Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 6
Sutra: 22° 25° 2
23. svibnja 2018.
Veliko ime glumišta

GLUMICA LELA MARGITIĆ 'Bojim se zabrane filmova i predstava. Voljela bih preseliti u Rijeku'

Veliko ime hrvatskog glumišta, Lela Margitić, uskoro će s Perom Kvrgićem svečanom izvedbom proslaviti punih 50 godina "Stilskih vježbi"
Veliko ime hrvatskog glumišta, Lela Margitić, uskoro će s Perom Kvrgićem svečanom izvedbom proslaviti punih 50 godina "Stilskih vježbi"
Autor:
Objavljeno: 30. siječanj 2018. u 7:13 2018-01-30T07:13:00+01:00

Nije me strah za mene, ali se bojim tih krajnosti, tih 'izama'. Sad mi se čini da opet dolazi... Pogledajte te cenzure. Ja ne volim Frljićeve predstave, ali mislim da je Frljić neophodan. Da sam neka vlast, dala bi Frljiću njegov teatar! On ima što reći, ima što provocirati, ima ideja

Punih pedeset godina »Stilskih vježbi«! Svečana izvedba u veljači. Predstava je to po svemu posebna, čudo neko, nastala kao studentski projekt da bi ušla i u Guinessovu knjigu rekorda. Jer, nema takve predstave na svijetu, da toliko dugo traje i da je igra dvoje glumaca; Lela Margitić i Pero Kvrgić. Velika imena hrvatskog glumišta, makar se Lela Margitić za cijelog našeg razgovora trudila govoriti da je njena karijera onako, posve osrednja, i da sve zasluge idu Peri Kvrgiću.

Pedeset godina »Stilskih vježbi«, pedeset godina kontinuiranog izvođenja jedne kazališne predstave. Meni se to čini ogromno, čitav je to jedan život!

– Sve ste rekli. Nemam što dodati. Nemam što dodati osim da je meni to potpuno neshvatljivo, pomalo i neprihvatljivo. Ne mogu to izracionalizirati. Zapravo, jako sam tužna. Jer, cijeli je život prošao.

Nisam vas htio svojim pitanjem učiniti tužnom...

– Ne, ne, vi ste rekli točno to što bih i sama rekla. To je fascinantno, to je iznenađujuće, to je zbilja jedinstveno. Kako nam se to dogodilo!? Nemam pojma! Ali, činjenica je da se dogodilo. Jesmo, i Pero i ja smo se borili za predstavu. U par navrata su ravnatelji Teatra ITD htjeli skinut predstavu s repertoara, što je dosta prirodno, ali Pero i ja smo se uvijek borili. Voljeli smo tu predstavu. Imali smo i podršku. Ali, bez obzira na to, predstava se ne bi održala da se nije dogodilo neko čudo. Ja mislim da je to čisto čudo.

Borba za predstavu

Za čudo ste ipak 'krivi' i vi, i gospodin Kvrgić, i Tomislav Radić, i Tonko Maroević te dakako publika. Zašto se uopće i kanilo skidati predstavu koja ima svoju publiku?

– Pero i ja smo prešli u »Planet Art« Marka Torjanca prije deset godina upravo zbog toga što je ITD krenuo nekim drugim smjerom. Teatar promjena su oni to nazvali i mi se nismo u to uklapali uopće. Tu zadnju sezonu u ITD-u imali smo samo šest predstava. Kako se bližila 40-ta obljetnica, odlučili smo Pero i ja jednostavno uzeti predstavu ITD-u. To je bila potpuno neočekivana gesta, nismo na to vjerojatno imali neka prava i ne znam što bi bilo da su se zainatili. To je bio naš način borbe za predstavu. Zamolili smo Torjanca da je uzme. On je organizirao fantastičnu proslavu te 40-te obljetnice i onda smo u toj prvoj sezoni odigrali preko 100 predstava. Na taj način smo se Pero i ja borili za predstavu.

Mislim da su najzaslužniji za uspjeh »Stilskih vježbi« Tomislav Radić i Tonko Maroević. Oni su napravili takvu fantastičnu adaptaciju i na probama to razradili do finih i prekrasnih nijansi. Pored njih je publika najzaslužnija, jer da se publici nije dopalo, ništa onda ne vrijedi. Publici se dopalo tada, publici se sviđa i danas. Pravo je to čudo, jer u predstavi ništa nije promijenjeno, zaista nismo mijenjali ništa. Zapravo, i nije čudo. To samo pokazuje da se na ovom svijetu ništa ne mijenja, da se sve stalno ponavlja. Ima tako jedna rečenica, napisana 68. godine, koja kaže: »Ne bi sada pravila ekskurs u akutnu problematiku sportsko rekreacionih centara kompleksa Dinamo«. Dakle, 68. je Dinamo bio jednako problem kao što je i danas. Eto, o tome se radi. I publika na te stvari fantastično reagira, reagira na istim mjestima kao i tada. To je baš jedna predstava za sva vremena.

Veliko ime hrvatskog glumišta - Lela Margitić / Foto Nenad REBERŠAK

No je li danas uopće moguće da nastane predstava na osnovu jedne zgode iz tramvaja broj 11!? Na dolasku k vama vozim se autobusom, ispred mene momak brižno počešljane kose koji gleda u ogroman tablet i usput kopa nos. Idealno da nije istine da sam ga zamijetio samo ja. Nitko ne gleda oko sebe. Malo što vidimo, malo čitamo, malo razgovaramo, ali i dalje se gledaju »Stilske vježbe!!?

– Predstava ide ne zbog toga što ljudi imaju potrebu za kazalištem, iako ljudi imaju potrebu za svim kulturnim sadržajima samo toga nisu svjesni. Mislim da predstava ide zato što je 'in', zato što se o njoj puno govori, zato što je postala poznata i slavna u smislu masovnog, zato što ima Guinessa! Zato što je toliko stara da je postala slavna, pa je moraju pogledati. Međutim, bez obzira na to, uvijek postoji jedan dio ljudi koji ima potrebu i za kazalištem, i za knjigom, i za koncertom i tako će uvijek i biti. Ja se samo nadam da ovi koji dođu iz čiste znatiželje, da će možda pronaći nešto što će ih i dalje voditi u teatar, da će možda otkriti kako im je bilo dobro i kako su se dobro zabavili. Neki će reći da je grozno. Uvijek je tako i uvijek je tako i bilo.

Moj Pero

Poprilično ste kritični prema sebi od početka priče sa »Stilskim vježbama«. Činilo vam se da niste bili dobri u početku, a i za svoju karijeru znate reći da je posve prosječna. A 50 godina izvedbi iza vas!?

– Ali, to je slučajnost. Nije to zahvaljujući meni. To je samo zahvaljujući mojoj upornosti, jer nisam odustala, nisam digla ruke, ali nije zahvaljujući mom talentu.

Ne mogu se složiti s vama...

– Haha. Ja sam dobra, ne kažem da nisam dobra, ali to je slučajnost. S tom predstavom se dogodilo nešto. Mi ne znamo što. Bilo je i drugih fantastičnih predstava, pa se nisu održale. U tom smislu govorim.

Rekla bi današnja mladost da ste se kliknuli vi i Kvrgić. A nije to ni lako. Dijeli vas, čini mi se, 14 godina, a vi i nemate baš pravo reći da ste umorni.

– Ne, nemam. Ja sam mlada, ja sve mogu i sa mnom ne smije biti nikakvih problema, haha. Zaista je velika razlika. Kad je bio Pero mojih godina još je onog »Nemoćnika u pameti« igrao, skakao kao jarac po sceni, imao silne energije. Zbilja ne smijem zucnut' pored Pere.

Čitam neke vaše intervjue, kako kažete da su mladi glumci onomad uvažavali starije, priznate kolege. Bit će da su vam se noge odsjekle kad ste morali s Kvrgićem na scenu.

– Jasno da su se uvažavali. Bila sam mlada u vrijeme kad se jako uvažavalo starije ljude, kad je bilo puno autoriteta koje smo cijenili, da ne nabrajam; Krleža, Marinković, Šoljan, Gavella... Neću više nabrajati. Uglavnom, danas više takvih imena nema. Sigurno postoje takvi ljudi, ali to se danas više ne uvažava. Promijenilo se vrijeme. Promijenio se odnos, promijenio se odgoj, promijenio se svijet. Ja to jako dobro osjećam, jer sam, Bože moj, iz nekog drugog vremena. A što se tiče Pere, nisu mi se noge odsjekle. Iz glumačke sam obitelji i Peru sam upoznala kad sam imala 10, 11 godina. Meni je Pero bio moj. Nisu mi se noge odsjekle što se toga tiče, ali sam bila duboko svjesna da mu nikako ne mogu parirati, da je samo važno da ja tu predstavu odigram dobro, dovoljno dobro da može ići dalje. Neosporna zvijezda predstave je bio Pero. Što i je. Jer, on je zvijezda svake predstave. On je najveći glumac kojeg smo mi imali, kojeg imamo i sada. Nije to nikakva moja lažna skromnost, već je to jednostavno tako.

Divan Kastav

Jedna je ovo od onih predstava za koje se voli reći da je bila svuda, došla do mnogih malih mjesta. Je li ostala od svega neka upečatljiva anegdota?

– Jako puno putujemo otkad smo kod Marka. Mnogi misle da su se u tih 50 godina dogodile neke zgodne, duhovite i smiješne stvari, ali zapravo je to jadan mukotrpan posao. Teško je, putovanja su naporna. Ali, ima priča koju uvijek pričam. Ima taj naš Kastav. Kada su krenuli Kastavci s Kulturnim ljetom pozvali su nas odmah na početku. Igrali smo na Lokvini, oni su stavili nekih 300 sjedala, međutim došlo je oko 700 ljudi. Pa su se stolice nosile iz obližnjih kafića, birtija, općine. Smjestili su se ljudi, počeli smo predstavu, kad je došao do nas jedan pas! Sjeo je na metar od nas i slušao. Smijala se publika, smijali se i mi. No, onda je taj pas izašao van, da bi se za dvije minute vratio s još jednim. Doveo je frenda! I to je zbilja bilo duhovito i prekrasno. Taj Kastav je divan. Svake godine smo u Rijeci, Splitu, Varaždinu, Puli i uvijek je rasprodano.

Primorka ste?

– Moji su s Krasice. Tata je rođen u Puli, ali su njegovi s Krasice. Mi smo Krasičarci. Ja sam Krasičarka i tako se držim i moji Krasičarci, kojih ima malo, jako me cijene i vole. Krasica je deset kilometara od Rijeke. Sad je to zbilja pod nosom, ali sjećam se da nam je u djetinjstvu bilo jako teško hodati do Škrljeva da bi vlakom došli u Sušak. Na Krasici sam provela pet godina s nonom, dok su mama, tata i stariji brat bili na Sušaku. Nona me čuvala dok nije škola krenula.

I glumom se počinjete baviti u Rijeci.

– Zapravo sam dole plesala balet. Odmah iza rata, 1946. godine, osnovano je pionirsko kazalište, Đurđica Dević je iz Zagreba došla da bi sve organizirala. Mama me upisala. Bila sam jako mala, nisam znala koja je lijeva, koja desna noga. To pamtim zato jer je to jedan od najvećih mojih šokova u djetinjstvu. Mama mi je vezala mašnu na glavi, a kako nisam znala koja je desna, a koja je lijeva, onda mi je ta gospođa, znam kako se zove ali neću reći, skinula tu mašnu i vezala za desnu nogu ali tako čvrsto da mi je krv stala. I upamtila sam za vijeke vjekova koja je lijeva, a koja desna. Uglavnom, ostala sam 13 godina u baletu. Bila sam dole prima balerina, jer su svi drugi odlazili, a ja sam ostajala, pa sam po prirodi stvari morala biti najbolja. Međutim, odustala sam od baleta, ali nisam više mogla bez kazališta i tako smo odlučila otići na glumu.

Čini se da svi u obitelji imate i vučete taj glumački gen.

– Moj tata je bio amater glumac. Jako je volio kazalište. Od njega sam valjda to i naslijedila. Njega su zvali u riječko kazalište, jer nakon rata je trebalo puno toga oformiti, a ljudi je bilo malo. No, on je mislio da je to nesiguran posao, imao je obitelj i nije se u to upustio. Mamina sestra Ljubica Mikuličić bila je glumica, njezin muž Drago Krča glumac, Vesna Butorac Blaće, prima balerina, moja je sestrična. Dakle i jesmo malo vudreni na tu stranu.

Nepristojni i neugodni

Pada mi na pamte kako su »Stilske vježbe« možda uspjele trajati ovoliko dugo i zato jer su apolitične poprilično, pogotovo iz perspektive ovih današnjih krajnje ispolitiziranih vremena.

– Za današnje vrijeme da. A tad... To je bila 68. godina, neposredno prije proljeća. Sve se bilo probudilo. Primjerice, Pero ima monolog jednog policajca. On je napravio policajca Srbina i to je tada bilo vrlo angažirano i hrabro. Danas to ništa ne znači. Tada su svi policajci, odnosno milicajci bili uglavnom Srbi. Ima i pjesma kad onu »U boj, u boj« pjevamo »U moj, u moj kad se popeh tramvaj«. Nikola Šubić Zrinski. To je 71. postalo toliko neugodno, da sam ja samoinicijativno to okrenula na neki šlager. To smo vratili tek kad smo dobili svoju Hrvatsku.

Bila su to vremena kad smo se svi klonili politike, ali je to bilo i vrijeme kad je Vjeran Zuppa na repertoar stavio »Mrdušu« i nije ju skinuo. To su sve nijanse, ali tada su bile te nijanse jako značajne jer se jako šutjelo u tom sistemu. Danas možemo sve reći, svatko svašta govori i to isto nije dobro. Jer, ljudi postaju i nepristojni, i neugodni, i opasni u krajnjoj liniji. Ljudi misle da danas vlada sloboda govora. Pa danas je anarhizam, po meni, u tom govoru, u tim napadima. Nisam ja za to, ali ja sam odgojena drukčije. Ja sam odgojena da budem pristojna. Mislim da se lakše živi, lakši je život ako su ljudi pristojni jedni prema drugima. Pa ljepše je da ti netko kaže dobar dan, molim, hvala, nego da te pošalje u p.m.!

Ne pačaj se

Kao da vam se ništa ne sviđa ovaj današnji svijet, ovakav kakav je.

– Pravo da vam kažem, baš i ne. Mene je strah. Nije me strah za mene, ali se bojim tih krajnosti, tih 'izama'. Mi smo praktički proživjeli svoj život u strahu, znali smo što se smije što ne smije, i svi koji su kršili pravila loše su završili. Koliki su ljudi završili po zatvorima, jedan Vlado Gotovac koji je zaista bio genijalac, svi su stradali. Nismo se u to pačali. Ne kažem da je to dobro, ali ja sam apolitična. Zato jer sam tako odrasla, jer su me tako roditelji učili, a tek sad shvaćam koliko su oni živjeli u strahu, koliko se šutjelo, koliko se nije smjelo komentirati. Samo se ne pačaj, ne pačaj. Sad mi se čini da opet dolazi... Pogledajte te cenzure, to da se žele skidati predstave. Ja ne volim Frljićeve predstave, ali mislim da je Frljić neophodan za svako društvo. Da sam neka vlast, dala bi Frljiću njegov teatar! Jer on je takva persona. On ima što reći, ima što provocirati, ima ideja. On uzburka i to je neophodno svakom društvu. Po meni, on bi trebao dobiti svoj teatar, a ne da ga se zabranjuje. Ne da se filmovi zabranjuju, zaboga. To mi se čini strašno, i toga se jako bojim, i zato bi se jako voljela preseliti u Rijeku. Jer, dole toga nema. Za sada.

Vidim da na polici imate DVD-ove sa serijalom »Downton Abbey«. Volio bih vas vidjeti u jednoj takvoj seriji.

– Pa i ja bih sebe voljela vidjeti u jednoj takvoj seriji! To bi bilo divno, ali ne radimo mi to takve serije.

Kako se stari danas, kako glumci stare? Znam da se novinarstvu, primjerice, nekad ljepše starjelo, da rutineri nisu, kao danas, morali trčati za poslovima kao da im je dvadeset i koja.

– Ako prihvatiš neki posao – a kad si u penziji velik si siromah, pa ti svaki posao dobro dođe – onda moraš trčati kao klinac. Došlo je vrijeme kada nema toga da će vas netko malo poštedjeti jer ste gospođa u godinama. Nikog ne okrivljujem, ne može tako ni biti kad je mehanizam takav. Svi su u užasnom žrvnju. Još je i gospodski raditi serije od desetak epizoda, ali telenovele je teško. Odnosno, ili ćeš trčati kao neki klinac, ili nećeš to raditi uopće.

Ajmo se mi onda radije dogovoriti za viđenje na nekoj novoj, pa još ovako okrugloj obljetnici.

– Haha, daj Bože.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka