RIJEKA Predstavom »Falstaff« u HNK-u Ivana pl. Zajca zaokružena je trilogija »Verdi – Shakespeare – Surian«, u sklopu koje su u kratkom razmaku izvedene i opere »Macbeth« te »Otello« – sve u režiji i dramaturgiji Marina Blaževića. Njihov uspjeh slijedi i »Falstaff«, ispraćen dugotrajnim pljeskom i ovacijama. Orkestrom i zborom riječke Opere ravnao je maestro Ville Matvejeff. Riječ je o posljednjoj i jedinoj Verdijevoj komičnoj operi, kojom je veliki majstor odaslao vedri pozdrav svijetu pri kraju svoga životnog puta. Libreto je prema Shakespeareovim »Veselim ženama windsorskim« napisao Arrigo Boito, a opera je praizvedena 1893. godine. Prema muzikolozima, Verdi je u visokoj starosti dosegao nevjerojatan razvojni stupanj krajnje profinjenosti vlastita glazbenog izraza, uranjajući u iznenađujuće suvremen tretman scenske građe.

Radnja na prosceniju

U »Falstaffu« više nema stare talijanske opere, dok se fino karakteriziranje glazbom prepliće u bujnoj igri vokalnih i instrumentalnih dionica. Na tradiciji talijanske opere buffe, Verdi je izgradio djelo puno humora, s toplim oazama ljubavne lirike. Kako ističe muzikolog Nenad Turkalj, u cjelini se Verdijeva »Falstaffa« može najljepše doživjeti u potpunoj povezanosti teksta i muzike. Moglo bi se reći da je na ovome tragu nastala i predstava Marina Blaževića, koji je tekstu odao dužno poštovanje – na pozadini gledatelji mogu usporedno pratiti projicirane stranice libreta na hrvatskom i talijanskom jeziku, a ubačen je i citat na Shakespeareovom engleskom. Zanimljivo je što se u tekstu mogu pratiti i razne dramaturško-redateljske opaske i intervencije (Lada Čale Feldman i P. A. Skantze), kao i duhoviti komentari vezani uz suvremenost (u jednom trenutku spominju se pokret Me Too i Hrvatski sabor, a spomenimo i duhovitu igru riječi: Falstaff – False staff). Predstava se poigrava i kazališnim konvencijama, pa Falstaff na početku predstave skida i kasnije ponovno stavlja svoj scenski trbuh.

Blaževićeva režija na razne načine angažira publiku, pa joj on na programskom listiću nudi nekoliko prijedloga za gledanje »Falstaffa«, nudeći opciju koncentracije ili na scensku radnju ili na tekst, ili pak oboje. U odnosu na »Otella« i »Macbetha« Marin Blažević u smislu »dramaturgije gledanja« ide i korak dalje, približivši izvođače još više gledalištu. Radnja se tako odvija na prosceniju, koji su scenografi Marin Blažević i Dalibor Laginja dvama bočnim i jednim središnjim mostom produžili prema gledalištu i djelomično natkrili orkestralnu rupu. Izvođači se kreću i gledalištem, stupajući u interakciju s publikom. Na taj način stvoren je komorni »Falstaff« u kojemu su operni pjevači i pjevačice u neposrednoj blizini gledatelja. Kazališna »rampa« između pozornice i gledališta, ali i izvođača i redatelja, dodatno je pomaknuta i aktivnim sudjelovanjem samoga Blaževića u predstavi.

Citati

Sve navedeno pridonijelo je dinamičnosti izvedbe, koju je nadogradila i ludička koreografija Selme Banich. Maštoviti su i kostimi Sandre Dekanić, koja je ideju za kostime pronašla u materijalima za naslonjače i zavjese. Kao i u prethodnim dvama naslovima iz trilogije, atmosferu pojedinih prizora kreira oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića. Intenzivnu kolektivnu igru, punu komičnog naboja i duhovitih zapleta, cijelog opernog ansambla predvodio je Giorgio Surian u naslovnoj ulozi Falstaffa, pokazujući još jednom svu raskoš svog pjevačko-glumačkog talenta i dobar osjećaj za komičke potencijale i nijanse osebujnog osiromašenog plemića i ostarjelog zavodnika Sir Johna Falstaffa.

Smisao za komično došao je do izražaja i u četverolistu »veselih žena windsorskih«, koji čine sjajne pjevačice Anamarija Knego (u alternaciji s Ingrid Haller) kao Alice Ford, Vanja Zelčić kao Nannetta (izvodi i ariju vilinske kraljice Titanije), Ivana Srbljan kao Meg Page i Biljana Kovač kao Mistress Quickly.