RIJEKA Prije tri godine Vrhovni sud presudio je u korist Sandra Damianija, bivšeg ravnatelja Talijanske drame u Rijeci, kojemu je tadašnja intendantica Mani Gotovac dala izvanredni otkaz ugovora o radu. Damiani je otkaz dobio 2004. godine nakon što je u »Novome listu« govorio o problemima oko predstave »La Vaccaria«. Javnim iznošenjem službenih podataka o radu kazališta Damiani je, prema mišljenju intendantice Gotovac, grubo narušio ugled institucije u kojoj radi.

Vezano uz to Vrhovni sud iznosi mišljenje da nižestupanjski sudovi, pozivajući se na jednu odredbu Statuta HNK Ivana pl. Zajca, neosnovano smatraju da nitko osim intendantice kazališta nema pravo istupanja u javnosti, jer bi takvo stajalište vodilo zatiranju javnosti rada kazališta i svake kritike. Podsjećajući da Ustav RH jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, s izričitim naglaskom na slobodu govora i javnog nastupa, Vrhovni sud istaknuo je da su Damianijeve tvrdnje imale značenje informiranja javnosti o nepravilnostima u djelovanju kazališta kao javne ustanove.

U međuvremenu, sudska trakavica se nastavlja jer je Sandro Damiani pokrenuo i drugu sudsku parnicu kojom od HNK Ivana pl. Zajca traži isplatu novčanih sredstava na osnovi izrade umjetničkog programa – sastavnog dijela ugovora o sufinanciranju Talijanske drame. Ugovor je sklopljen između Narodnog sveučilišta u Trstu, Talijanske unije i riječkog HNK-a.

– U vrijeme intendanta Srećka Šestana dobivao sam nadoknadu od 20.000 eura, a kasnije 25.000 eura. Taj novac dobivao sam za savjetodavni rad i suradnju s tršćanskim teatrima. Kad sam dolaskom Mani Gotovac na mjesto intendantice dobio otkaz, isplaćen mi je samo dio predviđenih sredstava, dok ostatak nikad nisam dobio. Isplaćeno mi je oko 7.000 eura, a riječki HNK trebao bi mi isplatiti još oko 17.000 eura s kamatama – tvrdi Damiani, pozivajući se još jednom na odluku Vrhovnog suda, kojom je potvrđeno da je nepravedno izbačen iz riječkog HNK-a. Sudskim rješenjem traži se da se sukladno dokazima upotpuni činjenično stanje radi eventualne naknade štete, a rasprava na Općinskom sudu zakazana je za prosinac ove godine.

Poslije otkaza u HNK Ivana pl. Zajca, Sandro Damiani živi između Rijeke i Splita, a uz povremene angažmane učestalo se javlja na natječaje za ravnatelje raznih hrvatskih kazališta. Tako se javio na natječaj za ravnatelja Kazališta lutaka Zadar te po tri puta za ravnatelja Kazališta Marina Držića u Dubrovniku te HNK Šibenik. U svim slučajevima – bezuspješno.

– I u Zadru, i u Dubrovniku i u Šibeniku nagovaran sam iz krugova kazališnih ljudi da se prijavim. Poznato je kako je sve završilo. Kazališno vijeće Kazališta Marina Držića u svom je obrazloženju napisalo da u mom programu nema financijskog plana, da ima previše koprodukcija koje poskupljuju program, da se među odabranim predstavama u većini slučajeva radi o već izvođenim naslovima koje dubrovačka publika još pamti, da ima previše stranih autora, posebice talijanskih, i da nedostaju suvremeni hrvatski autori. Neke od tih tvrdnji naprosto su smiješne. Na primjer da koprodukcije poskupljuju program. Pa poznato je da svaki partner u koprodukcijskom projektu smanjuje svoj udio troškova od 30 do 50 posto. Vezano uz talijanske autore, kazališnom sam vijeću uputio pitanje: »Bolujete li možda od kakve teatarske (i ne samo teatarske) etno-klaustrofobije, ili vam još nitko nije rekao da talijanska kazališna djela sačinjavaju oko 20 posto univerzalne kazališne povijesti?« Što se tiče hrvatskih autora, u svom programu jasno sam naznačio da svake godine namjeravam uprizoriti jedan od naslova nagrađenih nagradom »Marin Držić« – kaže Damiani, koji uzrok vidi u tome što je Talijan, odnosno u tome što ga percipiraju kao stranca, ali je možda ipak presudniji njegov kazališni program.

– Za šibenski HNK predložio sam suradnju s kulturnim institucijama iz Francuske, Španjolske, Italije… Mislim da ih je to uplašilo. Bojim se da je u pitanju provincijalni strah od konfrontiranja sa svijetom – zaključuje Sandro Damiani.