Nakon koncertne izvedbe opere »Armida«, kojom je 1. rujna otvoren Festival Kvarner, samo dan kasnije uslijedila je nova, ovoga puta scenska produkcija još jedne Haydnove opere. »Orlando Paladino« (dramma eroicomico), čiji je libreto inspiriran ulomcima iz poeme »Orlando furioso« Ludovica Ariosta, pripada posljednjim operama Josepha Haydna nastalim za njegove dugogodišnje službe kod kneževske obitelji Esterhazy. Haydn je uopće danas premalo poznat kao operni skladatelj, što je šteta, jer bi bolje poznavanje tog dijela njegova opusa zasigurno dalo novu dimenziju razumijevanju i vrednovanju opernog stvaralaštva pretklasične i klasične epohe.

Duhovita rješenja

Od samog početka na programu Festivala Kvarner, i to zahvaljujući ponajprije ambiciji umjetničkog ravnatelja, dirigenta Michaela Fendrea, upravo je Haydnov operni opusa stavljen u središte interesa glazbeno scenskih festivalskih produkcija. Ako se uzmu o obzir sve okolnosti koje prate i omogućuju realizaciju međunarodnog umjetničkog projekta PurPur – European Opera Sound, u okviru kojeg je ostvarena i spomenuta produkcija Haydnove opere »Orlando Paladino«, može se nakon ove izvedbe u opatijskom Hotelu »Kvarner«, jednostavno zaključiti da je željena svrha postignuta i da je projekt zaživio kao prvorazredni umjetnički poligon za mlade i darovite europske glazbenike. Riječ je zapravo o tome da se mladim talentima, izabranim na više audicija u nekoliko europskih središta, omogući iskustvo ozbiljnog profesionalnog rada u pripremanju jedna operne predstave.   

  Sudeći po rezultatu kakav je pokazala opatijska izvedba »Orlanda Paladina« (a valja spomenuti da je ona uslijedila nakon izvrsnih prijema produkcije u Austriji i Italiji), riječ je o predstavi koja je profesionalno glazbeno gotovo besprijekorna. Sa stanovišta pak vizualnog dojma ona je svakako zabavna, režijski vrlo maštovita i poticajna za protagoniste (režiju je potpisao Vincent van den Eishout, a pridruženi suradnici bili su Emilie Lauwers – scenografija i kostimi te Ace McCarron – rasvjeta, premda možda ipak suviše nervoznog mizanscenskog pokreta u prvom činu, što je djelovalo pomalo dekoncentrirajuće), no s mnogo duhovitih rješenja, i uz »štih« vitalnosti koja je savršeno korespondirala s entuzijazmom svih izvođača. Pogotovo je vrlo iscizelirana izvedba drugog i trećeg čina nadahnutoj Haydnovoj glazbi osigurala dimenziju očaravajuće živog protoka.

Nova pjevačka imena

Michael Fendre vodio je izvedbu sabrano i odgovorno, orkestar PurPur uz ansambl Latinitas Nostra dao je svoj maksimum, a mladi vokalni solisti zaslužuju da ih se spomene poimence. 

  Neki od njih raspolažu zaista moćnim glasovnim materijalom, primjerice poljski bas Daniel Borowski (u ulozi Carontea), koji je izvedbom velike arije iz drugog čina bezrezervno oduševio sve prisutne. Rafael Vazques kao Orlando bio je najslabija karika u nizu inače sjajnih vokalnih solista, među kojima su se istakli rumunjski bariton Cozmin Sime kao Rodomonte i grčki tenor Christos Kechris, glumački i pjevački vrlo uvjerljivi Medoro, te portugalski tenor Alberto Sousa kao Licone/Pasquale, koji je uz lijepi glas demonstrirao i savršeno prirodni osjećaj za oslobođeni scenski pokret.

  Također i sve tri mlade pjevačice, poljsku sopranisticu Olga Siemienczuk u ulozi Eurille, francusku novu nadu Dorothee Lorthiois kao Angelicu i Sophie Goldrick, rođenu Londončanku odraslu u Australiji, koja se pokazala sjajnom interpretkinjom zahtjevne uloge Alcine, treba upamtiti kao nova imena danas neosporno sjajne, ali silno prenapučene operne pjevačke galaksije.

  Zaključak koji slijedi nakon ove najnovije glazbeno scenske produkcije Festivala Kvarner, kratak je i jasan: sve se može, kad se hoće!