Na piku kulturne gerile

Hrvatsko narodno kazalište: Nije li vrijeme za tomato revoluciju?

Kim Cuculić

Nezadovoljni nizozemski glumci '70-ih su rajčicama gađali svoje kolege na pozornici, nakon čega su stigle promjene u pristupu tamošnjem kazalištu, a slična akcija mogla bi biti dobar odgovor na nezanimljiv, štoviše sve češće i loš repertoar HNK-ova



Na nedavno održanom Festivalu neovisnih kazališta u Opatiji iznova se povela rasprava o situaciji u hrvatskom teatru. Na ovakvim i sličnim skupovima prije ili kasnije otvori se pitanje Hrvatskih narodnih kazališta. Konstatacije su već dobro poznate – riječ je o glomaznim, zastarjelim institucijama koje »gutaju« najveći dio proračunskog novca za kulturu, dok su im repertoari dobrim dijelom izvan konteksta prostora i vremena.


Problem je taj što nema evaluacije njihovih programa, a bez obzira na rezultate, koji vrlo često i nisu tako sjajni, HNK-ovima se po inerciji godinama dodjeljuju znatna sredstva. Kulturna politika je takva, ukoliko je uopće ima, da su HNK-ovi središnje institucije hrvatske kulture. Tako je netko odredio i to je nešto što se podrazumijeva.


Dok neovisna kazališta i drugi akteri u kulturi nerijetko upiru prstom u te »mastodonte« nacionalne kulture, oni koji vode Hrvatska narodna kazališta žale se, pogotovo sada u recesiji, da zbog rezanja sredstava moraju skidati premijerne naslove.




Unatoč tome, i dalje se rade raskošne produkcije, s redateljima čiji su honorari poprilični, naročito kad se usporede s novcem koji recimo za svoja djela dobivaju hrvatski pisci ili likovni umjetnici.


Činjenica je da je HNK skup mehanizam, koji s obzirom na nekoliko umjetničkih grana (drama, opera, balet) mora imati i veliki broj ljudi. Na primjer, Grad Zagreb u 2012. godini za HNK Zagreb izdvaja 43 milijuna kuna za kazališne programe, što je udio od 49 posto, dok u omjeru od 51 posto HNK Zagreb sufinancira Ministarstvo kulture.


Revolucionar Lesić


Iz perspektive samih HNK-ova ispada da zbog rezanja budžeta ni njima nisu dostatna programska sredstva koja se izdvajaju iz državnog i lokalnih proračuna. Tijekom nekih drugih okruglih stolova mogao se steći dojam da su i HNK-ovi sami svjesni toga da se trebaju reformirati, no do toga nikad nije došlo. Da će do promjena doći iznutra teško je očekivati, jer umjetnički kadar zaposlen u HNK-ovima ima financijsku sigurnost, a postoji i faktor straha da se ne zamjere upravama.


Primjer koji je u Opatiji spomenula Vitomira Lončar, a zatim ga objavila i na svom blogu »Slamka spasa«, pokazuje da je nekad čak i jedan pobunjeni glas mogao promijeniti stvari. Lončar podsjeća da je datum koji je označio početak kontinuiranog života hrvatskoga glumišta 24. studenoga 1860. godine. Toga dana glumac Vilim Lesić s pozornice Stankovićeva kazališta na Gornjem gradu izrekao je poznatu rečenicu: »Od danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti samo hrvatski jezik!«. Te davne večeri prije 152 godine započela je predstava na njemačkom jeziku.


Na pozornicu su izašle dvije glumice i počele dijalog. U taj je čas Vilim Lesić ušao na pozornicu, prekinuo predstavu i izgovorio poznatu rečenicu. Lesić je tako ušao u povijest hrvatskoga kazališta i kao utemeljitelj hrvatske kazališne/kulturne gerile – navodi Vitomira Lončar, dodajući da je to kao da danas netko usred predstave dođe na scenu HNK-a i kaže: »Od danas na ovoj sceni želimo samo dobre predstave!«.    

Hrvatska praksa


Vitomira Lončar dodaje i da je kulturna gerila pojam koji je poznat u pojmovniku kulture u europskim zemljama, a u nekima je čak donijela značajne promjene. U Nizozemskoj su, na primjer, početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, umjetnici pokrenuli akciju koja se zvala »tomato revolucija«. Gađali su kolege na pozornici rajčicama, a nakon toga nastupile su značajne promjene u pristupu kazališnoj umjetnosti u toj zemlji.


Ovome možemo dodati i datum 29. svibnja 1953. godine, kad je skupina mladih glumaca i redatelja, uglavnom »pobunjenika« iz Hrvatskog narodnog kazališta, na čijem je čelu bio doktor Branko Gavella, preuzela zgradu »Malog kazališta« u Frankopanskoj 10 i osnovala Zagrebačko dramsko kazalište (1970. ime mu je promijenjeno u Dramsko kazalište »Gavella«).



Programski pokazatelji za 2009. godinu pokazuju da su Drama, Opera i Balet HNK Zagreb zabilježili 109.305 posjetitelja, dok su javna zagrebačka kazališta te godine imala 384.887 posjetitelja. Nezavisna produkcija zabilježila je 330.573 posjetitelja. HNK Zagreb imao je 11 premijera i 21 reprizu, a neovisna kazališta 34 premijerna naslova i 100 repriza. Javna kazališta imala su 32 premijere i 84 reprize. Nezavisna scena proizvodi 50 posto premijernog i repriznog programa, a Grad Zagreb u 2012. sufinancira je s 3.665.000 kuna.



Proteklih dana dogodila se još jedna »gerilska akcija«. Vitomira Lončar je sa skupinom kolega (Snježana Banović, Marko Torjanac, Petra Radin, Nora Krstulović, Tomislav Čadež) uzela u kadrovskoj službi natječajnu dokumentaciju za izbor intendanta HNK Zagreb. Nitko od njih ne kani se uistinu prijaviti na nedavno raspisan natječaj za intendanta, nego su svojom akcijom željeli svrnuti pozornost kulturne i šire javnosti na činjenicu da se mnoge aktivnosti (natječaji, zapošljavanja i slično) u našem kazališnom sustavu odvijaju tajno, netransparentno i u nesuglasju s demokratskim društvom i demokratskim procesima.


Kratkotrajno stavljanje dokumentacije na uvid bio je jedini način da zainteresirani dođu do određenih podataka, koji se inače čuvaju kao najveća državna tajna. Spomenuta dokumentacija uključuje pravilnik o unutarnjem ustrojstvu kazališta, pregled poslovanja za lanjsku godinu, iznos osnovnih plaća, odluku o osnovnom programskom i financijskom okviru za mandatno razdoblje 2013. – 2017., izvješće o poslovanju i ostvarenom programu te sve ostale financijske i kadrovske pokazatelje.    

Namješteni intendanti


Natječaj za intendanta HNK Zagreb objavljen je jedino u Narodnim novinama i Vjesniku, a tko će dobiti četverogodišnji mandat da vodi središnju nacionalnu kazališnu kuću saznat ćemo za koji mjesec. Svima je zapravo već odavno jasno da se i intendanti namještaju političkim odlukama, što mnoge kvalitetne ljude odbija da se uopće prijavljuju na natječaje. To su uglavnom unaprijed izgubljene bitke, pa se zbog politički motiviranih odluka i događa da HNK-ove možda i ne vode oni najbolji.


Posljedice su onda nezanimljivi repertoari, nezadovoljni djelatnici kazališta i sasvim prosječne ili loše predstave. Jedan od pokazatelja stanja je i da premijerni naslovi imaju relativno mali broj repriza i brzo se skidaju s programa (čast izuzecima), unatoč priličnim utrošenim sredstvima. A porezni obveznici i dalje uredno plaćaju, ne izlazeći baš često zadovoljni iz narodnih kazališta.


Mnogo novca troši se na prosječne rezultate (naravno, dogodi se i pokoja iznimka), a onda hrvatsku kulturu u svijetu prezentiraju oni koji s daleko manje novca postižu bolje (umjetničke) rezultate. Potrebna nam je reforma kulturne paradigme, ali se nitko to ne usudi učiniti. U Hrvatskoj se gotovo sve reformiralo osim kulture.