Jadranka Đokić: Sarah Kane živi ovim tekstom

Naprosto više ne želi tako živjeti, ali ne želi ni umrijeti. To je Sarah Kane: »Nemam nikakvu želju za smrću, nijedan samoubojica to ne želi, ali ovo nije život koji bih mogla živjeti«. Preplavljena je očajem koji ju gura preko ruba. No, iz cijelog teksta je očito koliko je željna života...

Pred Jadrankom Đokić, Puljankom sa zagrebačkom adresom, ovih je dana jedan od najvećih glumačkih izazova u karijeri. U praktički monodramskom tekstu »4.48 Psihoza« oživjet će lik očajne žene u duševnoj bolnici koja na koncu počini samoubojstvo vješanjem.

No, poniranje u ovu ulogu posebno je zahtjevno jer je dramski tekst britanske dramatičarke Sarah Kane bio svojevrsno oproštajno pismo budući da se autorica, mjesec dana nakon dovršetka teksta, i sama ubila u bolnici.

U prvom pokušaju nije joj uspjelo trovanje tabletama, a u drugom se objesila, kao i njezina posljednja protagonistica koju od jučer, na sceni zagrebačkog ZKM-a igra Jadranka Đokić, u režiji Božidara Violića i po originalnom tekstu u prijevodu Davida Albaharija. Uoči premijere razgovarali smo s glavnom glumicom Jadrankom Đokić.

   Javni je prostor, posebno mediji, eter, televizija, film, ali i kazalište, nakrcan površnom i agresivnom zabavom. Zbog čega bi publika trebala doći pogledati ovo »mračno« djelo? – pitam Jadranku Đokić.

   – Baš zato što se ne radi o površnoj zabavi. Djelo ne podilazi i ne pokušava zaobići suočavanje s vlastitom boli i vlastitom nemogućnošću življenja. Svi mi to živimo danas. Svugdje oko nas su očaj, desperacija, beznađe…

   O kakvoj se ulozi radi?    – Riječ je gotovo o monodrami. Emotivno je zahtjevna. Pored mene tu su i Zoran Čubrilo i Damir Šaban koji je kao psihijatri pokušavaju liječiti klasičnim metodama. No, kao inteligentna pacijentica, k tome umjetnica, ona nadilazi njihove ustaljene šablone liječenja. Oni je, naprosto, ne razumiju.   

Slojevita i duhovita

Nije posrijedi samo njeno razočarenje u ljubav?

– Ona govori o kompletnom razočarenju i boli spram čitavog svijeta. Ima jedna situacija kad kaže: »Gušila sam Židove, ubijala sam Kurde, ubijala Arape, jebavala malu djecu koja su molila za milost…«. Iz nje govori empatija i preuzeta sva svjetska bol, nasilje kojim smo okruženi. Ima izraženu i političku komponentu spram skučenih mozgova konzervativne moralne većine. Tekst govori i o želji za ljubavlju, ali i nemogućnosti komunikacije sa samim sobom. Protagonistkinja je slojevita u svojoj boli i duhovita, čime je tragedija tim veća. Apsolutno je svjesna sebe, i svoje nemogućnosti da bude prisutna i spojena sa samom sobom, iako se u životu bori da bude smislena i cjelovita, baš kao njeno pisanje.  

  Što je pozitivno?

   – Kažu mi da sam se jako proljepšala (smijeh). Valjda zato što plačem često pa se valjda čistim. Kroz nju proživljavam katarzu. Imala sam otpor prema toj ulozi na početku, iz predrasude, ali i tog nemalog zahtjeva da se iznese samoubojicu na scenu. Osobno sam kao osoba potpuno kontra. Osjećam i prazninu i besmislenost ali vidim mogućnost, za život sam punim plućima, za suočavanje sa strahovima, za borbu sa svim svojim demonima.   

Potpuno svjesna svog stanja

No, lik koji glumite nije poremećena osoba?

   Ona je potpuno svjesna svog stanja jedan sat i 12 minuta od 4:48 kada i piše ove fragmente. Kada to vrijeme prođe, Ona koja je svjesna odlazi i nastupa ona druga koja je pod lijekovima koji onemogućuju njen rad, razmišljanje, tjelesno funkcioniranje.

   Kako osobno gledate na njen čin samoubojstva? Je li to grijeh, kukavičluk ili hrabrost?

   U putanju je bezizlaznost… Ona ne zna za grijeh u tom smislu. Naprosto više ne želi tako živjeti, ali ne želi ni umrijeti. To je Sarah: »Nemam nikakvu želju za smrću, nijedan samoubojica to ne želi, ali ovo nije život koji bih mogla živjeti«. Preplavljena je očajem koji ju je gurnuo preko ruba. No, iz cijelog teksta je očito koliko je željna života, spasa od tog ludila. Ako je nekakva utjeha – živa je ovim tekstom.