U programskoj knjižici uz berlinskog »Richarda III.«, inače posljednju predstavu ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta i predstavu koja je svoju premijernu izvedbu u Njemačkoj imala 2015. godine, već prva rečenica proglašava stav dramaturga (Marius von Mayenburg) i redatelja (Thomas Ostermeier) prema Shakespeareovu materijalu: »Richard je odvratan.« Nastavljaju se nabrajanja njegovih fizičkih mana (grbavost i šepavost), zatim njegove mrzilačke osobnosti, sve kako bismo dobili puni uvid u stupanj njegovih vanjskih i unutarnjih »deformacija«. Baš kao da smo u davnom 17. stoljeću, kad se vjerovalo da fizička hendikepiranost nužno donosi sa sobom i moralnu opačinu, zbog čega bolesne ljude treba »ukloniti« od pogleda javnosti i čuvati se njihova »urokljiva« pogleda.

Kako to da autorski tim predstave misli vrlo slično puritanskim moralizatorima, izjednačujući hendikepiranost i zarazu nasilništvom? Svakako se odlučuju za tumačenje u kojem su grbavci i šepavci ustvari bezdušne »gorile«, promašeni ljubavnici koji zbog toga postaju političke ubojice, barem u interpretaciji njemačkog glumca Larsa Eidingera koji igra Richarda Trećeg. Gorile hodaju stalno pogureno, oslanjajući se na koljena, s nogama blago okrenutim prema unutra i spojenima u koljenima, svako toliko svojim dugačkim rukama grabeći »lijane« o koje je obješen mikrofon. Gorile flertuju s publikom, otkrivajući joj sve svoje pokvarene namjere. S velikim užitkom uzvikuju da »vrag ne nosi Pradu«, ali čak i bez ikakve mogućnosti da postanu manekeni i uguraju svoje tijelo u konfekcijsko odijelo, gorile ili richardi ipak žele dosegnuti slobodu odlučivanja o vlastitim i tuđim životima.

Redatelj Ostermeier u toj Richardovoj imunosti na razna fizička i socijalna ograničenja vidi korijen njegova društvenog zla. Mnoga stoljeća igranja i gledanja Shakespeareova »Richarda III.« u istoj su pojavi vidjele Richardovu inteligenciju i čak sposobnost da kontrolira politiku vlastite deformacije, baš kao i da ismije logiku prema kojoj grba znači manjak svekolikog erotskog, baš kao i intelektualnog potencijala.

Teatar povijesti i njenog mesa

No Thomas Ostermeier pripada dugoj povorci post-učenih redatelja, koji misle da im za Shakespearea ne treba ni šekspirologija, ni Shakespeareov jezik. Dovoljno je staviti na scenu bubnjara pa će on malo bubnjati u međuprizorima političkih egzekucija engleske kraljevske povijesti, čije smjene na tronu samo treba publici sažeto prepričati, jer one navodno čine »pravu radnju« Shakespeareova komada.

To je redateljski pristup koji se nikad neće pobliže baviti ogromnim kulturnim nasljeđem nekog teksta, primjerice činjenicom da je »Richard Treći« jedan od najranijih i unatoč Shakespeareovoj mladosti kod publike najpopularnijih Shakespeareovih komada, čiju su rolu proslavljali najveći britanski glumci, od samog Richarda Burbagea (za koga je drama napisana, kao konkretnog prvaka Shakespeareove kazališne kompanije), preko Davida Garricka i Edmunda Keana, sve do Laurencea Oliviera, Anthonyja Shera i Iana McKellena, uz dodatak sjajnog američkog filma Al Pacina »Tražeći Richarda« (1996). Jesu li publika i glumci stvarno šašavi kad tolika stoljeća uživaju u »odvratnom« Richardu Trećem?!

Možda bi se lik bolje razumio kad bi se dramaturški, redateljski i glumački istražilo baš tu dugotrajnu popularnost Richarda Trećeg, za koju brojni analitičari zapisuju kako ima izravne veze s protagonistovim užitkom u zločinu, užitkom u ismijavanju svih dvorskih autoriteta, užitkom u zavođenju vlastitih političkih neprijatelja, desadovskim užitkom u ektremnim stanjima fizičke i emocionalne manipulacije. Ništa Richardu ne oduzima njegov zanos.

Taj zanos nema veze s povijesnim kronikama u kojima je zabilježeno da je Richard Treći – identično kao i svi njegovi protivnici – pobio svoje konkurente u borbi za vlast. Ubijanje za krunu bilo je standardna procedura političkog prevrata u sklopu ideologije monarhizma. Ali ako govorimo o popularnosti Shakespeareova komada, o tome zašto je lik Richarda Trećeg osvajao svoju kazališnu publiku u proteklih pet stoljeća, onda je bitno kako je točno provodio svoju volju, kako se služio jezikom kao najjačim oružjem, kako je prezreo društvene granice. Na Ostermeierovoj pozornici susrećemo izrazito pojednostavljen ili eliminiran Shakespeareov jezik, u korist igranja par »poznatih arija« teksta na njemačkom i engleskom jeziku, podjednako nezainteresirano za njihov sadržaj.

Ključna ženska uloga Lady Margaret dodijeljena je muškom glumcu (Robert Beyer), dok su preostale dvije ženske uloge postavljene bezbojno i usputno, kao da nemaju moć nad Richardovim svijetom, premda to na razini predloška nije istina. Richardova performativna i filozofska nepokorivost pretvorena je u sadizam, a njegovo stalno slamanje okvira tuđih očekivanja izvrnuto je u majmuniranja. Domet zavodništva kao pokazivanja svih svojih »poroka i mana« u izvedbi glumca Larsa Eidingera je svlačenje.

Goli Richard nudi se Lady Anne i ruga se tome što Anne ne prepoznaje njegovu rugobnost. U mnogim drugim tumačenjima ovog dijela teksta, zavođenje Lady Anne nije samo kombinacija agresije i laskanja, nego i prozor u ono što Richardu najviše nedostaje: naivnost, povjerljivost. I vrlo često publiku u tom prizoru ne zavodi samo Richard koji se emocionalno (a ne fizički) ogoljuje, nego nas osvaja emocionalna otvorenost Lady Anne. Tog neobičnog dramskog momenta iskušavanja erotike radikalnog ogledanja dviju »neumjernosti« (pretjerane sebičnosti i pretjerane nesebičnosti) u Ostermeierovoj predstavi jednostavno nema. Richard je jednodimenzionalno kalkuliran, grub i ciničan. A Lady Anne je žrtva kao i svaka druga.

Teatar apolitičnosti

O čemu je, dakle, Ostermeierova predstava? O gorili koji publici ispovijeda svoje vlastohleplje, dok oko njega padaju zlatni papirići i u pauzama među prizorima grmi glasna rock glazba? Kakve to veze ima s bilo kakvim prevratničkim ili bar kritičkim stavom bilo prema Shakespeareovu bilo našem vremenu? O čemu bismo tu trebali razmišljati? Predstava kao da pretpostavlja da ćemo lako pristati na to da je lik pretvoren u grubu karikaturu, nećemo imati dodatnih pitanja, nećemo tražiti više od nagog tijela Larsa Eidingera, nećemo očekivati nikakvu studiju tiranije, nećemo se pitati zašto je »monstruozno tijelo« na sceni privlačnije od onog zdravoga i pokornoga, strogo kontroliranoga.

Po završetku predstave napuštamo kazalište kao da smo svjedočili urlanju nekog slučajnog prolaznika na ulici, koji se čak i skinuo da bi nam privukao pozornost, ali umjesto da se zadrže nad njegovim ispadima, ljudi su samo slegnuli ramenima i nastavili svojim putem. I ne treba ih zbog toga kriviti. Brzinska skandaliziranja i narcistička urlanja u vlastiti mikrofon danas su metoda preživljavanja žutih medija, ali u kazalištu, pogotovo u kazalištu koje kreće od Shakespearea, očekujemo mišljenje socijalnih fenomena, a ne samo pjenu na ustima i pjenušanje šampanjca. Ostermeierovo kazalište ovaj se put nije probilo ni do svog predloška, ni do eksperimentalne kazališne geste.

Ostalo je zarobljeno u sitni egzibicionizam; u uzmak pred Shakespeareovim postojanim avangardizmom slamanja općenitosti i općih mjesta. Šteta da režije Thomasa Ostermeiera iz godine u godine gledamo kao »domete« Festivala svjetskog kazališta. Bilo bi ih točnije opisati kao srednjostrujaške institucionalne gaže nadasve predvidljivog, koliko i ispraznog političkog i poetičkog horizonta. U tom smislu apeliram na selektore Festivala svjetskog kazališta: malo više eksperimentalne umjetnosti prilikom stvaranja programa; malo manje sigurne trgovine među kazališnim institucijama.