Redatelj predstave 'Sluškinje'

Damir Zlatar Frey: ‘Licemjerje je nakazna bolest svakog društva’

Bojana Ćustić Juraga

Foto: Glas Istre

Foto: Glas Istre

Licemjerje piše naše sudbine, nevidljivo je i neuhvatljivo, a zapravo je bolest koja razara i gora je od raka. Posebno je važno to da su »Sluškinje« aktualne kao da su jučer pisane i veličina Genetova teksta je u njegovoj umnosti u kojoj je ulovljena svevremenost, kaže Frey



Novi premijerni naslov Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula bit će »Sluškinje« Jeana Geneta u režiji Damira Zlatara Freya. Uz premijeru predstave, koja je zakazana 2. ožujka, razgovaramo s Freyem, umjetnikom uzbudljive i osebujne kazališne poetike koji uz režiju potpisuje dramaturgiju, scenografiju, kostimografiju, koreografiju te izbor glazbe za »Sluškinje«. U uvodu razgovora Frey, inače vrstan poznavatelj stvaralaštva Jeana Geneta (1910. – 1986.), ističe da je Genet jedan od najvećih pisaca europske drame, autor koji je promijenio mnoge njene kodove, a da još nikad nije igran na istarskoj pozornici.


Poznato je da je Genet svoje »Sluškinje« pisao u zatvoru?


– Riječ je o autoru koji je uglavnom sve svoje drame pisao u zatvoru. Pisao je cijeli život, ali je i veliki dio života proveo u zatvoru. Kao dijete pronađeno na smetlištu, u francuskoj provinciji, uvijek je bio vrlo emotivan, ali i uskraćen za emocije, tako da je već u vrlo ranoj dobi bio evidentiran kao prijestupnik. Suština Genetovog kazališta je fascinacija teatralikom zla, teatrom koji u sebi nosi patos zla.




On tu traži točke između scenskih umjetnosti i uprizorenja segmenata kao što su zlo, zločin i smrt, kao i odnosa sluga – gospodar, žrtva – krvnik… Genet zapravo takve odnose dovodi na sam rub i dolazi u potpuno nova granična područja, toliko insistirajući na nekoj uvjetnoj istini da u konačnici te istine iskrivljuje do te mjere da dobiva fantastične grimase groteske. Zapravo je u mom dugogodišnjem kazališnom iskustvu to jedini pravi groteskni teatar koji ja osjećam. Upravo zato sam se više puta s puno kreativnog uzbuđenja vraćao Genetovim tekstovima.


Za vrijeme svoga rada i kazališnog odrastanja u Sloveniji imao sam priliku odraditi cijeli triptih – tri najsnažnije Genetove drame: »Strogi nadzor« iz 1944., koji je skica za sve kasnije njegove drame, kao što i »Sluškinje»(1947.) u sebi nose skicu za »Balkon« (1956./1962.), koji je zaista groteskno ogledalo svakog sistema, pa i ovog u kojem mi danas živimo. Kao takav autor, Genet je vrlo brzo prepoznat od raznih politika i nikada ga politike nisu voljele, zbog toga što njegovo kazalište, iako je groteskno, unosi segmente teatra apsurda i bazira se na teatru okrutnosti Antonina Artauda.


Genet je toliko temeljit u ljuštenju tih kora, slojeva, koža ili maski koje čovjek zbog vlastitih interesa i vlastitog preživljavanja navlači na sebe. Zapravo ga čak ni ne zanima zašto čovjek navlači na sebe te maske koliko ga zanima fenomen licemjerja koji se danas razvio do neslućenih razmjera.


Plodna njiva


Ovo je Vaše treće uprizorenje »Sluškinja«. Osim u ljubljanskoj Koreodrami postavili ste ih i u zagrebačkoj »Gavelli«. Koji je razlog ponovnog vraćanja ovom komadu? Zašto »Sluškinje« danas? I zašto »Sluškinje« u INK-u?


– Zapravo me uvijek kad se vratim »Sluškinjama« privuče to počivalište svih tih teatara u tom komadu, iz kojih su potekle različite poetike koje nose smjer kazališta. Uvijek je dobro vratiti se u neku bazu, na neku plodnu njivu, a ja mislim da su »Sluškinje« zaista plodna njiva u najširem kazališnom smislu. Uz to, vraćajući se nekoliko koraka unazad, u dramu koju sam radio prije dvadeset, trideset godina, imam priliku provjeriti koliko se i što se zapravo promijenilo od vremena kada sam se zadnji puta bavio tim problemom.


Želio sam pronaći odgovore na ta pitanja, a tijekom istraživanja sam primijetio da se »Sluškinje« uglavnom pojavljuju kao studijska produkcija raznih akademija ili privatnih škola. No izuzetak su filmovi ili skupe kazališne produkcije primjerice u Londonu ili Sidneyu.


Geneta zanimaju sva lica licemjerja i on ih tu otkriva. Želi skinuti masku licemjerju i osuditi službeno licemjerje koje je danas postalo ne samo prihvatljiv, već poželjan oblik ponašanja. Sada kada govorimo o nevidljivim bolestima društva, vratio sam se u tekst koji u sebi ima iscjeljujuću moć. Licemjerje je nakazna bolest svakog društva pa i ovoga koje mi živimo.


Licemjerje piše naše sudbine, nevidljivo je i neuhvatljivo, a zapravo je bolest koja razara i gora je od raka. Budući da kazalište ima moć iscjeljivanja, zato se i dogodio ovaj moj put nazad, Genetu, u izvor te iscjeljujuće moći u koju još uvijek vjerujem i koju živo kazalište ima, a što publika intuitivno još uvijek prepoznaje.


Glumci i glumice


»Sluškinje« su pisane za tri muška lika koji igraju žene. Vaša se podjela razlikuje?


– Obje verzije »Sluškinja« dosad sam radio s muškim glumcima. Genet je bio toliko razočaran glumicama koje su to silno igrale da je predlagao redateljima da ženske likove u drami igraju muškarci, ističući da će u startu na taj način dobiti distancu spram problema. Kada sam radio predstavu u Ljubljani imao sam sjajnu glumačku podjelu i ta se predstava u Koreodrami nije skidala četiri sezone s repertoara. Bila je to kultna predstava koja je dobila cijeli niz nagrada u Sloveniji i tadašnjoj Jugoslaviji.


Kasnije su »Sluškinje« režirali i drugi, a taj se tekst u Sloveniji puno češće igrao nego u Hrvatskoj. Kasnije, kada sam u »Gavelli« režirao »Sluškinje« nisam imao tako zrele i iskusne glumce kao u Sloveniji, no i oni su prešli neki prag i od toga napravili zanimljiv kazališni projekt.


»Sluškinje« su se sada pojavile u trenutku kada smo ravnateljica INK-a Gordana Jeromela Kaić i ja tražili komad koji bi mogao izbalansirati repertoar INK-a, da nije niti lijevi, niti desni, da je neka klasika, ali uzbudljiva i pomaknuta. Tako smo pokušali razvijati priču oko Geneta. Treći put ulazeći u tu priču želio sam promijeniti stvar i raditi sa ženama kako bih se uvjerio u čemu je Genetov ključ. Smatrao sam da nakon iskustava koje sam stekao radeći godinama u kazalištu, sada imam dovoljno zrelosti da vidim što je to tako problematično u odnosu glumice i toga teksta.


Operni »divan«


No ipak ni ovaj put Vaše »Sluškinje« ne donose isključivo žensku podjelu…


– Odmah na početku rada na predstavi dogodilo nam se da je iz projekta, zbog nemogućnosti usklađivanja termina, izašla Branka Cvitković. Ostale su Petra Blašković i Radoslava Mrkšić. S Petrom sam se već sreo u Puli tijekom rada na predstavi »Jure Grando« i kasnije smo skupa radili u HNK-u u Osijeku na Lorcinim »Krvavim svatovima«. Petra mi se čini zaista posebna glumica u mnogočemu.


Ona je glumica drugačijeg kova, koja možda negdje na van ne nosi taj bljesak kazališta, ali taj bljesak i glamur su u njoj, u njezinom talentu. Mislim da Petra Blašković ima ono što je za režisera užasno važno, a to je da je taj instrument osviješten i da se s njom može uputiti na najčudesnija putovanja u kazališnim iskustvima.


Rada Mrkšić je prvakinja kazališta HNK-a u Osijeku. Ona me fascinirala već pri mom prvom dolasku u Osijek i zaista sam želio raditi s njom.


Uz njih tu je i Ronald Braus…


– Da, u trenutku kad smo trebali zamijeniti Branku Cvitković našao sam se pred velikim problemom – s kojom glumicom možeš zamijeniti Branku Cvitković? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti. No kao rješenje mi se pokazalo da to jedino može biti operna diva, a onda sam od operne dive došao do opernog »divana« (smijeh). Zapravo je angažman Ronalda Brausa bila ideja ravnateljice Gordane Jeromela Kaić, koja je bila sumnjičava misleći da će me teško nagovoriti.


No budući da Ronalda Brausa poznajem više iz medija nego što sam zapravo poznavao njegov rad, rekao sam: »Možemo probati – ništa nećemo izgubiti«. I tako smo probali, i pokazalo se da Ronald Braus zaista ima puno talenata. Jedan od njih je svakako i glumački talent. Kod njega me posebno fascinirala njegova prednost radu i riječ je o jednom od aktera koji je vrijedan pažnje i ovoga mjesta koje je dobio u našem ansamblu.


Kako teku pripreme za premijeru?


– Ušli smo u završnu fazu i zaista sam izuzetno zadovoljan, zato što će ove pulske »Sluškinje« biti ono što »Sluškinje« moraju biti, a to je praznik glume. Ovdje su najsavršeniji »glumački strojevi« u pogonu do te mjere da ova predstava postaje oda glumačkom poslu. Prisutno je toliko finesa, nijansi i važnih točaka. Danas rijetko imamo priliku raditi takve projekte u kojima se možeš baviti takvim finesama kakvima smo se mi bavili ovdje. Iako smo zbog financija imali terminski skraćen okvir, no s obzirom na ovako atraktivan glumački postav, mogu s velikom odgovornošću najaviti veliki užitak za publiku.


Posebno je važno to da su »Sluškinje« aktualne kao da su jučer pisane i veličina Genetova teksta je u njegovoj umnosti u kojoj je ulovljena svevremenost.