CIVIDALE DEL FRIULI » Ovogodišnji Mittelfest koji se pridružio obilježavanju 100-te obljetnice Prvog svjetskog rata, počeo je – u dramskom segmentu – predstavom »Proklet bio izdajica svoje domovine« Olivera Frljića, u izvedbi Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane.

   Predstava je imala premijeru 2010. godine, tada je igrala i na Festivalu malih scena u Rijeci, a u međuvremenu je Frljić napravio čitav niz projekata. Malo koji je prošao bez sukoba unutar glumačkog ansambla, s okolinom, javnošću…

   Pitala sam se ima li smisla u Italiji – izvan jezika i balkanskog povijesnog konteksta – prikazivati Frljićevu predstavu, rađenu za slovensku publiku, s kritičkim opaskama prvenstveno na slovensku zbilju. Pokazalo se da ima.

   Iako u publici gotovo nitko nije odmah prepoznao »opasnost« – smijehom je popraćena svaka replika o »drkanju na himnu« – situacija se »zaoštrila« kad je na red došao nacionalizam i ksenofobija.

Modificirani tekst

Kao što su Frljiću, te 2010. godine, u Sloveniji rekli da kod njih nema netrpeljivosti prema strancima, tako i Talijani sebe doživljavaju kao otvoren narod. Ipak, kad je sa scene počelo stizati zlostavljanje jednog od glumaca »nečistog« porijekla, nelagodu nije pomeo ni sljedeći prizor u kojem se vidi da se radilo o šali. Neslanoj, dakako. I to je ostavilo gorak okus. Gledatelji su počeli shvaćati kamo smjera redateljski koncept Olivera Frljića, ali se to sve skupa – njih malo ticalo. Spominju se u predstavi Hrvati i Srbi, govori se da je »Istra naša«, tj. slovenska, ali to su sve talijanskoj publici bliske, koliko i daleke teme.

   No Frljić ne bi bio Frljić, kad rukavicu ne bi izravno bacio u lice svakoj publici! Neki dijelovi teksta su blago modificirani, kao »Što buljite, pičke talijanske? Mislite da smo mi Balkan, a vi da ste Europa?«, što je sasvim elegantno uklopljeno u scene u kojima glumci govore o svom doživljaju smrti Tita, ili manekenski hodaju umotani u zastave da bi potom bili ubijeni hicima iz pištolja. I pokriveni zastavama bivše države.

   Ali u ključnom dijelu predstave, u kojem se (u izvornoj verziji) Primož Bezjak obračunava sa slovenskom publikom, sipajući sa scene primjere mržnje o kojima su svi mogli čitati u novinama, tekst je potpuno preinačen: Talijani su dobili svoj dio novinskih priča, o mafiji i Berlusconiju, o zlostavljanju stranaca, o libijskim i albanskim imigrantima koji se tretiraju kao životinje (o Ciganima da ne govorimo)…

   A kad je počela izravna komunikacija s publikom, kad je u gledalištu upaljeno svjetlo i kad su glumci sa scene počeli pojedinačno prozivati ljude i govoriti što bi im »oni radili«, stigle su reakcije gledališta.

   Kad god sam gledala ovu ili neke druge Frljićeve predstave u kojima se netko javio iz gledališta i replicirao glumcu – mislila sam da se radi o dogovoru. Ovoga puta znam da nije bilo tako.

Svađalački ton

Čovjek u redu iza mene bio je istinski isprovociran i nije odolio svađalačkom tonu u replici glumcu, a budući da publika u Cividaleu nije slučajna – pogotovo na dan otvorenja festivala kad su to uglavnom ljudi iz struke i uzvanici te mnogo novinara – provokacija je, očito, i za ove na kazalište navikle ljude bila prežestoka. Gledatelj se najprije usprotivio vrijeđanju Italije i Talijana, pogotovo kad je Primož Bezjak sa scene izravno postavio pitanje: »Tko je onda glasao za Berlusconija, kad ste svi tako tolerantni?« i konstatirao: »Svi biste vi voljeli biti Berlusconi i ševiti mlade djevojke!«

   Čitavo vrijeme dok je glumac govorio, gledatelj je dobacivao i psovao, mahao rukama i prijetio kao da će doći na pozornicu i pokazati mu.

   A kad ga se dohvatio drugi glumac izravnim obračunom na seksualnoj osnovi (kako većina muškaraca, primjerice, tretira žene koje su im iz bilo kojeg razloga nedostupne!) – ovaj je gledatelj, sigurna sam, požalio što je došao na predstavu. Ali dvoranu nije napustio. Sjedio je do kraja, bijesan, pokazujući povremeno znakove dosade, gledajući na sat i pokazujući ga prema glumcima, a na kraju je umjesto pljeska nastavio negodovati.

   Drugi su bolje podnijeli provokacije i aplauz upućen glumcima bio je dug. Čuo se i poneki, sramežljivi povik »bravo«!

   Na sljedećoj predstavi (trećoj te prve festivalske večeri) sjedila sam uz dvije grupe ljudi koji su komentirali izvedbu Mladinskog. Bez namjere da prisluškujem, ali razgovor se vodio gotovo izravno preko mene, čula sam kako je predstava »zanimljiva« ali se to Talijana ne tiče.

»To su njihove interne stvari« – zaključio je jedan od sugovornika. Ni riječi o odgovornosti, osobnoj i kolektivnoj… Provokacija je, očito, bila toliko žestoka da o njoj nisu mogli riječ prozboriti.