BEOGRAD  Dugo u Beogradu nije bilo takvog uzbuđenja oko jedne premijere, kakvo je nastalo najavom »Glembajevih« Miroslava Krleže u režiji Jagoša Markovića u Ateljeu 212.

Predstava je izvedena u petak pred prepunim gledalištem, ulaznice su planule za sve predstave do kraja mjeseca, a već se formiraju liste čekanja za reprize u ožujku i travnju.

Razlozi za uzbuđenje su višestruki, a prvi je svakako sam Krleža. Aktualni direktor Ateljea 212, etablirani redatelj Kokan Mladenović (posljednjih godina poznat po svojim uprizorenjima mjuzikla), izabrao je pravo vrijeme za povratak Krleže na beogradsku scenu: novim generacijama publike ovaj je autor sasvim nepoznat, a stare još pamte samo naslove i velike glumce koji su igrali Krležine likove.

Dakle, realizirati famu i to najuzbudljivijim Krležinim djelom, pritom javno ustvrditi da su »Gospoda Glembajevi« najznačajniji dramski tekst napisan na prostoru bivše Jugoslavije te da je Krleža referenca prema kojoj se treba ravnati – bio je potez kojim je Mladenović uzburkao javnost, najavljujući predstavu u kojoj uloge dvojice ključnih Glembaja – oca Ignjata i sina Leonea – nisu povjerene srpskim glumcima, već jednom slovenskom i jednom makedonskom, između ostalog i u smislu dokazivanja ideje da je cijena izolacije preskupa pa »Glembajevi« dolaze kao napor uspostavljanju jedinstvenog kulturnog prostora, u sezoni pod naslovom »Ex ili Next Jugoslavija«. Predstava je igrana na hrvatskom jeziku, u mnogim dijelovima sa zagrebačkim naglaskom.

Suvremeni okvir

Redatelj Jagoš Marković, višestruko nagrađivan za nekoliko naslova među kojima su »Skup« i »Lukrecija iliti Ždero« (koje je vidjela i riječka publika), s velikim je poštovanjem pristupio »Glembajevima«: dramaturški ih je pročistio od suvišnih uloga i dijela njemačkog teksta, stavljajući u prvi plan obiteljske odnose, na fonu financijske propasti. Marginalizirajući onu silnu nervozu koja je zavladala otkrićem da su Glembajevi bankrotirali, Marković je naglasio svoj stav da i socijalni, i moralni, i svaki drugi rasap kreće iz obitelji.

Osobno mislim da je takav pristup  »Glembajevima« dao aktualnost veću od onoga što su isticali mediji – hajka na tajkune – i opravdao izvrstan, suvremeni vizualni okvir koji čini scenografija Miodraga Tabačkog: predstava se igra na sceni s otvorenim kutijama od pleksiglasa, koji sugeriraju mjesta na kojima su visile slike, a umjesto obiteljskih portreta iz tih okvira progovaraju aktualni Glembajevi.

Naizgled prazna, kao dvorane nakon slavlja, pozornica je poprište zbivanja u kojem je autorska misao vođena svjetlom, ostavljajući čist prostor za glumačku igru, odnosno sukob glavnih likova – oca, sina i barunice Castelli.

Izostali Josipović i Tadić

Dvosatna predstava (bez pauze) nagrađena je snažnim aplauzom, upućenim Borisu Cavazzi (Ignjat Glembaj), Nikoli Ristanovskom (Leone), Anici Dobra (Barunica Castelli), Svetozaru Cvetkoviću (Silberbrant), Jeleni Đokić (Angelika), Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću, Branislavu Trifunoviću, Tanasiji Uzunoviću.

Umjetnička savjetnica redatelju Jagošu Markoviću bila je Mani Gotovac.

Iako se tijekom dana pojavila vijest da na premijeru dolaze predsjednici Josipović i Tadić, to se nije dogodilo, ali je u publici bio srpski ministar kulture Nebojša Bradić, brojni redatelji, glumci, kazališni kritičari i javne osobe iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije…

U fokusu beogradskih medija bili su Slavko Goldštajn, Latinka Perović, Slobodan Šnajder,  Nenad Šegvić, Žarko Radić, Ljubiša Georgijevski, Goran Marković, Gorica Popović, Jovan Ćirilov, Borka Pavićević i mnogi drugi.

U neopisivoj gužvi u foyeru Ateljea 212, fotoaparati i kamere radili su do dugo u noć