Premijera prvog čakavskog mjuzikla »Sušak, Sušak«, koji nastaje u koprodukciji HNK-a Ivana pl. Zajca i Udruge Maraton, najavljena je za 12. rujna na sceni »Zajc na Sušaku«. Dvojica Sušačana – tekstopisac Mensur Puhovac i skladatelj Olja Dešić – stvorili su ovu duhovitu i raspjevanu povijest Sušaka, njegovih stanovnika, osvajača i osloboditelja koja nas vraća u razdoblje od tridesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kroz oštariju »smještenu do starog sušačkog kolodvora« prodefilirat će galerija prepoznatljivih likova. 

Režija je povjerena Edvinu Liveriću, a u predstavi sudjeluju članovi Hrvatske i Talijanske drame, te zbora i orkestra Opere HNK-a Ivana pl. Zajca i Studija Maraton, a pridružili su im se i mlada pjevačka zvijezda Damir Kedžo te Mario Lipovšek Battifiaca i Katja Budimčić. Kostimografiju potpisuje Manuela Paladin Šabanović, scenografiju Damir Šegota, a svjetlo Dalibor Fugošić. Ostale uloge tumače članovi »Zajca«: Olivera Baljak, Anton Plešić, Nenad Vukelić, Denis Brižić, Lucio Slama, Saša Matovina i Mensur Puhovac. Najmlađi član izvođačke ekipe, u ulozi malog Ivića, desetogodišnji je Frano Živković. Ovim povodom razgovaramo s redateljem Edvinom Liverićem.

Autentičnost izgovora

Neobično zvuči podatak da je ovo, tek sada, prvi čakavski mjuzikl.

– »Sušak, Sušak« nije pisan s namjerom da bude prvi čakavski mjuzikl. Razmišljali smo o tome da dugo nije bilo mjuzikla na čakavštini, a onda smo istraživanjem povijesti i pregledavanjem arhiva shvatili da do sad zapravo i nije bilo čakavskog mjuzikla. To nisu ni »Karolina Riječka« ni »Duhi«. Ovime je »Sušak, Sušak« prvi mjuzikl pisan na čakavštini i to u sušačkom dijalektu koji je dosta specifičan. Jako pazimo da se riječi autentično izgovaraju, a u tome nam pomaže jezična savjetnica Silvana Vranić.  

Možete li nam otkriti dio sadržaja »Sušaka, Sušaka«?

– Mensur Puhovac napisao je vrlo zanimljiv komad, koji se temelji na priči o željezničkom kolodvoru na Sušaku. Stari sušački kolodvor bio je jedan od vizualnih simbola istočnog dijela Rijeke, međutim 2008. je srušen kako bi se napravilo mjesta za prolazak ceste D-404. 

Interesantno je da je i njegova izgradnja izazvala podjednake kontroverze kao i njegovo rušenje. Sušačani su desetljećima morali voditi borbu s vlastima da se sagradi kolodvor. U razdoblju prije Drugog svjetskog rata, tada samostalni grad Sušak, imao je oko 15 tisuća stanovnika i za daljnji gospodarski razvoj izgradnja kolodvora bila je nužna. Unatoč tome, sušački je kolodvor podignut tek 1939. godine, a zanimljivo je da je  tadašnja središnja vlast u Beogradu, odnosno tadašnje Ministarstvo saobraćaja, projekt gradnje izabralo bez javnog natječaja i bez konzultacija s lokalnom vlašću u pogledu izgleda kolodvora. Upravo je vanjski izgled, koji se temeljio na kopiranju opatijskih vila koje su austrijski arhitekti gradili u Opatiji, izazivao ponajviše negodovanja tadašnjih Sušačana.

Riječki melting pot

Početak rata i povijesne prilike koje su uslijedile dovele su do toga da postaja zapravo nikada nije u potpunosti dovršena, niti je ikada bila u svojoj pravoj funkciji. Svoj je smisao kolodvor izgubio u onom trenutku kada je Sušak izgubio status samostalnog grada. Većina stručnjaka i povjesničara umjetnosti slaže se da građevina sama po sebi nije imala veliku arhitektonsku vrijednost, zbog čega je vjerojatno konzervatori nisu nikada niti zaštitili kao kulturno dobro, ali je njihov stav da je zbog svoje zanimljivosti trebala biti sačuvana. Mogao se tamo urediti manji muzejski prostor ili primjerice akvarij. 

Na prosvjedu u povodu rušenja kolodvora skupila se tek šačica entuzijasta, pa je stari sušački kolodvor gotovo šaptom pao. Priča o sušačkom kolodvoru nesretno je počela i završila. I na njegovom primjeru pokazalo se da gradske vlasti često ne uvažavaju želje građana. Čini mi se da se od toga vremena ništa nije bitno promijenilo. Tema je i danas aktualna i malo se time u predstavi poigravamo. 

To je povijesni okvir priče, a u središtu našeg mjuzikla je oštarija »Barba Pave« smještena pored kolodvora uz koji je vezan čitav niz živopisnih likova. Tu je i ljubavna priča između kćeri oštara i dečka koji je dimnjačar. U svojem komadu Mensur je dotaknuo jednu zanimljivu temu, a to je riječki melting pot u kojemu se miješaju različite nacije i jezici. 

Vezano uz to, prva asocijacija bila mi je serija »Allo, Allo!«, u kojoj se u Reneovoj gostionici također okupljaju gosti koji govore različitim jezicima. Po uzoru na commediju dell’arte, stvorili smo vrlo naglašene karaktere. 

Radnja mjuzikla odvija se tridesetih godina prošlog stoljeća, preko Drugog svjetskog rata pa sve do ujedinjenja Rijeke i Sušaka, a u zadnjoj sceni imamo nagli skok u 1970-te, kad se identitet Sušaka pomalo gubi. Međutim, i danas osjećamo Sušak kao nešto posebno i ljudi vole naglašavati da su Sušačani. Uz to bih vezao i osobnu priču: Fiuman sam, ali sam rođen u rodilištu na Sušaku. Uz Sušak je vezana i predstava »Hodač« Teatra TRAFIK, koja je igrana u pothodniku na Piramidi. Tu je onda i kupanje na Pećinama, a sada predajem na kampusu na Trsatu. 

Prošlog ljeta odlučio sam definitivno raskrstiti s Rijekom i svojom romantičnom iluzijom da bih nešto mogao napraviti u Rijeci. Međutim, onda su me nazvali Olja Dešić i Mensur Puhovac i predložili suradnju. Kad sam čuo da je riječ o prvom čakavskom mjuziklu, nisam to nikako htio propustiti.

Fascinantna povijest

Kakav je dojam na vas ostavila glazba Olje Dešića?

– Glazba je predivna. Svaki od tih songova može ići na MIK i biti žestoka konkurencija. Divni su tekstovi i aranžmani. Razvijajući ideje kroz godinu dana dodali smo još likova i povećali zbor. »Maraton« to nije mogao izvesti sam, pa je dogovorena koprodukcija s HNK-om Ivana pl. Zajca. Radeći na mjuziklu neke smo stvari aktualizirali, a prisutna je i kritika prema tome što su Riječani na neki način gosti u svojem gradu. 

– Do sad sam se susreo s pjevačkim i plesnim teatrom, no sada po prvi put režiram mjuzikl. Riječ je o drugačijoj formi koja ima svoje zakonitosti. Pored toga sam i koreograf. Pronašao sam inspiraciju u brodvejskom mjuziklu i Bobu Fosseu. 

Pa i naslov »Sušak, Sušak« asocira na »New York, New York« ili »Jalta, Jalta«.

– Mislim da to nije bitno. Svojevremeno je u Varaždinu gostovao Alen Vitasović, a ja sam tada bio u varaždinskom kazalištu. Ljudi nisu razumjeli što pjeva, ali im je to bilo divno. Pitali su me da im prevedem što Vitasović pjeva. 

Ponekad nije sve razumljivo, ali se može doživjeti na planu glazbe, interpretacije, koreografije… Naš mjuzikl bit će bliži čakavcima i Sušačanima, ali mislim da bi mogao biti blizak i drugim gradovima na Jadranu.