Novocirkuska umjetnost

“Knee Deep” australskog Casusa: Jaje čvršće od bedema

Nataša Govedić

Novocirkuska umjetnost u svojim najboljim izdanjima, kao i u slučaju predstave »Knee Deep«, uvijek radi s vrlo složenim socijalnim podtekstom



U jeku političkih rasprava o tome kada točno počinje život zametka i smije li nositeljica zametka abortusom intervenirati u svoj »organski« tijek sazrijevanja života (ili joj po jajnicima smije kopati samo crkva), predstava »Knee Deep« australskog »Casusa« problem je najprije zakoturala, a onda okrenula naglavačke. Naime, ako je svako jaje samo naizgled krhka kućica zametka, no izdržljivost njegove opne pri pragmatičnom – cirkuskom – hodu po jajima u stvari ispada beskonačna, čemu onda toliko mitomanije oko eventualnog razbijanja ljuske?


   To ne znači da se australska skupina »Casus« bavi ma čijim reproduktivnim pravima. Ali uzevši jaje kao (doslovce) nosivi princip svoje predstave, ušetali su ravno na poprište vrlo žestokih političkih debata, na taj način i nehotice ismijavajući hrvatsko licemjerje oko Svetog Jajeta. Pokazali su da moćnim, malim, ovalnim i upravo savršeno skliskim jajima ne treba nikakva posebna obrana i zaštita. Ona su čvršća od bedema, na njih se penju piramide ljudskih tijela, njih se nosi u ruci kad god je u pitanju kompleksnija akrobacija. Usput budi rečeno, čak i bez crkvenog blagoslova i nadzora, nijedno se nije razbilo.


   Novocirkuska umjetnost u svojim najboljim izdanjima, kao i u slučaju predstave »Knee Deep« (dubina koljena), uvijek radi s vrlo složenim socijalnim podtekstom. Cirkus je, naime, sve ono što je malo previše ekscesno da bismo to mogli smatrati klasičnom teatralnošću. I malo previše zaljubljeno u iskušavanje fizičke granice i s njome povezanih rizika fizičke ozljede da bismo to mogli smatrati suvremenim plesom.


Biti oslonac




Ali cirkus je definitivno pohvala višku izazivanja, jednako kao i pohvala radikalnoj neukalupljenosti i izvedbenoj nedovršenosti ukupnih mogućnosti ljudskog tijela. Noge koje se početkom predstave »Knee Deep« oprezno naslanjaju na dvije kutije s jajima (snimljene i posebnom kamerom, montiranom na samoj klupici s izloženim jajima), vremenom postaju podjednako nesigurno, ali uspješno oslonjene i na (jajolike) glave svojih suizvođača, na taj način potcrtavajući kazališni princip nužnog povjerenja na sceni.


   Nije u pitanju samo vizualna metafora jajolike kružnice, kojoj svi dugujemo i goli život i materijalni oslonac na tjemenu planeta. Logika predstave zadire i u nadasve ljudski odgovor tom prirodnom obliku obgrljenosti kao potpisa preživljavanja, jer je zapravo jedina »podloga« na koju se uopće možemo osloniti – tvrdi australska skupina »Casus« – napravljena od ljudskog, a ne od umjetnih materijala. I premda se tom temeljnom osloncu može dodati duhovita dramaturgija oklijevanja svakog pojedinog cirkusera da pristane na suigru, baš kao i laganog skanjivanja pri ponudi i preuzimanju podrške, u pravilu je čovjek čovjeku poluga, a ne vuk.


Signalizacija suradnje


Predstava nas provodi i zračnim vještinama i jednom glazbenom numerom ritmiziranja izvođačkog tijela (sviranje dlanovima po vlastitoj koži) i vrtnjom hulahopa i gimnastičkim i plesnim majstorstvima, svim vrstama premeta ili prebacivanja tijela od jedne do druge (ljudske) odskočne daske, ali ono što je daleko značajnije od samih cirkuskih vještina jest način njihova ulančavanja. Glazba stvara emocionalni krajolik izvedbe, dok se upravljanje pozornošću i publike i izvođača odvija preko malih znakova poziva na suradnju i šarmantnog kolebanja oko toga kako ga prihvatiti.


   Ulaziš u igru? Možda? Onda još malo čekam. Pristaješ? Hoćeš li podnijeti ako krivo procijenim kako da te podignem uvis (recimo, hvatanjem za donju čeljust zubala)? Hoćeš li me uhvatiti kad se bacim prema tebi s visine od tri ljudska tijela, poslagana jedno drugome na ramenima? Sve su to mali izvedbeni eseji i mali ugovori o bezgraničnoj igri koja uspješno pobjeđuje ljudska ograničenja i strahove, samim time i publici poklanjajući golemi užitak sudjelovanja.