Dvije srodne predstave ovogodišnjih Gavellinih večeri otvaraju problematiku socijalne agresije u prostoru građanskog salona ili građanske dnevne sobe. Koliko god nam se činilo da su to relativno privatni i sigurni prostori, omeđeni zatvorenim vratima koja nas navodno dijele i štite od nasilja šire javne arene, predstave nam otkrivaju da zidovi između privatnog i javnog postojanja zapravo ne postoje.

Svi smo dionici javnog nadzora i s njim povezane cenzure. Vanjski svijet ne samo da nam zvoni i kuca na vrata, nego i nepozvano sjedi u našoj sobi. Koliko god da ga guramo i tjeramo van, ukopan je u našu svakodnevicu. I tako naše toliko priželjkivano mjesto intimnosti stalno iznova zaposjeda veliki karneval javne maskiranosti i društvene himbe.

Govorim poglavito o predstavama »Mizantrop« riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca u režiji Igora Vuka Torbice te »Magic evening« zagrebačkog Teatra &TD u režiji Anice Tomić i dramaturgiji Jelene Kovačić, ugošćenima na ovogodišnjim Gavellinim večerima. Premda ih razdvajaju gotovo četiri stoljeća, obje se izvedbe bave mukom društvenog pretvaranja, ljubavnog ne/zajedništva, lažne ljubaznosti i prisilnog usuglašavanja, s posebnim naglaskom na izboje čiste agresije kao posljedice dugotrajnog potiskivanja.

Osobne »tajne«

Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić stavljaju fokus na dva mlada para (igraju ih Nataša Kopeč i Marko Makovičić te Ivana Krizmanić i Marko Petrić) i na njihove međusobne neuroze, posebno pojačane proslavom bračne godišnjice. Predstava je u potpunosti oslonjena na afektivno glumačko znanje o prikrivanju pa potom eksploziji tjeskobnih emocija, a dodatnu napetost izaziva i fantastični element: opetovano kucanje nevidljive osobe koja stalno iznova nestaje kad joj ukućani pokušaju otvoriti vrata. Parovi jedva podnose jedni druge, ali pred drugim parovima nastoje zadržati fasadu usklađenosti. Redateljska odluka da parovi često govore istovremeno, mrmljaju sebi u bradu, ne slušaju se ili govore toliko glasno da se međusobno ne čuju, također mnogo otkriva o usamljenosti života u paru.

Utoliko predstava jako podsjeća na dramaturške i redateljske postupke koje godinama na našoj sceni rabe Bobo Jelčić i Nataša Rajković, izbjegavajući koherentnost pripovijedanja u korist scenskog očitavanja pulsa međuljudskih emocionalnih napetosti u nedovršenim rečenicama, naglim prekidima govora, gestama koje osporavaju sam izgovoreni tekst te na kraju govoru tijela kao najtočnijoj, najmanje ukrotivoj, ali i često najviše uznemiravajućoj ekspresiji naših unutarnjih nemira.

Četveročlana glumačka ekipa majstorski se nosi s nekoliko osobnih »tajni« protagonista: prikrivenom snagom i promiskuitetnim erosom (Nataša Kopeč), prikrivenim strahom od neuspjeha i kukavičlukom (Marko Makovičić), prikrivenom potrebom dominacije (Marko Petrić), prikrivenom ranjivošću (Ivana Krizmanić).

Nitko od sudionika ne usuđuje se predaleko prijeći granicu suzdržanosti ili je barem ne prelazi zadugo, ali već i sama činjenica da su parovi ipak u stanju pokazati jedni drugima svoja prava lica – primjerice Ivana Krizmanić odlučno natrpa svoj tanjur kolačima i demonstrativno ih pojede nakon što joj Marko Petrić objasni da je najvažnije paziti na liniju i uvijek biti u savršenoj kondiciji – ostavlja nadu da su u stanju (makar bljeskovito) pokazati jedan drugome svoje pravo lice. To pobunjeničko lice nije samo lice mržnje ili agresije, nego i lice koje se pokušava osloboditi vlastitog straha. Nažalost, finale predstave briše sva razotkrivanja, tretirajući ih kao tek kratko sanjarenje sudionika, dok se zbiljska zajednička večer tek ima dogoditi, po svim pravilima međusobne suzdržanosti. Male mržnje tako ostaju dugoročno zaključane i duboko ukotvljene u ljudske odnose, umjesto da ih »rastjera« energija produktivnog sukoba.

Otvorenost improvizaciji

Glavni lik Molierove komedije »Mizantrop« u izvedbi riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca i režiji Igora Vuka Torbice nema nikakvih problema s iskazivanjem verbalne agresije. U izvedbi Jerka Marčića, Alceste će otići najdalje što može u napadima na sugovornike. To su brutalna denunciranja. Javna bičevanja riječima. Sadističke eskapade ponižavanja sugovornika. Pretvaranje svog najboljeg prijatelja Philintea doslovce u majmuna, točnije scensku životinju koja se svemu zbunjeno cereka i klanja, potom odmah češka po trbuhu i bradi, na kraju i zijeva, kako ga potresno groteskno uprizoruje glumac Leon Lučev.

Kritika prijetvornosti ovdje nije uprizorena kao oruđe za postizanje demokracije, nego kao oblik surove Alcesteove autokracije. Jerko Marčić u glavnoj ulozi podsjeća na stand-up komičare koji neprestano prelaze granicu humora i upadaju u čistu agresiju, čije jačanje na sceni više ne izaziva smijeh, nego muk okupljene publike.

Marčić, međutim, sjajno igra i svojevrsnu jazzersku notu stalne otvorenosti improvizaciji (u kojoj čak uspoređuje brzinu komponiranja klasicističkih pjesnika i Boba Dylana), kristalno jasne svijesti o tome da izvedba nikada ne prestaje, čak ni onda kad zapalimo cigaretu i sjednemo sa strane. Uvijek smo gledani i uvijek promatramo druge. Pozornica je prazna, jer njezino istinsko punjenje donose ljudski odnosi. Režija inzistira i na Alcesteovoj ljubomori, njegovom stalnom ucjenjivanju Céliméne (»ili ja ili oni«), zbog čega Marčić kao da paralelno igra i Shakespeareova Othella i Jaga u istoj osobi.

Sjajna je podjela i Katarina Bistrović Darvaš u roli Céliméne: postojano britka i prisebna, ali istovremeno jednako verbalno moćna i okrutna kao i Alceste, pa ipak u mnogo većoj mjeri od njega spremna poštovati tuđe granice. Tamo gdje Alceste slama svoju konkurenciju potpunim ponižavanjem protivnika, primjerice ljutito obljubivši dobrohotnu i odveć pasivnu Elijante (Marija Tadić) ravno pred očima Céliméne ili prolasivši »nervozno ništavilom« opaku gospođu Arsinoé (u istovremeno burlesknoj i tragičnoj izvedbi Olivere Baljak), Céliméne Katarine Bistrović Darvaš pazi što radi.

Naložit će vatricu, ali nikoga neće svojom vlastitom rukom ne gurnuti na lomaču. Jedina osoba kojoj ova lucidna Céliméne iskreno poklanja povjerenje je taj vječito nezadovoljni i neraspoloženi Alceste, ali on nije u stanju ni prepoznati ni primiti nešto tako »neukaljano« kao što je povjerenje. Céliménina ljubav ostaje neuzvraćena, jer Alceste ne vjeruje nikome, pa ni samome sebi. Bistrović Darvaš izvrsno igra posljednji dar svom tragičnom ljubavniku: prizor lažnog preljuba, koji doduše potvrđuje Alcesteovu paranoju o njenoj nevjeri i tako ga na svoj način »smiruje«, ali i pokazuje do koje je mjere Alceste izgubio razum u koji se tako uporno kune.

Pad na koljena

Dramatuginja Nataša Antulov osmislila je finale drame kao ispunjavanje zahtjeva koji originalni lik Alcestea postavlja na samom početku Moliereova teksta, kad traži da ga svi ostave na miru, odnosno propisuje sebi samoću kao lijek protiv iskvarenosti društva. No u riječkoj predstavi samoća dolazi na samom kraju i to ne zato što ju je Alceste (u još jednoj od svojih brojnih duhovitih kozerija) sâm izabrao, nego zato što su ga svi napustili. Marčićev govor protiv ljudi nastavlja i nastavlja odzvanjati već posve praznom pozornicom, ostavljajući vremena Alcesteu da postupno shvati da su svi ti »grozni« ljudi stvarno nestali i on je sad konačno sam sa svojom samovoljom i zlovoljom. Narodski govoreći, kako si je prostro, tako će i spavati.

Ali u pravu je i glumac Jerko Marčić koji u tom trenutku radikalne napuštenosti pada na koljena, duboko u stražnjem planu pozornice, kao posve sitna i slomljena figura (posvemašnja suprotnost njegovoj dominantnoj prisutnosti u prvom planu scene na početku komada). Kao i u slučaju Shakespeareova Timona Atenjanina, još jednog velikog mizantropa svjetske književnosti, prava drama počinje nakon što nezadovoljnik ostane sam. Odjednom agresija mijenja smjer i pogađa ne samo svoju metu, nego i ruku koja je odašiljala mržnju. U tome nema nikakvog trijumfa. Dapače: jedina osoba koja je bila u stanju artikulirati kritiku svog pokondirenog svijeta, nepotkupljivi Alceste, postaje vlastitom žrtvom.

To nam dosta govori o politici pubune kako ju je vidio Moliere 1666. godine, a ni današnja pozornica nije bitno dalje odmakla. Kritika je u stalnoj opasnosti da joj se pripiše pretjerana agresija, zagrižljivost, ljubomora. Prava pobjeda licemjerja sastoji se u tome da će svatko tko se posluži pozicijom kritike (poput Alcestea ili Olivera Frljića) biti proglašen netaktičnim, konfliktnim, zlonamjernim. Opasnim.

Moliereov Alceste stoga precizno utjelovljuje duboke društvene strahove od kritike, kao i strahove od istinske revolucionarnosti poziva na javnu odgovornost. U izvedbi Jerka Marčića, Alceste čuva svoj »potmuli« idealizam ljubavi prema slobodi od konvencija, ali gubi svaku mogućnost sklapanja savezništva i prijateljstva, što ga dugoročno istinski poražava.

Što se pak tiče režijskog rada Igora Vuka Torbice, čini se da ovom predstavom odmiče od svojevrsnog manirizma u koji je upao ranijim predstavama i vraća se pomnom istraživačkom radu s glumcima. Mizantrop osvaja kao studija opravdane i neopravdane agresije, kao i kritike koja nikad ne bi smjela prijeći na stranu mržnje.