Riječka Opera otvorit će novu kazališnu sezonu 3. listopada premijerom opere »Werther« Julesa Masseneta. Ova lirska opera francuskog opernog (kasnog) romantičara Masseneta, nastala prema romanu u pismima »Patnje mladog Werthera« Johanna Wolfganga von Goethea, u Rijeci je imala posljednje izvedbe 1979. godine.

Režija je sada povjerena Fabriziju Melanu – veteranu operne režije iz posljednjeg zlatnog doba Metropolitana gdje je »Werthera« već režirao nekoliko puta. Melano se vraća u Rijeku nakon što je sudjelovao kao član žirija u prvom Međunarodnom natjecanju za mlade operne pjevače »Zinka Milanov« te najavljuje »upravo kliničku dramsko-glazbenu studiju Werthera kao žrtve destruktivnog narcizma koji ne uništava samo njegov vlastiti, nego i živote najbližih mu ljudi, a posebno Charlotte«.

Snažne emocije

Ulogu Werthera tumači riječkoj publici već dobro poznati slovenski tenor Aljaž Farasin, kojemu je ovo prva naslovna uloga. Aljaž Farasin od 2013. član je Slovenskog nacionalnog gledališča – Opera i Balet u Ljubljani. Diplomirao je 2008. godine s odličnim uspjehom na Odsjeku za pjevanje na Glazbenoj akademiji u Ljubljani, u klasi prof. Vlatke Oršanić i dobio titulu »summa cum laude« za umjetničke rezultate.

U akademskoj godini 2009/2010. završio je i poslijediplomski studij, a glasovne sposobnosti usavršavao je uz nekoliko nastavnika i solista (Helena Lazarska, Marvin Keenze, Richard Miller, Breda Zakotnik, Irena Baar, Barbara Pearson).

Njegov je profesionalni operni debi bio u slovenskoj nacionalnoj operi u Ljubljani s ulogom Sempronija (Lo speziale – Ljekarnik) 2009. i od tada se pojavio u mnogim tenorskim ulogama: Tamino (Čarobna frula), Don Ottavio (Don Giovanni), Alfredo (La Traviata), Rodolfo (La Boheme), vojvoda od Mantove (Rigoletto), Pinkerton (Madame Butterfly), Don José (Carmen), Alfred (Šišmiš), Camille (Vesela udovica), Dalandov kormilar (Ukleti Holandez), Naraboth (Saloma), a 2015. godine pojavio se na turneji u Japanu s Operom i baletom Slovenskog narodnog gledališča Maribor u produkciji opere »Carmen«.

Prošle godine u Narodnom kazalištu u Pragu pjevao je ulogu Vaudemonta u operi »Jolanta« Petra Iljiča Čajkovskog pod ravnanjem maestra Jana Lathama Koeniga. Kao solist, pojavljivao se na pozornicama raznih glazbenih manifestacija, festivala i koncerata u Sloveniji, Hrvatskoj i inozemstvu. U Rijeci je pjevao u »Carmen«, »Rigolettu«, »Evgeniju Onjeginu«, »Traviati« te na Gala koncertu Sumi Jo i Lucia Galla u Opatiji.

Koliko je uloga Werthera pjevački i interpretativno zahtjevna?

– Ulogu Werthera počeo sam studirati još prije godinu dana. Kad sam pjevao u Pragu, krenuo sam istraživati sve oko Goethea i ovog njegovog psihološki vrlo kompleksnog djela. Proučavao sam, naravno, i Masseneta. Bilo je to vrlo intenzivno razdoblje koje sam posvetio Wertheru. To je lik koji sadrži puno dramskog naboja, koji ću pokušati izvući svojim glasom.

U Wertheru se događaju dramatična unutarnja previranja, koja se mogu osjetiti i u Massenetoj glazbi. Uživam kad mogu izraziti snažne emocije, kad one uspiju izaći iz mene i doći do publike.

Kako ste doživjeli lik Werthera?

– Doživio sam ga kao vrlo ekstremnu osobu – on ili voli ili mrzi, ili ima ili nema. Kod njega nema kompromisa i on kao da se stalno kreće po oštrici britve. Za genijalne ljude i inače je karakteristično da je kod njih tanka granica između ludila i normalnosti. Werther je i veliki perfekcionist koji nikad nije zadovoljan. Na kraju se ubije i možda je tek tada zadovoljan kad vidi da je Charlotte uspio upropastiti život. On zapravo umire sretan jer je postigao svoj cilj.

Pozitivna Rijeka

Kakva su vam iskustva u radu s Fabriziom Melanom?

– Fabrizio je fenomenalan čovjek. Surađivao je s Mariom Callas i drugim opernim ikonama. Dakle, raditi s njim je ispunjenje snova za jednog opernog pjevača. Zahvalan sam za svaku sekundu rada s Melanom. Za mene je to neprocjenjivo iskustvo koje se ne može dobiti ni knjigama ni na koji drugi način. Fabrizio Melano je vrlo smiren i pjevaču nudi puno pouzdanja. Na probama je pozitivna atmosfera i idemo mirnim putem, ali vrlo intenzivno.

Hoće li režija biti klasična ili će uprizorenje biti osuvremenjeno?

– Priča o Wertheru zapravo se može staviti u svako vrijeme, ali u ovoj predstavi ostajemo u uobičajenim relacijama. Emocije su uvijek iste, univerzalne i ne mogu se drugačije interpretirati.

Goetheove »Patnje mladog Werthera« su lektirni naslov. Hoće li opera biti zanimljiva i mlađoj publici?

– Mislim da bi »Werther« mogao biti interesantan i mlađoj publici. Melodije su prekrasne, a u predstavi je sve toliko intenzivno da neće biti vremena da netko kaže da mu je dosadno. S obzirom na Goethea i Masseneta, predstava je i edukativna. Nadam se da će doći i mlada publika. Pozivam i sve ostale. Pokušat ćemo dati sve od sebe.

Sad već treću sezonu surađujete s riječkim HNK-om. Kakvi su vam dojmovi?

– U riječkom kazalištu osjećam se kao kod kuće, a u Rijeci mi je predivno. Rijeka ima lijep teatar i odličan orkestar. Funkcioniramo kao velika obitelj i u svakoga se mogu pouzdati. Matična kuća mi je u Ljubljani, ali uspijem se dogovoriti da sve funkcionira. Drago mi je da mogu pjevati ovoliki repertoar. Možda je to zato jer i nema toliko tenora.

Zašto, po vašem mišljenju, nema mnogo tenora?

– Ne znam zašto je to tako. Ima dosta tenora koji su fokusirani na visoke tonove, međutim kad se usredotočite na samo jednu stvar nešto drugo nedostaje. Biti tenor je način života. Za to je potrebno ne samo puno vježbe, nego i životni nazor treba biti tako usmjeren. Potrebno je imati široki pogled na život, ne samo na pjevanje. Možda zato nema tako mnogo tenora.

Pjevačko samopouzdanje

Ulogama uvijek pristupate studiozno?

– Uvijek. Jako sam zahtjevan prema sebi. Ne volim raditi prečice, jer ako nešto skratiš onda to iskustvo nedostaje u pjevanju, životu, odnosima i svemu drugom. Ulogama pristupam studiozno i svaku frazu moram pomno razraditi da se ne spotaknem. To je jedini pravi put, ali ne radi onoga što će drugi reći, nego da ja budem zadovoljan. Zadovoljan, ali nikad perfektan. Kad netko za sebe kaže da je perfektan, onda je to put prema dolje. Operni pjevač mora imati samopuzdanja, ali ne tako da to smeta drugima.

Koliko je u opernom pjevanju bitan i glumački dio?

– Gluma je jedna komponenta. Jedno je imati dar, a nešto se mora naučiti. Ima i stvari koje se ne mogu naučiti. Imam sreće da je to kod mene instinktivno. U glasu se osjeti da li glumite ili na pozornicu unosite i osobno iskustvo. Sva iskustva koja imate u osobnom životu, mogu se iskoristiti na pozornici.

Jeste li dogovorili neke daljnje planove s riječkim kazalištem?

– Razgovarali smo o tome. Sigurno je da ću ove i sljedeće godine biti u Rijeci. Sad je došlo vrijeme kad ću morati odlučiti da li otići u svijet i napraviti međunarodnu karijeru ili ostati lokalno. Čovjek sam koji uvijek traži više od sebe. Imam nekoliko ponuda, ali mi u ovom trenutku unutarnji glas kaže da pričekam. Znao sam da ću pjevati u operi, pa tako znam da ću jednom otići u svijet. Imam otvorene kanale, ali za sad sam na »bremzi«.