Premijera u "Trešnji"

Anočićeva “Knjiga o džungli”: Mišmaš stilova, kičerskih poteza i skečeva

Nataša Govedić

Anočićeva interpretacija Kiplingove »Knjige o džungli« pravi je mišmaš umjetničkih stilova, namjera, kičerskih poteza, pjesmuljaka i glumačkih skečeva, uglavnom oslonjenih na Disneyjevu filmsku dramaturgiju, a ne na originalni, prilično kompleksni literarni predložak



Dugo čekana Anočićeva interpretacija Kiplingove »Knjige o džungli« pravi je mišmaš umjetničkih stilova, namjera, kičerskih poteza, pjesmuljaka i glumačkih skečeva, uglavnom oslonjenih na Disneyjevu filmsku dramaturgiju, a ne na originalni, prilično kompleksni i kontroverzni literarni predložak.


   Da se kojim slučajem Anočić samo malo informirao, konzultirao suvremenu književnost za djecu ili bar upustio u samostalno istraživanje svog tematskog fokusa, saznao bi da je trenutno u središtu pozornosti brojnih čitatelja diljem svijeta iznimno utjecajna i popularna verzija »Knjige o džungli«, nastala iz pera jednog od najvećih kozera popularne tinejdžerske fikcije – Neila Gaimana. Duhovita Gaimanova »Knjiga o groblju« čak je prevedena i na hrvatski jezik (objavljen u izdanju »Algoritma«).


   Ali Anočić nije redatelj koji bi o svojim predstavama razmišljao iz pozicije poznavanja žanra u koji kroči. Umjesto toga, riječ je o autorskoj osobnosti koja uporno favorizira izoliranost od ostatka književne i kazališne zajednice, što je dodatno potencirano i činjenicom da je Anočić kao ravnatelj »Trešnje« u stanju pripremati svoju predstavu koliko god dugo vremena želi i kako god ushtjedne. Rezultat?


Kronično razbacivanje vremena




Počnimo od upravljanja vremenom. Već je i početak premijerne izvedbe kasnio pola sata (nije bilo isprike publici), nakon čega je samo prvi dio predstave trajao devedeset minuta, dok se poslije pauze nastavilo s još sedamdeset minuta praktički istog, nekoherentnog, nabacanog i arbitrarnog sadržaja. Drugim riječima, dječja je publika samo na premijernoj Anočićevoj priredbi provela u Gradskom kazalištu »Trešnja« ukupno (računajući čekanja i pauzu) puna tri i pol sata.


  Nigdje svijesti da je u pitanju teatar za djecu, kao i da ima razloga zašto školski sat traje 45 minuta, a ne cijelo prijepodne. Nigdje ideje o tome da niz skečeva još uvijek nije predstava. Nigdje skromnosti: Anočić je potpisan i kao (citiram): redatelj, adaptator teksta, dramaturg, scenski pokret, koreograf, odabir glazbe i scenograf.


   Istina, usput se navodi da je tu prisutan još jedan (očito manje bitan) scenograf po imenu Stefano Katunar, zatim da je tu i još jedan, očito manje značajan koreograf (Petar Banda), kao i da je jedan (vjerojatno samo usputni) suradnik za scenski pokret i koreografiju po imenu Damir Klemenić. Zapisano je i da je autor glazbe Matija Antolić. Sve to ipak valja uzeti sa zrnom soli, u odnosu na zamah sveautorskih, sveznajućih kazališnih profesija koje bez imalo stidljivosti u zaglavlju programske knjižice i plakata potpisuje tek jedna jedina osoba – Saša Anočić, ponovimo: ujedno i ravnatelj kazališta »Trešnja«.


Kokošja perspektiva


Što smo, dakle, od tog kazališnog faraona dobili na razini same izvedbene piramide? Vrlo nespretnu dramaturgiju. U njoj su središnje životinje džungle najobičnije kokoši. Da, dobro ste pročitali. One otvaraju i zatvaraju predstavu, prezentirane su kao glavni izvor hrane svih divljih životinja, kao i ljubavni interes lešinara. Seksualnim i seksističkim konotacijama predstava je toliko prekrcana da biste pomislili da su njezini glavni korisnici adolescenti pod posebnim udarima hormonalne monotonije.


   Govoreći pak o tipu kokoši koje kolo vode po Anočićevim džunglama, u pitanju su bijele domaće vrste (nikako ne tetrijebi ili fazani, dakle divlje srodnice domaćih koka, niti je na sceni vrsta pod nazivom »divlja kokoš«, koja je inače udomaćena prije 5.000 godina). Ima tu i sva sila veprova svih uzrasta, jedan sanremovski raspjevani tvor (Tvrtko Jurić) te grupica lešinara. Teško je reći kojem klimatskom pojasu pripadaju ove raznovrsne životinje (kostimografkinja općeg šumskog smjera Danica Dedijer), ali zato su pune rečenica tipa »Glup si, nadam se da nećeš imati potomke« ili pak (kad se govori o ženkama): »Što gluplja, to bolja«. Majmuni se udaraju toljagama po glavi, dok jeleni raspravljaju o tome »čiji je dulji« (doslovce).


   Pojedine su glumačke vinjete čak i šarmantne (Sanja Hrenar kao ratoborni dikobraz kratka fitilja ili Damir Klemenić kao ulizički šakal Tabaki), ali gomilanje kratkih prizorića nikako da dospije do razvoja u međusobno povezanu predstavu. Baš kao u pjesmi Luke Paljetka: stalno se miš susreće s mačkom, ali onda – »ne bude ništa«. I tako tri sata. Navedimo i ni po čemu upečatljivu glazbicu koju spretno i s izvjesnim stoičkim, distanciranim mirom uživo na sceni izvode Matija Antolić, Neven Šverko i Radovan Ruždjak.


O tigrovima i ljudima


Negdje u trećem satu predstave postane malo bitnije postojanje Mowglija (rastrzanost između raznih životinjskih svjetova pogođeno dezorijentirano igra senzibilna i autorski profilirana »Trešnjina« glumica Aleksandra Naumov), ali Mowglijevo prijateljstvo s Bagheerom (kruta Ivana Bakarić, čiji nas glas u offu vodi predstavom) i Balooom (jedva skicozan Mladen Vujčić) definitivno nije okosnica radnje.


   Osim kokoši, drugu konstantu predstave čini tigar Shere Khan, u vrlo duhovitoj i pribranoj glumačkoj interpretaciji Krunoslava Klabučara. Ovaj Shere Khan ne samo da šepa, nego nije u stanju izgovoriti slovo »R«, zbog čega »Predaj se prije no umreš« zvuči kao »Pjedaj se pjije no što umješ« i nije nimalo zastrašujuće. Znamo li da u književnom predlošku taj isti tigar kolje za razonodu i na kraju završi masakriran od nekoliko stotina divljih pasa (nakon što ga je Mowgli doveo u zamku), Anočićeva verzija u kojoj se tigar i Mowgli praktički zagrle i pobratime izrazito je ljupka. Ujedno i dosta slabo scenski motivirana.


   Završno, nije jasno što točno igra pod zastavom Kiplingove »Knjige o džugli«. Bolivudski mjuzikl? Adaptacijski kokošinjac? Na sceni je svakako prisutan nemaštovit, kolokvijalan i isprazan jezik (posve različit od Kiplingovih prozno-pjesničkih bravura), karakteri Kiplingovih likova uvelike su promijenjeni (npr. Bagheera i Baloo su doslovce ljubavni par – ali pri tom je Bagheera promijenjena iz muškog u ženski rod), a tu je i manjak redateljske vještine po pitanju koordinacije opće parade skečeva.


   Zašto se nekoć možda odveć komercijalno, ali barem ambiciozno kazalište »Trešnja«, pod Anočićevom upravom premetnulo u razvodnjenu sapunicu? Odgovor možda treba tražiti na onom dugom popisu faraonskih svemoći: Saša Anočić nije u stanju ponoviti uspjeh »Kauboja« jer još uvijek ne prepoznaje činjenicu kolektivnosti i suautorstva kao metodologije uspješnog rada u teatru. Nepotpisano glumačko koautorstvo sigurno je zaslužno za popularnost »Exitove« hit-predstave i tim je žalosnije da iz tog iskustva redatelj nije naučio ni dijeliti zasluge, ni prepoznavati važnost tuđeg kreativnog doprinosa.


   Anočiću je kucnuo krajnji čas da počne ozbiljno učiti i o režiji, i o glumi, i o dramaturgiji, ali i o etici teatra. U suprotnom, jedna tvrdoglava tambura mogla bi si stvarno umisliti da njezin cvilež natkriljuje svjetske violine. I nastaviti guditi u svom stražnjem dvorištu, umjesto na (daleko zahtjevnijoj) profesionalnoj pozornici.