoriti na mužev poziv uoči njegova samoubojstva, usput mu zadavši i koban financijski udarac.


Istina je da hrvatske glumice odveć rijetko imaju prilike odigrati takav dijapazon očaja i ranjivosti kakav u »Kolovozu« igra Anja Šovagović Despot, kao i da je za ovu moćnu glumicu od prijeporne važnosti da se nastavi baviti umjetničkim, a ne političkim dimenzijama svoje karijere. Njezina ogromna glumačka elokvencija nasuprot njezine političke nemuštosti (banalnosti i trivijalnosti njezinih »patriotskih« govora) jednostavno se uopće ne mogu usporediti. Tim više jer na pozornici odlično razumije temu eskapističkog domoljublja, kao i potrebu kritičkog odnosa prema manipulativnim »svetinjama« krvi i tla. Za ovu veliku glumicu, čini mi se, ništa nije važnije od repertoarnog izazova novih umjetničkih ostvarenja, kroz koja dobivamo i političnost kakvu nijedna stranačka pozornica ne nudi ni u tragovima.


Nova zrelost Gavellinih glumaca


Najteže mrvljenje vlastitog identiteta izvanredno stupnjevano, energetski precizno i s punim tragičkim intenzitetom igra Bojana Gregorić Vejzović kao Violetina kći Barbara; glumica sve nekonvencionalnija i sigurnija u glumačkim rizicima na koje se odvažuje. Profinjenost i nijansiranost izvedbene zrelosti prati i Janka Rakoša kao Barbarinog licemjernog supruga i učenog profesora, slijepog prema etičkim kategorijama povlačenja granice prema samougađanju. Štoviše, Rakoš je napravio ulogu koja slojevitošću daleko nadmašuje njegova filmskog kolegu.


Izvrsne su i Antonija Stanišić Šperanda kao zatvorena, povučena sestra Ivy i Nela Kocsis kao praznoglava, ali dobrostiva sestra Karen. Jelena Miholjević prilično suzdržano, ali korektno igra Violetinu mlađu sestru Mattie Fae, opsjednutu »porazima« svog nespretnog sina Charlieja (igra ga pogođeno krhki, ali odveć povanjšten u gesti Hrvoje Klobučar). Darko Milas donosi na scenu toplinu i intelektualnu oskudnost nepretenciozne, ali dobrohotne prostodušnosti u liku Charliejeva oca. Za ključnu figuru uprizorenja, indijansku sluškinju Johnnu, izabrana je vrlo sugestivna i smirena mlada glumica Lukrecija Tudor, ali njezina je rola nažalost u zagrebačkoj redateljskoj viziji daleko podigrana. Kao da redateljici uopće nije bilo bitno što je jedini u potpunosti velikodušan lik ove kolone očajnika spreman za altruizam mimo toga što je »plaćena« brinuti za bolesnike. Pomak u autorskoj samosvijesti i scenskoj hrabrosti karakterizira i glumu Anje Đurinović kao Violetine nesigurne i zbunjene unuke Jean, sklone svim vrstama opijatskog bijega od obiteljskih i školskih izazova. Uloga Đurinovićeve ponovno dokazuje da glumac mora misliti svoj lik mnogo dublje od fizičkih zadanosti; mora mu nadopisati brojne dimenzije koje tekst sam po sebi ne nudi. U manjim ulogama pojavljuju se poslovično duhovit Ranko Zidarić (Steve, zaručnik od Karen) te Đorđe Kukuljica (naivni, ali odani šerif Deon).


Kućni prag


I filmska i kazališna verzija »Kolovoza u okrugu Osage« inzistiraju na tome da obitelj (ni ona krvna, ni ona državna) ne smije potiskivati, frizirati i prikrivati svoje prave probleme, držeći fasadu lažne sloge. Posljedice akumuliranog življenja u laži trenutno pogađaju Hrvatsku najvećom ikad stopom iseljenja, kao i najmanjim ikad prirodnim priraštajem. Utoliko je »Kolovoz« predstava koja veoma točno zrcali sve ono čega se i desnica i ljevica u nas najviše boje: kobne posljedice dugotrajnog samozavaravanja i borbe za podjednako antisocijalnu vlast. Zajednica se, naime, ne gradi na himerama ni zavičajnih ni antifaštističkih suvenira. Zajednica počiva na respektu prema svakom pojedinom živom glasu neslaganja i propitivanja. Korisno je, dakle, što se Gavellina publika ovom predstavom ima prilike suočiti s veleizdajom u samom srcu programa poznatog pod geslom »U ime obitelji«, odnosno s rušenjem mita o neupitnoj toplini obiteljskog ognjišta. Ono u čemu su Gavellini glumci osobito dobri tiče se bespoštednog razotrivanja dubokih opekotina koje stvara kućna vatrica Velikih Majki i Velikih Očeva: svi likovi Lettsova komada bježe od Svetog Ognjišta glavom bez obzira. I nije da ih zbog toga možemo kriviti.