Sudimo li po najnovijem »Idiotu« redatelja i adaptatora teksta Ivana Popovskog, inače makedonskog učenika prilično konzervativne ruske škole Pjotra Fomenka, Popovski se odlučio »pojasniti« i likove i situacije iz djela F. M. Dostojevskog, kroz četiri sata izvedbe u Zagrebačkom kazalištu mladih ne došavši dalje od predstavljanja i razmatanja elementarnog zapleta i raspleta, dakako uz obavezni folklor ruskog devetnaestog stoljeća (čijoj se estradizaciji već i Čehov slatko smijao), serviran zagrebačkoj publici s različitim »bonusima« glazbenih i vizualnih stereotipa. 

   Sračunata dopadljivost

Na sceni titraju svijeće, odzvanja romska glazba, vrte se haljinice s volančićima, u dramatičnim momentima nastupa jaka buka, a dim kulja ili kiša lijeva kad nam treba dodatna emocionalna bura ili bar aromica. I sam je zaplet protumačen na način sapunice. Prva dva sata razmatra se koga će, o koga li će u smislu ljubavnog izbora izabrati Nastasja Filipovna (Nina Violić). A druga dva sata razmatra se koga će, o koga li će u smislu ženidbe izabrati knez Miškin (Frano Mašković). Sva tematika ljudskog stradanja po kojoj je Dostojevski i poznat i veoma teatralan, skliznula je u pozadinski nevidljiv plan, upravo zato da bi u središtu bio ovaj ili onaj melodramatski četverokut. 

  Jadranka Đokić jednako je sjajno odigrala Aglaju, kao vedro, samouvjereno i pronicljivo dijete obilja. Manju ulogu za pamćenje ostvarila je i Ksenija Marinković, s trima scenskim kćerima izvanredno povezana i poput njemačkog ovčara budna majka Elizaveta Prokofjevna, a iznimno duhovitu bravuru Ivolginove razmetljivosti i neumjernosti odigrao je dikcijski možda najprecizniji te glumačkim najmanje klišejima opterećen član ZeKaeM-ova ansambla, Pjer Meničanin.    

    Seriju vrlo pažljivo napravljenih manjih rola završavaju izvrsno pogođeni Ferdiščenko kikotavog i čitavom korupcijskom paletom ruske metropole izvanredno zabavljenog Sretena Mokrovića te navijački odana Darja Aleksejevna u izvedbi Nataše Dorčić. Pohvaliti treba i mirnu, ali gotovo isljednički upornu i nesmiljenu pripovjedačku usredotočenost Zorana Ćubrila kao Radomskog.   

Problematične glavne uloge

  Predstava u cjelini promašuje veliku temu Dostojevskog: cijenu ljudskog dostojanstva. Cijena je i dalje ista kao i u vrijeme nastanka romana – ili smo kupljeni da nemamo dostojanstvo, ili ga držimo daleko dragocjenijim od bilo koje ponuđene statusne igračke. A što se tiče aktualne vladavine novca, prije nekoliko dana je održan (još jedan) globalni prosvjed protiv kapitalizma, čija je gesta vrlo slična slavnom »nagorjevanju« novčanica iz ruke Nastasje Filipovne. Dakle gordih žena i nenasilnih protivnika eksploatacije poput Miškina ima više no što se u prvi mah čini.   

Podilaženje publici

S druge strane, budući danas djeca u školi preokreću jedna drugima majice da pročitaju jesu li kupljene kod dovoljno uglednih brendova, iznimno je važno igrati predstavu o jalovosti novca. 

    Utoliko uistinu žalim što je na ZeKaeM-ovoj pozornici plitka melodrama oko ženidbenih izbora i devetnaestostoljetnih koketerija pojela bilo kakvu političnu ili etičku dimenziju uprizorenja. Ako je to najava novog mandata Dubravke Vrgoč, zbilja nam se bojati neumjerenog podilaženja kvaziholivudskoj publici. Ako kazalište zbilja postane sitna depadansa »filmski« dekoriranih trivijalizacija vrhova svjetske književnosti, ne samo da neće imati veću posjećenost, nego će se stopiti s mnogo jačim masovnim medijima, izgubivši temeljni razlog svog postojanja. Moram priznati da sam od ZeKaeM-ova ansambla očekivala barem plamičak pobune protiv sirenskog zova sve jače komercijalizacije.