Višestruko nagrađivani dugometražni filmski redateljski uradak Bobe Jelčića “Obrana i zaštita” svoju premijeru imao je na Filmskom festivalu u Berlinu. Njegova odluka da se iz kazališnog svijeta drugi put otisne u svijet filma pokazala se odličnim potezom. Put do Berlinalea počeo je scenarijem koji je sam napisao, baš kao i za svoj prvi film “Ono sve što znaš o meni”. O tome kako je nastao ovaj inovativni film s Bogdanom Diklićem u glavnoj ulozi razgovaramo s poznatim i priznatim redateljem.

Nakon niza nagrada vaš film “Obrana i zaštita” dočekao je i hrvatsku kinodistribuciju. Ovih je dana glavna filmska preporuka. Kakve su povratne reakcije publike?

– Dobre. Javna percepcija je više nego zadovoljavajuća. Ali to nije, da se ne zavaravamo, holivudski hit. On se bavi ili to samo pokušava nekakvom suštinom života na ovim prostorima. I tu nisam htio podilaziti ničemu. Dosta smo radikalno ušli u temu kojom se film bavi i način na koji smo je prezentirali. Recimo, u Sarajevu je taj sraz s gledateljstvom bio zavidan. Morali su i staviti dodatnu projekciju istu noć. U Puli su nam nalijepili najlošiju ocjenu publike. Generalno, mislim da multipleksi dosta monopoliziraju ukus publike i snažno utječu na njega vrlo proračunatom estetikom, bolje reći filmskim jezikom i da publika to konzumira inercijom. Pa su domaći prikazivači koncentrirani samo na jedan cilj, brza zarada, sve ostale značajke filma gurnute su u drugi plan.To mi se nikako ne čini perspektivnim, posebice što je „normalnih“ kina sve manje. Tako da se svakako treba usprotiviti toj mantri moćnih koji kažu film = zarada. I to, brza zarada.

Jeste li očekivali toliko zanimanje s obzirom na slabu gledanost domaćeg filma?

– Slaba gledanost nije više takva značajka hrvatskog filma kako je to nekad bilo. Neke od komedija koje su igrale prošle godine u kinima imale su zavidan broj gledatelja. Očito to je žanr koji mami publiku u kina. Mislim da dugoročno gledanost ne bi trebala biti problem hrvatskog filma. Problem je više u autentičnosti i prepoznatljivosti hrvatskog filma vani, ali i unutar zemlje, ali i to ide na bolje.

Kako ste uopće došli na ideju da baš tu priču pretočite na platno?

– Svaka priča je dio nečije intime. Pričaš ono što osjećaš da moraš ispričati, a kad osjećaš da moraš ispričati, to bi trebalo značiti da poznaješ sadržaj toga o čemu pričaš. Pitanje je uvijek, da citiram jednog starijeg kolegu – zaslužuješ li tu temu ili ne? Eto tako je meni ovo sve u čemu živimo zadnjih godina, postao Mostar, zapravo ne grad sam, nego čovjek u njemu. I to ne simbolički, mada on mnogo toga simbolizira i sublimira, nego čisto osjećajno, onako ljudski, izvan neke poetike. To je nakakva potraga i za vlastitimim definiranjem i identificiranjem. Mislim da je ona u suštini svake motivacije za pričanjem.

Biste li nešto mijenjali da ponovo snimate isti film?

– Ne. Imao sam jako dobru ekipu, producenta Zdenku Gold i snimatelja Erola Zupčevića i asistenta režije Rašu Andrića, kao i ostatak ekipe, te skoro pa idealne glumce, Nadu Đurevsku i Bogdana Diklića. Tekst i temu isto ne bih mijenjao, još uvijek mi se sviđaju. Kao i sam boravak u Mostaru i dane snimanja, Mostarce i Mostarke koji su nam pomagali. Možda bi, eventualno, neko od njih promijenio mene?

Razotkrivanje nevidljivog

Nakon što se odgleda film čini se da niste imali ni želje ni potrebe nikome podilaziti pa ni publici. Sve je vrlo prirodno. Kako ste to postigli?

– Matematički razrađenim parametrima tj. elementima na kojima se zasniva proces kome je među ostalim cilj i dobijanje takvog dojma. To je stvar koju već godinama radimo i u kazalištu, Nataša Rajković i ja, kao i dugotrajnim procesom proba, zatim navikavanjima na identitete i razumijevanjima problema likova koje tumače. Razumjeti drugog, dakle problem koji nije tvoj, nije jednostavna zadaća, to znamo i iz stvarnog života. Tako da je tu negdje srž ovakvog pristupa. Tako seriozno je bilo u radu ne samo s glumcima nego i sa snimateljem, majstorom tona, montažerkom i svim ostalim članovima ekipe.

Iako, kako sami kažete, stvarne opasnosti više nema, vaš glavni lik se i dalje preventivno brani i štiti. Postoji li ipak nada u nešto pozitivnije sutra?

– Preventivnost je tu ključna riječ, otud i naziv “Obrana i zaštita”, koja je bila jedna od ideoloških misija bivšeg sustava, a preventivnost je njena bit. Znate ono „Živjeti kao da će sto godina biti mir, a biti spreman kao da će sutra izbiti rat“ tako nekako su glasila ta gesla. Za našeg junaka to je postalo jedno od osnovnih životnih načela. On naprosto djeluje preventivno u svakoj situaciji, a to bi preneseno značilo da je uvijek spreman na najgore. Pa to onda opet znači da je najčešće napet i neopušten. A to onda konačno znači da mu nije lako i kad bi mu lako moglo biti, a u Mostaru je komplicirano ionako, pa je njemu još i teže nego što bi mu bilo da nije tako. Kompliciran čovjek, nema šta. A kroz njega kao da vidite gomilu toga i ono što se inače, golim okom, ne vidi.

Radnja filma se odvija u Mostaru, koji je i nakon skoro dvadeset godina i dalje podijeljen grad. Možemo li uopće govoriti o miru?

– Kako ne bismo mogli govoriti o miru kad je mir. Mir je, ne puca se, ne ginu ljudi. Rat je prošao. Ljudi često znaju metaforički govoriti želeći reći, opisati situaciju u Mostaru slikovito, pa kažu da je ovo što se danas događa rat drugim sredstvima i tome slično, ali ja se ne slažem s tim opservacijama, sa slikovitošću takvih izjava, niti maštom onog koji ih izjavljuje i mislim da su stvari dovoljno ozbiljne da nam je dužnost da ih nazivamo i pravim imenima, dakle, problema ima koliko hoćete, socijalnih, političkih, nacionalnih i ekonomskih, ali mir je i to je najvažnije.

Koliko vam znače filmske nagrade?

– Postoje jako dobri filmovi koji nikad nisu nagrađeni. Postoje priče o nedodjeljenim a zasluženim Oscarima ili Zlatnim palmama, i o razlozima za to. To je jako relativna stvar i zavisi od estetskih sklonosti ljudi koji sjede u žiriju, njihovih kompetencija i preferencija. Ne treba se previše dičiti dobivenim, niti previše žaliti za izgubljenim. Uvjeren sam da u Hrvatskoj postoji jako dobrih filmova koji su ih isto tako mogli dobiti. Ovom filmu su 4 ili 5 raznih žirija na festivalima dodijelili priznanja i to je jako dobro za film. Što se tiče žirija u Puli, on je bio dosta odlučan i hrabar. To mu se doista mora priznati.

Kako ocjenjute hrvatski film danas?

– Kao potencijalan, još nedovoljno siguran i samopouzdan, ali u priličnom usponu. Mislim da ima dobru budućnsot u nadolazećim generacijama, nekolicina njih je već skrenula pozornost na sebe (Mojzeš, Jušić, itd.) Ne volim ga uspoređivati sa stanjem u drugim zemljama u regiji, jer inače ne volim usporedbe.

Borba s vjetrenjačama

Čije predstave i filmove volite?

– Najčešće idem u Tetar &TD i ZKM. Tamo se najbolje osjećam. Ta dva kazališta su učinila pregršt krucijalnih stvari u posljednje vrijeme, od stvaranja novih redateljskih imena do uspjeha u inozemstvu. Radi se o vrlo pametnom sposobnom vođenju tih ustanova, mislim naravno na Dubravku Vrgoč i Natašu Rajković.

Zašto je utjecaj kazališta daleko manji nego nekad?

– Kazalište se u posljednje vrijeme silno bori da utječe na publiku, da je osvijesti, da šokira, a da sebe napravi važnim, ali to se ne događa. Stvarnost je preuzela dio kazališnog rekvizitarija (snimanje sabora, talk showovi, javni nastupi političara…), komunikacija je postala raznovrsnija i opsežnija, umnogostručila su se i sredstva komunikacije, samim tim i informiranost tako da je prostor manipulacije informacijama, kao i prostor komunikacije, sužen. Ljudi ne vjeruju niti novinama, a do nedavno su im slijepo vjerovali. Čovjek je postao mudriji, zahtjevniji, teško ga se fascinira nečim što još nije vidio ili ne zna. Zato recimo, dokumentarni film cvjeta, nikad nije bio više gledan. Upravo zbog imanentne mu faktografije, direktnosti i demistifikacije medija.

Većina vaših predstava osvaja nagrade na brojnim festivalima i smatraju ih događajima sezone. Redovito dokazujete da radite potrebne predstave, a ne samo one koje će zadovoljiti ukus tzv. građanske publike.

– Ne podilazim publici jer sama riječ podilaženje je nešto izvan moga poimanja posla kojim se bavim. Podilaženje bilo kad i bilo komu je na koncu jedan neetički čin. Film ili predstava se ne trebaju raditi da bi bili gledani, proračunato, nego zato da se nešto odkomunicira, a rezultati gledanosti su tek posljedica tog čina. I mislim da publika prepoznaje takav stav. Za primjer mogu uzeti našu predstavu “S druge strane” koja igra već osmu sezonu, a vjerujte da nije rađena kalkulantski i proračunato.

Što smatrate svojim najvećim dostignućem u dosadašnjem poslu?

– Nataša i ja se trudimo baviti ozbiljno time što radimo. Pokušamo uvijek ući ispočetka u nešto novo, raditi teatar koji preispituje i sebe i stvarnost oko sebe.  Jako je lijepo što bude prepoznato i ovdje i vani. Jer moglo je tako i ne biti?

S kim biste voljeli raditi u nekom od sljedećih projekata?

– Ne mogu konkretno odgovoriti na to pitanje, a znam da biste to htjeli, jer još uvijek ne znam što će to od nekoliko stvari na kojim baš radim, točno biti. A o tom sve ovisi. Radim jedno vrijeme na tome sam, a onda postupno u ovisnosti o temi uključujem ostale članove ekipe. Naglašavam – sve ovisi o sadržaju toga na čemu se radi. I to nije puno različito od onog što radimo u kazalištu, s tim da se tekst tamo ne piše, ali je proces podešen tako da ga se za vrijeme probanja stvara. Tako da ovisi o temi kojom ću se baviti, koju još kako kažem ne znam, ali i to će se saznati uskoro.