Foto S. Drechsler
Tijekom mog cijelog boravka u Poljskoj trajala je policijska istraga zbog »Našeg nasilja i vašeg nasilja«, policijska istraga koja je, barem po onome što pričaju ljudi koji su bili pozivani na informativne razgovore, bila usmjerena prema meni
Pitanje nije jednostavno, pa ni odgovor na njega. U umjetnosti ne postoji skup propisa koji određuju što se smije, a što ne smije. Umjetnost se uvijek iznova bori za svoju autonomiju i slobodu. U samoj naravi umjetnosti je transgresija u odnosu na određene društvene norme. U jednom klerikaliziranom društvu, kao što je ono poljsko, umjetnost ne smije dovoditi u pitanje političku moć Katoličke crkve. U toj zemlji su od 1989. naovamo na udaru cenzure ponajviše bili oni radovi koji su propitivali poziciju Crkve kao sive eminencije poljske politike koja si uzima za pravo biti arbitar u svim važnim društvenim pitanjima: od abortusa i kontrole rađanja, do toga kakve predstave jedno kazalište smije imati na repertoaru.
Sloboda i satira
Slažete li se s onime što je napisao jedan od kritičara da u bilo kojoj drugoj zapadnoeuropskoj zemlji predstava ne bi bila problem? Kolike su uopće danas umjetničke slobode u bilo kojoj državi?
– Umjetnička sloboda ne egzistira kao izvanvremenska kategorija u nekom političkom vakuumu. Ona je rezultat kompleksne socijalne dinamike i različitih ideoloških borbi. Umjetnička sloboda ima jedno značenje u Kini, drugo u Saudijskoj Arabiji, treće u Poljskoj, četvrto u Njemačkoj, a peto u Rusiji. Kada su Pussy Riot izvele politički performans u u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi, koji se kritički odnosio spram političkog braka Putina i pravoslavne crkve, te nakon toga bile osuđene na zatvor, Zapad je, uključujući i moju dragu Poljsku i Hrvatsku, bio vrlo odlučan i oštar u osudi kršenja umjetničkih sloboda i slobode govora. Kad netko na sličan način progovori o Katoličkoj crkvi, kriteriji se odjednom mijenjaju. Barem u Poljskoj i Hrvatskoj.
Rekli ste da je satira legitiman način umjetničkog izražavanja. No čini se da je sve manje država i društava u kojima je to prihvaćeno?
– Da. Evo, na primjer, Hrvatska. U njoj ima dosta ljudi – ne znam je li u pitanju nizak kvocijent inteligencije ili nešto drugo – koji ne razumiju da je pjesma »Lijepa naša haubico«, objavljena u tjedniku Novosti, satira. Pošto predsjednik liberalnog HSP-a, gospodin Daniel Srb, sudeći po tužbi koju je podnio protiv glasila srpske manjine u Hrvatskoj, satiru također ne razumije, ovim putem javno obećajem da ću mu za rođendan pokloniti »Skroman prijedlog« Jonathana Swifta. Riječ je o pseudoeseju u kojem autor predlaže da siromašne irske obitelji svoju tešku ekonomsku situaciju olakšaju prodajom djece kao hrane za bogate. Ukoliko gospodin Srb nakon čitanja bude vjerovao da je Swift doista mislio kako siromašni Irci trebaju prodavati svoju djecu kao hranu bogatima, onda… Ne znam, vi mi recite što onda napraviti.
Za razliku od ravnatelja Starog teatra u Krakovu, koji nije stao iza vas i vašeg projekta, u varšavskom kazalištu Teatr Powszechny stali su iza vas i predstave, ona se i dalje izvodi i to, navodno pred punim gledalištem. Ima li kakvih novih detalja oko istrage i pokušaja da se ona ipak skine s repertoara, kao i oko pokušaja da vam se izrekne »trajni izgon« iz Poljske?
– Poljski katolibani, kao i njihova hrvatska braća, pokazuju ovim apsurdnim zahtjevom koliko razumiju državu i njezine institucije. U njihovom vapaju da me se trajno protjera odzvanja žal za vremenom kad je svjetina mogla neometano izvoditi lapidaciju, uvjerena u svoju moralnu superironost nad predmetom svog kamenovanja. Vjerojatno je to njihova interpretacija priče o Isusu i preljubnici. Ne sumnjam da će se nastaviti s pokušajima da se predstava skine, kao i medijskim nasiljem nad njezinim producentima, izvođačima i autorima. Poljska je zemlja koja puca po šavovima od katoličkih vrijednosti. Ona je, sasvim katolički, pokušala zabraniti ulaz izbjeglicama islamske vjeroispovijesti. Prije nekoliko dana je netko, također sasvim katolički, razbio stakla na autu majke glumice Julie Wyszynske, koja igra u »Kletvi«. Nacionalna televizija je, isto tako katolički, objavila vijest da raskida suradnju s tom istom glumicom, iako je ona tu suradnju sama prekinula prije nekoliko mjeseci. Ista nacionalna televizija je, isto tako katolički, skinula sve programe u kojima je ta ista glumica nastupa. Hoćete još?
Strah i odgovornost
Glumci nakon predstave dobivaju prijetnje, i nije prvi put da se to događa onima koji sudjeluju u vašim projektima. Kao što vam se i ranije događalo, pa i u Rijeci, da neki odbijaju sudjelovati u njima. Mislite li da je to zbog njihovih uvjerenja ili zbog ljudskog straha za egzistenciju, pa i za život? Ako je ovo drugo, što mislite može li kazalište – pa i umjetnost uopće – opstati u državama/društvima gdje su umjetničke slobode ograničene strahom za vlastitu egzistenciju?
– Iz mojih predstava su glumci odavno prestali izlaziti. Zapravo, mislim da oni koji se ne slažu s takvim načinom rada ili ideološkim pozicijama s kojih moje kazalište nastupa, nalaze način da u njih i ne uđu. Naravno da nije jednostavno raditi u sredinama u kojima ljudi mogu ugroziti svoju egzistenciju zbog sudjelovanja u određenom projektu. Nakon »Bakhi« na Splitskom ljetu sam i sam ekspresno izgubio četiri režije. Ali glumci koji rade sa mnom ulaze s punom sviješću o mogućim rizicima vezanim uz takav rad. Da ne kažem da uvijek ostavljam mogućnost da se neki materijali izbaci. Duboko poštujem svačije pravo na strah. Tijekom rada u Varšavi jedna glumica je zatražila da se izbaci njezin monolog kojim je trebala završiti predstava. Napravili smo to, a da je nisam ni pitao za razlog. Važno mi je da kao redatelj ne patroniziram glumce. Svi smo punoljetni i svatko zna misliti za sebe. Godinama sam se borio protiv figure redatelja-demagoga. Kao što vjerujem u svoju procjenu kada radim predstavu, tako vjerujem i u procjenu svih svojih suradnika.
Pročitala sam u jednim poljskim novinama kako neki sada govore da vi ne preuzimate odgovornost za sve ono što se događa, da to ostavljate »na teret« glumcima i upravi kazališta, a vi odlazite »za dobre novce raditi u Njemačku«. Kako komentirate takve, nazovimo ih, optužbe? Kao što su vas svojevremeno optužili i da ste »pobjegli« iz riječkog kazališta kada je »zagustilo«. Je li to zaista tako?
– Kad već postavljate ovakvo pitanje, očigledno niste svjesni da vršite klasičnu zamjenu teza. Umjesto da govorimo o onima koji kreiraju, potiču i provode atmosferu javnog linča, za koju vi koristite eufemizam »kada je zagustilo«, vi se upuštate u moralnu diskvalifikaciju onih koji su mete medijskog i doslovnog pogroma. Vaše je, naravno, pravo da to radite. Ipak, da svim svojim ljudskim slabostima usprkos imam malo više kuraže od onoga koji je u »jednim poljskim novinama« rekao da ne preuzimam »odgovornost za se ono što se događa« – jer, problem je, naravno, u meni, a ne u poljskom društvu i njegovim institucijama od kojih pojedine toleriraju, a druge promoviraju govor mržnje i različite oblike nasilja većine nad manjinom – može vam ilustrirati i sljedeći primjer. Tijekom mog cijelog boravka u Poljskoj trajala je policijska istraga zbog »Našeg nasilja i vašeg nasilja«, policijska istraga koja je, barem po onome što pričaju ljudi koji su bili pozivani na informativne razgovore, usmjerena prema meni. Dakle, sve vrijeme rada na »Kletvi« postojala je mogućnost da policija pokuca na moja vrata. Zbog toga nisam odustao od projekta u Teatru Powszechny, iako samo ja znam koliko me rad u takvoj atmosferi koštao živaca i zdravlja. Iz Varšave sam otišao kada sam i planirao – nakon završetka projekta. Ali možda vi ili oni na koje se u vašem pitanju referirate smatrate da sam trebao nakon ovog projekta ostati živjeti u Varšavi? Vjerojatno sam se i nakon »Zorana Đinđića« trebao trajno nastaniti u Beogradu? Nakon »Pisma iz 1920.« i »Našeg nasilja i vašeg nasilja« u Sarajevu?
Što se tiče optužbi da sam »pobjegao« iz riječkog kazališta kada je »zagustilo«, vjerojatno niste vidjeli ili ste zaboravili što se događalo 5. kolovoza 2015., kad je razularena rulja urlala da će mi se napiti krvi, a kazalište je bilo doslovno pod opsadom vojnih veterana i huligana čiji je govor mržnje i nasilje policija tolerirala. Nakon toga sam, sve do prelaska u tim EPK-a, ostao još godinu dana i primio ni sam ne znam koliko prijetnji smrću, pljuvali su me na ulici, provaljivali mi u stan, bio sam izložen svim zamislivim difamacijama, udarili su na moje bližnje… Od samog dolaska u »Zajc« meta sam neprekidnih medijskih napada koji, hvala na pitanju, nisu stali do dana današnjeg.
Hasanbegovićeva kulturocidna politika velikim je dijelom bila usmjerena na riječki HNK i moju malenkost. Njegovo nepotvrđivanje Marina Blaževića za intendanta nastavak je te kulturocidne politike koja je U na kapi zamijenila uzurpacijom ministarskih ovlasti. Vjerojatno ste zaboravili i koje je sve prijetnje – što direktno.hr., što indirektno.hr – na moj račun izrekao Tomislav Karamarko ili kako je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila puna razumijevanja za one čijem govoru mržnje i nasilju sam bio izložen. Razmislite što ste sve vi osobno napravili ili većina građana ove zemlje tijekom zadnje dvije-tri godine da biste zaustavili njezinu rapidnu fašizaciju, koliko ste se javno izložili i u kakvu je situaciju vaše javno djelovanje stavilo vaše bližnje. Ali možda bi hrvatska javnost bila konačno zadovoljena kad bi mi netko doista skinuo glavu, kao što mi je bilo poručeno u jednoj od prijetnji smrću koju sam primio – naime, na fotografiju dekapitacije netko je montirao moju glavu. Možda bi takav oblik društvenog martirija zadovoljio nacionalnu krvožednost.
Revolucija i egzil
No vi zaista putujete u Njemačku. U Münchenu ćete raditi projekt u povodu 100. obljetnice Oktobarske revolucije, a u Mannheimu ćete se u projektu »Second Exile« baviti onime što vam se događalo u Hrvatskoj posljednjih godina. Oba projekta vjerojatno će »odjeknuti«. Možete li nešto više reći o njima?
– Ne idem za tim da moji projekti »odjeknu«. Pokušavam artikulirati određene društvene probleme i otvoriti debatu o njima. U minhenskom Residenztheateru ću postaviti Müllerovog »Mausera«, tekst o revolucionaru za kojeg je ubijanje postalo posao kao i svaki drugi. A onda se jednog dana sumnja nastanila između kažiprsta i okidača i on je postao neprijatelj Revolucije. »Second Exile«, projekt koji realiziram u Mannheimu u okviru festivala Schillertage, progovara o moja dva egzila – onom iz 1992., kada sam iz Travnika krenuo na svoje izbjegličke putešestvije, te onom drugom u kojem mi je oduzeta i duhovna domovina, pravo na sjećanje, koje se razlikuje od onog službeno nametnutog, te identitet koji se nije htio ukalupiti u jedan osiromašeni i mržnjom zatrovani kulturni prostor. Tu je, naravno, nemoguće izbjeći govoriti o onome što se događalo u Hrvatskoj posljednih nekoliko godina, razdoblju koje, uz razdoblje NDH, predstavljaju jednu od najsramotnijih epizoda njezine povijesti. Je li »U« na čelu ili u načelu – da citiram Viktora Ivančića – ne pravi veliku razliku.
Prvi projekt, onaj u Münchenu, mogao bi odjeknuti zbog toga što, kako ste i sami rekli, u ovo doba diskreditacije ljevice govoriti o Oktobarskoj revoluciji svakako nije društveno najpoželjnije, a i pitanja od kojih polazite: »Za što smo spremni ubiti ili za što smo spremni umrijeti danas« možda su pomalo ‘opasna’ u današnjem svijetu u kojemu se stigmatizira i sama pomisao o nasilju kao, kako ga nazivate, »sredstvu društvene promjene«.
– Činjenica da nije popularno govoriti o socijalnoj jednakosti, klasnoj svijesti ili da stvarne društvene promjene nisu izvedive kroz postojeće političke institucije i pripadajuću im reprezentaciju, svakako nije razlog da o tome šutimo. O strukturalnom nasilju, mazivom ulju kapitalističkog sistema, govorio sam u predstavi »Naše nasilje i vaše nasilje«. Problem je što mi jesmo dio svijeta koji je privilegiran i čije blagostanje, kako u predstavi i kaže glumac Blaž Šef, ovisi o svakodnevnoj mizeriji ljudi na Bliskom istoku.
Drugi projekt, onaj u Mannheimu, u Hrvatskoj će vjerojatno odjeknuti još »žešće« jer ćete se baviti upravo svojom sudbinom u Hrvatskoj, ali i svime onime što se događalo u društvu i što ju je na neki način i uvjetovalo. Iako ste rekli da ćete se baviti onime što se događa od osamostaljenja Hrvatske, koliko će u fokusu biti ono vrijeme koje ste proveli u Rijeci i sve što vam se ovdje događalo, u kazalištu i oko njega, i nakon čega ste otišli u »neku vrstu novog egzila«, kako to nazivate?
– Razdoblje mog boravka u Rijeci sigurno će biti jedan od materijala u ovoj predstavi. Ono je koincidiralo s konzervativnom revolucijom u Hrvatskoj. Mi smo u Zajcu imali potrebu reći »ne« društvu u kojem većina može neometano terorizirati različite manjine. To nam, po svoj prilici, nikada nije oprošteno, tim više što smo otpor fašizaciji Hrvatske radili kroz jedno nacionalno kazalište. Umjesto prodaje nacionalnog bofla, ponudili smo prostor kritike i vidljivosti manjinskih identiteta. Pokušali smo revidirati koncept nacionalnog kazališta – ne praviti se da je on sam po sebi razumljiv, nego se zapitati što jedno nacionalno kazalište treba biti u drugom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća.
Politika i struka
Percepcija je u javnosti da se vašim predstavama više bavi politika i neke društvene skupine koje zagovaraju specifične interese (npr. vjerske ili domoljubne), nego struka. Pa i za predstavu u Poljskoj, gotovo nigdje u hrvatskim medijima nije zabilježeno da su je neki kritičari nazvali »izvanrednom, brilijantnom i – revolucionarnom«. Zapravo, nitko se nije bavio njezinom umjetničkom vrijednošću, nego samo reakcijama koje je izazvala. Smeta li vam to? Tim više što neki »kritičari«, pri tome ne mislim na stručne, kazališne, nego one iz »naroda«, tvrde da vas umjetnost niti ne zanima, nego vas vodi isključivo želja da izazovete javnu reakciju i tako doprinosite svome publicitetu?
– Najprije, ne vidim u čemu bi bio problem ukoliko se mojim predstavama bavi više »politika«, nego »struka«. Struka muku muči da išta suvislo kaže o onome što radim. Ne znam koliko puta sam ponovio da kazalište koristim kao performativni instrument za jednu širu društvenu izvedbu. Pokušajte bilo koga iz struke pitati što to zapravo znači. Tim Etchels iz Forced Entertainmenta je rekao da se često, čitajući kritike njihovih predstava, osjećao kao da je izgubio u igri u kojoj se nikada nije ni pokušao natjecati. Moja ideja što je kazalište se razlikuje od shvaćanja koje o tom mediju ima malograđanska publika i produkcija koja servisira njihova očekivanja i želje.
Dokle, po vama, smije sezati provokacija, odnosno što si sve može dopustiti umjetnost i gdje počinje zona poštede od izrugivanja?
– Stvari izrečene u umjetničkom kontekstu imaju drugo značenje od onog u izvankazališnom kontekstu. Da bi se to shvatilo ne treba biti J. L. Austin. Jadranka Brnčić, profesorica koja na Teološkom fakultetu »Matija Vlačić Ilirik« u Zagrebu predaje biblijsku hermeneutiku i izborni predmet Biblijski simboli, rekla je da je jedno »religijski simbol unutar religijskoga sustava, a drugo taj isti simbol prenesen u kakav drugi sustav, u kojem postaje znakom, provokacijom što poziva na razmišljanje«. Mislim da se tome nema ništa dodati, niti oduzeti.
