Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. prosinca 2019.
Dani satire Fadila Hadžića

Festival ismijavanja kraljevskog ega

»Rodoljupci« Narodnog pozorišta u Beogradu
»Rodoljupci« Narodnog pozorišta u Beogradu
Autor:
Objavljeno: 19. lipanj 2016. u 11:34 2016-06-19T11:34:02+02:00

Izbor gostujućih i domaćih predstava oslobodio je gorko, oporo, bezobrazno, okrutno, ironično, nezabranjeno, nesmiljeno, provokativno i borbeno smijanje na račun različitih kraljevskih ega

Temeljna kvaliteta ovogodišnjih Dana satire Fadila Hadžića iznimno je fokusirana selekcija dramaturginje Željke Udovičić Pleština. Mnogih smo proteklih godina, naime, pratili festival u čijem je zaglavlju samo formalno stajala festivalska posveta prozivalačkom smijehu, dok smo se po pitanju selektiranih predstava uzalud pitali gdje je nestala očekivana oštrica.

No, ove obljetničke godine nema sumnje da se festival dobro oboružao smijehom. Izbor gostujućih i domaćih predstava oslobodio je gorko, oporo, bezobrazno, okrutno, ironično, nezabranjeno, nesmiljeno, provokativno i borbeno smijanje na račun različitih kraljevskih ega, a obzirom da smo o mnogima od prikazanih predstava već pisali na ovim stranicama, usredotočit ćemo se na izabrana gostovanja.

Glazbeni prkos

Festival se otvorio mariborskom predstavom »Zauvijek mladi« adaptatora i redatelja Sandyja Lopičića, inače glazbenim spektaklom koji je originalno osmislio švicarski redatelj i pisac Erik Gedeon. Nakon što je postala komercijalni hit u Hamburgu (pod imenom »Thalia Vista Social Club«), predstava je lansirala osobiti novi žanr drame/koncerta ili »pjevane drame«, u kojoj se pop-pjesme ironičnim citiranjem nadovezuju jedna na drugu, ne mareći previše za narativni okvir čvrstog zapleta ili logike karakterizacije.

Komičari su ujedno i pjevači (Irena Varga, Sandy Lopičić, Denis Horvat, Mateja Pucko, Kristijan Ostranek, Matevž Biber, Jurij Drevenšek, Mirjana Šajinović), a slovenskom aranžeru predstave mora se priznati da je u podtekst lokalnog staračkog doma za glumce čiji stanovnici prkose upravi koja u njima vidi samo pacijente odlično uklopio i hrvatsku glazbu.

Posebno bih istaknula potresnu interpretaciju Metikoševe skladbe »O jednoj mladosti« koju na tragu Josipe Lisac pjeva Mirjana Šajinović, ali i glazbenu kompetenciju svih okupljenih performera. Važna je i humanistička dimenzija ove predstave, u kojoj starost nije nijema i nemoćna, već samopouzdana i zaigrana, akoprem i nespretna. Šteta što predstavu prati odveć konvencionalna scenografija starog namještaja u domu za umirovljenike, odnosno što nije ista pozornost uložena u vizualni i akustički aspekt ove izvedbe. Zahvaljujući glazbenoj sugestivnosti izvedbe, međutim, publika u Kerempuhu predstavu »Zauvijek mladi« ispratila je stajaćim ovacijama.

Antiratni prkos

S »Rodoljupcima« Jovana Sterije Popovića u izvebi Narodnog pozorišta u Beogradu i režiji Andrása Urbána stupili smo na teritorij koji odlično poznajemo: tko god se busa u prsa rodoljubljem ili domoljubljem, kako ispravno zapaža Jovan Sterija Popović polovicom 19. stoljeća, zapravo priprema teren za sve vrste političkih izdaja i zločina. Ne čudi što Sterijina politička satira nije igrana punih pedeset godina nakon što je napisana, ni što je se danas latio agitatorski političan redatelj kao András Urbán.

U vrijeme kad je »Rodoljupce« režirao Branko Gavella, u njima je vidio »gogoljevsku gorčinu«. Danas u njima uistinu možemo očitati dubinu cinizma političkih elita, spremnih okretati kokarde i mijenjati stranačke stjegove kako god puše financijski vjetar, ali pritom stalno tražiti da se nekoga prezire ili ubije samo zato što nije »dovoljno« domoljuban/rodoljuban. Možda nitko bolje od Sterije nije prikazao licemjerne mehanizme kojima nacionalizam laže o ljubavi prema vlastitom domu, istovremeno zahtijevajući punu ratnu spremu svojih sljedbenika, tako da domoljublje u konačnici uvijek razara i vlastite i tuđe domove.

Žene za navedenu agitaciju nisu ništa manje krive od muškaraca, naglašavaju i Sterija i Urbán, zbog čega se muška vojska na sceni pojavljuje u ženskim uniformama i štiklama. Urbanov ansambl u svoje je likove inkorporirao i lik pravoslavnog svećenika čije molitveno kađenje spaja prizore, a erupcije rock-glazbe ujedno su i orgije ratnog nasilja.

Prkos državnoj cenzuri  

Glumci malokad istupaju iz poravnane korske linije uspravnih ili posjednutih izvikivača u prvom planu pozornice, ali ritam izvedbe ima svoju razradu i tragični finale, što se za ranije Urbánove predstave ne može reći. Sterijini likovi vojvođanskih rodoljubaca, naime, na kraju drame stižu u idealiziranu zemlju srpsku, gdje su ledeno dočekani, a ogromni natpis »FLY FROM BELGRADE« dodatno ironizira iznevjerenu rodoljubnu ekstazu.

Točku otporu čitavom zboru poltrona uvjerljivo drži Predrag Ejdus, disidentski beogradski glumac koji je 2011. u jednom intervjuu izjavio kako ga brinu »neuki, nestručni, nekvalifikovani, kriminalni, nacionalni, željni brzog bogaćenja, vlasti po svaku cenu, željni podela, mržnje, svega onoga što smo već preživeli«, dakle borbu s rodoljupcima poznaje iz osobnog iskustva pružanja otpora kolektivnim ucjenama. Vrlo mračnu, ali sugestivnu i zastrašujuće nemilosrdnu rolu huškačice na sve vrste zločina odigrala je Nela Mihailović. Predstava je ispraćena bučnim, gotovo skandirajućim aplauzom.
Sa slojevitošću mađarske predstave »Naše tajne« redatelja Bele Pintera i njegova ansambla iz Budimpešte po meni se ne može mjeriti nijedna od selektiranih predstava, jer ovdje su osamdesete godine prošlog stoljeća u socijalističkoj Mađarskoj uzete kao uzorak društvenog licemjerja s kojim se nastavljamo boriti do danas. Komunistički komesari i podobnici vremenom su postali vođe nove mađarske desnice (slično se dogodilo i u Hrvatskoj), a način na koji se profesija glavnog lika etnomuzikologa spaja sa živim glazbenim izvedbama (od autentične narodne glazbe do Bacha), stvara posebno fino tkanje ritma izvedbe.

Ogromni kolutovi starinskog kazetofona kao glavni element lucidne scenografije (potpisuje je Gabor Tamas) svojim nas polaganim, ali upornim okretanjem neprestance »melju« i upozoravaju da u socijalizmu, baš kao ni u kapitalizmu, nije bilo privatnosti: na ovaj ili onaj način, sve što izgovorimo negdje je snimljeno, pohranjeno, učinjeno dokazom za eventualne progone.

Glumačka ekipa s vrlo točnom mjerom diskretne ironije i autoironije igra beskarakterne likove, jer u sistemu laži nisu autentične čak ni naše perverzije (glavni je lik pedofil). Tajna nad tajnama tako se sastoji u tome da nitko više ne zna što misli i osjeća mimo obaveznih narodnih plesova koje mora odigrati da bi ga nadzorne službe smatrale dovoljno poslušnim, što znači da represivni sustavi brišu najvrednije tonske vrpce naših osobnosti ili sve ono što nadilazi političku korektnost određene epohe.

Fascinantna je i mirna nijansiranost mađarskih glumaca, slobodna od potrebe da nasrću na publiku skečevima, tiradama i namigivanjima, a opet veoma hrabra u intimnosti ponašanja koju otkriva. Pohvalimo i nepotpisanog majstora svjetla, zaslužnog za nestvarno smeđenaračasto svjetlo starih fotografija i filmova, odnosno za kupanje pozornice u pomalo nestvarnoj nijansi snovitog vremena. Publika je i ovu predstavu ispratila dugotrajnim aplauzom i povicima odobravanja, pri izlasku iz foajea pasionirano komentirajući promišljenost svakog pojedinog segmenta izvedbe.

Prkos koji je samome sebi svrha

»Kralj Ubu« redatelja Jerneja Lorencija i Slovenskog narodnog gledališča ljubljanske Drame osmislio je Ubuja kao egomana i narcisa svih mogućih povijesnih zona. Jernej Šugman nastupa u glavnoj ulozi kao orangutan koji se prejeda bananama i kralj Edip koji uživa u dojenju kojim ga napaja njegova incestuozna majka/supruga i uzurpator Macbeth koji humorno reduciranim citiranjem različitih zlikovaca gangsterskih filmova ubija Duncana i kralj televizijskih vulgarnosti i kraljevski infantilan ljubitelj pilećih batačića i carski konzument svekolikog razmaženog komfora.

Možda najmučniji dio predstave, međutim, nije tiranski aspekt Ubuja, već dio izvedbe kada glumci tobože »ugošćuju« svoju kazališnu publiku Ubujevom trpezom (pozivajući gledatelje na scenu ili poslužujući po gledalištu meso i voće), inzistirajući na tome da su apetiti uvijek otvoreni i nezasitni, te pjevajući pritom razne banalne arije ovih ili onih pop-prostora. Ovaj dio programa vodi glumac i glazbeni imitator Klemen Slakonja, čija priča o tome zašto ne može postati kraljevski dramski protagonist svoje kazališne kuće (previše je afirmiran kao TV zvijezda) komplicira prejednostavno tumačenje Ubuja kao kralja nagona.

U posljednjem od nekoliko predugačkih završetaka predstave redatelj Lorenci izlaže publici gigantsku fotografiju samoga sebe u nudističkoj verijatni, s kraljevskom krunom na glavi, dok glumci komentiraju kako je jedini istinski kralj svega što smo upravo gledali dakako redatelj. No, ni na kojoj razini ove predstave nema pravog obračuna s narcizmom. Umjesto toga, kraljevski ego praćaka se u plitkoj pozornosti publike, trosatno uživajući u svojoj privilegiranosti.

Prkos prema općoj depresiji 

 
Ruski pisac Ivan Viripaev dramom »Pijani« uhvatio se ukoštac s jednim od najčešćih socijalnih ventila za istraživanje potisnutih emocija: pijanstvom. Svi su njegovi likovi obilježeni dugotrajnom ruskom tradicijom slavljenja dionizijske moći alkohola, zbog čega teturaju pozornicom i otkrivaju nam tobože duboke istine o svijetu i vijeku. Kažu nam da ništa ne osjećaju, nemaju vremena, ne vole svoje žene/muževe, varaju svoje prijatelje. Ekstatično se bacaju u naručje prvom prolazniku na koga nalete na ulici.

Svaki čas netko od njih ima gotovo identični ispad vjerske ekstaze, u kojem se otpor općoj zatupljenosti verbalizira kao »slušanje božjeg šapta« i općenito povratak također veoma staroj tradiciji ruskog religijskog misticizma. Ansambl beogradskog Ateljea 212 pod vodstvom redatelja Borisa Liješevića bulevarskom komikom prolazi kroz zadani ruski tekst, grmeći kako je depresija osobita vrsta egomanije i kako se božja ljubav manifestira doslovce u tome da shvatimo da nitko od nas nije »govno«; premda nas društvo stalno tjera da se tako vidimo.

Pa premda su mnoge od propovijedi Viripaeva i Liješevića u načelu točne, predstava ostavlja dojam sladunjavosti i didaktičkog podučavanja publike, čemu ne pomaže ni nabacana scenografija uličnih reklama sa semaforom u desnom kutu pozornice (autor: Aleksandar Denić), ni pretjerana egzaltiranost beogradskog glumačkog ansambla.

O epoletama i ljudima

Vratimo li se festivalskom okviru u cjelini, rekla bih da su ovogodišnji Dani satire izgradili pravu mrežu za muhe samoljublja u svima nama. Kako je to formulirao Ranko Marinković: ili si smiješna lutka s generalskim ili kraljevskim epoletama na ramenima ili slobodan od jurnjave za zamišljenim statusom. Jačanje satire sigurno ima i političku dimenziju, vezanu za kraljevsko sljepilo saborskih i drugih stranačkih pozornica. Bilo kako bilo, nakon godina i godina vegetiranja na rubu festivalske relevantnosti, ovogodišnji Dani satire konačno su opravdali svoje umjetničko trajanje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.