Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 4
Sutra: 15° 15° 4
19. listopada 2018.
HNK i EXIT

"Ciganin, ali najljepši" i "Don Juan u Sohou": Nataša Govedić o dvije kazališne premijere

Prizor iz predstave Don Juan u Sohou
Prizor iz predstave Don Juan u Sohou
Autor:
Objavljeno: 5. siječanj 2018. u 13:52 2018-01-05T13:52:00+01:00

Sama činjenica da predstava »Ciganin, ali najljepši« stvara galeriju savjesnih ljudi koji se milimetar po milimetar bore protiv različitih predrasuda, veliki je umjetnički uspjeh. Njima je suprotstavljen svijet mrzitelja. Filip Juričić igra Don Juana entuzijastično i u pravoj mjeri beskrupulozno, kao glumačku paradu vedrog narcizma

HNK u Zagrebu okončao je 2017. godinu filmski mišljenom adaptacijom romana »Ciganin, ali najljepši« Kristiana Novaka, u kojoj se tihi komorni prizori pod slabim svjetlom smjenjuju na rotirajućoj pozornici puna tri i pol sata, nudeći publici bogatu galeriju glumačkih studija proznih karaktera.

Autor dramatizacije romana, Ivor Martinić, prvenstveno se trudio zadržati koherentnost kriminalističke potrage kao okosnice zapleta u Novakovu tekstu, dok se redatelj Ivica Buljan posvetio intimističkom radu s glumcem, što u slučaju ove predstave obuhvaća kompliciranu arhitekturu odnosa između trideset i pet izvođača. Kazalište, međutim, ima svoje načine da posvoji ili odbaci literarni predložak. U slučaju Novakovih romana (osim HNK-ove premijere u Buljanovoj režiji, nagrađivanu adaptaciju »Črne mati zemle« prošle je godine u ZKM-u potpisao Tomislav Zajec, a režirala Dora Ruždjak Podolski), teatar je definitivno na strani pisca.

»Čopleki« u
rudnicima srca

Novakov svijet je zona opsesija, sablasti, duboke ljudske odanosti i isto toliko velike nemoći, kritike različitih oblika simboličkog, fizičkog i političkog nasilja, baš kao i autorove pasije prema šamanskoj moći jezika. Pred nama je, dakle, definitivno teatar u najstarijem značenju pojma maksimalne ritualiziranosti, od one neurotske (prema kojoj lik i nastaje tako što oko sebe izgradi niz privatnih obreda koje svakodnevno obnaša, bojeći se istupiti iz njihove sigurnosti), preko rituala mehanički vezanih za uigrano društveno funkcioniranje institucija ili etničkih grupa, sve do prevratničkog rituala kao umjetničkog procesa nošenja sa strahom od vlastitih granica.

Čitav mehanizam ritualizacije pritom ostaje jednako iracionalan kao i dokumentarni svijet izvan Novakova romana: u »Ciganinu« ga pokreću nevidljivi »čopleci« ili hiroviti rudari unutarnjih prostora. Zato možda na samoj pozornici nisu toliko zanimljivi likovi ljubavnika koje predano i karizmatično igraju Nina Violić (Milena) i Filip Vidović (Sandi), za koje znamo da će ostati čvrsto zakovani u svojim ritualnim strastima dvoje spektakularnih prijestupnika i da su zaljubljeni ne samo jedno u drugo, nego (možda još i više) u energiju rušenja socijalnih tabua.

Ona prkosno voli znatno mlađeg i politički prezrenog Roma; on prvi puta voli s povjerenjem osobu od koje dobiva ne samo seksualni užitak, nego i kuhanu hranu te toplinu ljudskog prihvaćanja. I Nina Violić i Filip Vidović igraju svoje likove s poštovanjem prema provaliji poraza koju oboje donose u vezu kao svojevrsni emocionalni miraz i s kojom nastavljaju trajati i mimo svog zajedništva, svaki na svoj način otkrivajući da je svijet Pobjednika ili svijet »uspješnih ljudi« daleko mračniji, okrutniji i hladniji od svijeta Gubitnika.

Lica savjesti

No, uistinu zanimljivi scenski likovi su oni kojima su oduzete sve utjehe (pa i one melodramatske), a oni su i dalje razoružavajuće dobrostiva bića. Poput Đanija, Sandijeva poočima, u nježnoj, duhovitoj i lirski povišenoj izvedbi Livija Badurine kao zagovornika filozofije da »uvijek može i drugačije – samo to zna biti jako teško«. Romskog filozofa nenasilja srede sami Romi, kojima smeta Đanijevo povjerenje u mogućost ljudske emancipacije.

Kazališno je vrlo slojevit i lik sablasno tužnog starca Rudolfa, Mileninog oca, koji u izvedbi Franje Kuhara luta pozornicom s užetom oko vrata i toči se alkoholom, ali pritom vjeruje da u smrt nosiš barem poneko sjećanje na one kojima si dopustio da ti nasele srce. Ili lik Nuzata, kurdskog izbjeglice u izvedbi Dušana Bućana, čija ga autentična potreba da bude pošten čovjek dovodi do najsurovije borbe za preživljavanje u krimi-miljeu trgovine ljudima (njegovu suprugu Dilaru, ostavljenu u ratnoj zoni Iraka, s velikom emocionalnom zrelošću i težinom igra glumica Luca Anić).

U ironičnom obratu krimi-istrage, Nuzat je spašen od kriminala tek kad ga nepravedno optuže za ubojstvo i strpaju u zatvor. Kao i u ostalim socijalnim grupama ove predstave, tako je i među policajcima ponovno scenski najjači lik Bulea u izvedbi Krešimira Mikića, kao detektiva koji se gorljivo srami i tuđe i svoje neprofesionalosti, jednako kao i činjenice da nije u stanju privesti zakonu stvarne privredne kriminalce. Svoje kolege i nadređene. Spomenimo i lik »prevoditelja s arapskog« u interepretaciji izvanredno toplog Silvia Vovka, kao figure koja se na svoj način bori protiv policijskog nasilja i pokušava zaštiti osobu bez papira, naprosto zato jer je bilo koja druga varijanta nepravedna.

Sama činjenica da predstava stvara galeriju savjesnih ljudi koji se milimetar po milimetar bore protiv različitih predrasuda, veliki je umjetnički uspjeh. Njima je suprotstavljen svijet mrzitelja, ali Buljanova ga režija reducira na provincijski frizeraj s pravim guskama u pozadinskom kavezu.

Treba čestitati i glumcima koji su sjajno odigrali role negativaca: Goranu Grgiću (Padolek, korumpirani lokalni policajac), Siniši Popoviću (bivši branitelj Hamer), Vlasti Ramljak (Hamerova žena), Mirti Zečević (Jadranka). Alma Prica kao Sandijeva romska majka Albina također je napravila ulogu za pamćenje: isto onoliko tvrdoglavo ponosnu, koliko i ptičje krhku i uplašenu. Važnu ulogu u predstavi ima kostimografija Ane Savić Gecan, s diskretnim humorom oslikavajući klasne i statusne pozicije likova u Novakovu kozmosu. Premda Buljan misli kazalište kao da je u pitanju film, glumački rad na pozornici ispada iz distanciranosti filmske slike, otvarajući je nepredvidljivosti i dubini živog ljudskog kontakta.

Ljubavnik protiv ljubavi

Teško da išta slično možemo reći se predstavu »Don Juan u Sohou« Patricka Marbera s Filipom Juričićem u glavnoj ulozi, odigranu krajem godine na EXIT-ovoj pozornici. I ova izvedba progovara o svijetu u kojem je veoma teško pronaći ljudskost, a vrlo lako nabasati na razne vrste opačina, lagarija, bezdušnosti, licemjerja. To je svijet jeftine pornografije kao općeg mjesta današnjice. Redateljica Slavica Knežević ne pokušava lokalizirati britanski tekst (prijevod s engleskog ostaje nepotpisan u programskoj cedulji), niti želi odlučiti o tome je li Don Juan rob svog seksualnog apetita ili cinični umjetnik brzinskog zavođenja.

U kombinaciji s glumcem Goranom Guksićem kao oportunističkim i sarkastičnim slugom Sganarelleom, Filip Juričić igra Don Juana entuzijastično i u pravoj mjeri beskrupulozno, kao glumačku paradu vedrog narcizma, ali dublji razlozi zašto je ova drama izabrana za igranje baš danas i baš u kontekstu EXIT-ove pozornice dosta su slabo vidljivi. Izvjesno je da Don Juan 21. stoljeća mrzi i prezire cijeli svoj bogati, privilegirani svijet, kao i da ima neutaženu potrebu za vjerom u druga ljudska bića, koju neprestano sâm osujećuje. Isto je tako lako dokazivo i da je mržnja općenito postala svedozvoljena globalna valuta (baš kao i u predstavi »Ciganin, ali naljepši«), s time dalje od toga Marber ne dopire.

Čini se, stoga, da problemu »hejtanja« sebe i svijeta ne možemo prići na način zabavne glumačke studije jednog erotomana. Trebalo je kopati mnogo dublje. U predstavi sudjeluju i Tesa Litvan, Karlo Mrška, Judita Franković i Darko Stazić, s time da nitko od okupljenih glumaca (osim smirenog i gorkog Stazića u roli Don Juanova oca) ne odlazi dalje od stripovski pojednostavljenog ili blago grotesknog pristupa pratećim ulogama.

Time dolazimo do problema koji prati EXIT već dobar dio godina: zabavljački teatar londonskog West Enda ne može se »presaditi« u Hrvatsku bez mnogo većeg ulaganja u studiozni rad na pripremi predstave, svakako s grupom suradnika koji nadmašuju »najosnovnije« glumačko znanje o izvedbi. Pitanje je i treba li nam uopće ta vrsta komercijalnog spektakla kakvu njeguje londonski West End. Mi nemamo istu kazališnu, još manje političku tradiciju kao Velika Britanija. Posljednjih je godina EXIT svakako u repertoarnoj krizi, koja bi se mogla početi rješavati suradnjom s mladim redateljima, mladim dramaturzima i mladim piscima, a ne samo mladim glumcima koje sustavno afirmira EXIT-ova pozornica.

Čak i ako neko kazalište tvrdi da se želi prvenstveno baviti glumcem, moralo bi biti svjesno da se razumijevanje glume u proteklih dvadeset godina stubokom promijenilo i da nipošto ne podrazumijeva manjak glumačkog znanja o vizualnim i performativnim umjetnostima, dramaturgiji i režiji. Ako glumac želi biti punokrvi autor, potrebno mu je puno više od mimikrijskog oponašanja sličica društvenih klišeja.

Strah, emocionalni gospodar Hrvatske?

I HNK-ova i EXIT-ova predstava mogu se tumačiti u svjetlu suvremenog hrvatskog trenutka, u kojem novinske stranice i medijske portale potresa vijest o vjeroučitelju Krešimiru Bagariću iz zagrebačke Osnovne škole »Matija Gubec«, koji je djecu huškao na mržnju, protiv čega su se na zdravi način pobunila sama djeca (prijavivši ga), ali ne i njihovi roditelji, bojeći se svjedočiti protiv vjerskog autoriteta.

Tema Novakova romana također je strah, dapače kolekcija raznih vrsta strahova, kojima je naše društvo prožeto i koji stalno iznova guše ljudske živote. Ono što pozornica poklanja gledatelju drugačije je od iskustva usamljeničkog čitanja romana ili gledanja filma. Ljudsko tijelo koje se usuđuje plivati protiv straha pred drugim ljudskim tijelima proizvodi specifičnu vrstu emocionalne i političke zaraze.

Neizvjesno je koliko hrabrosti jedna predstava može pokloniti svojim gledateljima, ali izvjesno je da »umjetnost pretvara ono nevjerojatno u ono neizbježno«, kako veli Pierre Boulez. Za razliku od igre anonimnog hejtanja na ovim ili onim mrežama, kazalište hoće da strah, netrpeljivosti i progone pogledamo ravno u lice. Sudeći po publici s kojom sam gledala HNK-ovu predstavu, a koja je »Ciganina« ispratila iznimno dugotrajnim aplauzom i povicima odobravanja, ne postoji samo ušutkana i prestrašena Hrvatska. Postoje i glasovi promjene.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka