Cio-Cio San

Anamarija Knego: ‘Zahvaljujući ovoj ulozi otvorila sam potpuno novi svijet pjevanja’

Kim Cuculić

Foto Dražen Šokčević

Foto Dražen Šokčević

Doduše, znala sam da taj svijet postoji, ali me niti jedna uloga do sada nije dovela u situaciju da sve stavim na kocku i upustim se u postolovinu, a da ne znam kakav će na kraju biti ishod



RIJEKA – Prva ovosezonska operna premijera, »Madama Butterfly«, zakazana je u HNK-u Ivana pl. Zajca 21. listopada u 19 sati. Prema mišljenju samoga Puccinija, njegova najuspjelija opera upravo je ova lirska tragedija o sudbini jedne Japanke.


Režiju riječke predstave potpisuje Dražen Siriščević, voditelj legendarne televizijske emisije Opera box, pod dirigentskim vodstvom Villea Matvejeffa, a glavnu ulogu Cio-Cio San utjelovit će prvakinja riječke Opere Anamarija Knego s kojom smo razgovarali uoči premijere.


Butterfly draža od Mimi


Nakon uloge Mimi u »La bohème«, sad se vraćate Pucciniju. Kako ste doživjeli lik Cio-Cio San i nalazite li kakvu poveznicu s Mimi?




– Ako govorimo o glazbi, harmonijama i melodijskim linijama, onda ima nekih dijelova koji se mogu čuti i u jednoj i u drugoj operi. Ipak je te dvije opere skladao isti skladatelj. Ali kad je riječ o likovima, meni su te dvije uloge kompletno različite. I jedna i druga su prekrasne, ali po težini i zahtjevnosti Cio-Cio San je definitivno zahtjevnija – kako pjevački, tako i glumački. Meni osobno trenutno je Butterfly draža od Mimi.


Lik Cio-Cio San je nesretan i na kraju završava tragično. Kako ste pripremali ovu ulogu – pjevački i glumački?


– Moram reći da sam još kao mlađa bila opčinjena Japanom i njihovom bogatom kulturom. I u potpunosti mogu shvatiti što njima znači ponos i kako si mogu skončati život nakon što su sve izgubili. Kako mi je ispričala gospođa Mayumi Kamei, kod njih je ponos apsolutno sve, a Cio-Cio San dolazi upravo iz jedne takve samurajske obitelji i biti gejša nije bio njen izbor, već ju je siromaštvo nakon smrti oca natjeralo da to postane.


I baš taj brak s Pinkertonom ona vidi kao izlaz iz svih njenih nedaća, a pogotovo iz života gejše koji ona zapravo prezire. Upravo zbog toga i velikog poštovanja prema njihovom načinu života, u ovu ulogu sam uložila sve što znam i imam. I zahvaljujući upravo ovoj ulozi, otkrila sam potpuno novi svijet pjevanja, koji mi je do sada bio sakriven.


Doduše, znala sam da postoji, ali me niti jedna uloga do sada nije dovela u situaciju da sve stavim na kocku i upustim se u postolovinu, a da ne znam kakav će na kraju biti ishod. Nisam krenula ovu operu učiti paralelno s ostalim obvezama u kazalištu, već sam čekala da sve pozavršavam i onda sam se u potpunosti posvetila njoj jer je meni bilo gotovo nemoguće istraživati na koji način izvoditi ovu ulogu dok me druge obaveze ometaju.


I došla sam do zaključka – koji naravno ne mora biti konačni – ali trenutno mi puno pomaže činjenica da su stare generacije pjevača (Callas, Tebaldi…) znale upotrebljavati svoj glas savršeno u svim registrima odličnom tehnikom koja je meni za ovu ulogu puno pomogla.


Pohvale kolegama


Koliko je Puccinijeva glazba u ovoj operi zahtjevna i izazovna za operne pjevače?


– Ne mogu govoriti o težini ostalih uloga koje su u ovoj operi, mogu samo reći da je svaka uloga predivna, karakterna i postojana na sceni, što moji kolege divno prezentiraju. Moram priznati da mi je prekrasno surađivati s cijelim timom pjevača. Ivanica Vunić je prekrasna Suzuki i divna kolegica i posebni mi je užitak s njom pjevati najljepši duet koji sam ikada pjevala. Dimitris Paksoglou je odličan Pinkerton i jako je simpatičan.



Robert Kolar kao Sharpless je predivan i dostojanstven i s njim je uvijek užitak pjevati. Najbolji Goro je Sergei Kiselev, koji pršti od energije i njegov lik je zaživio u potpunosti zahvaljujući njegovoj spretnosti na sceni.


Domišljat je i jedinstven. Marko Fortunato kao Yamadori ponosan je i snažan. Slavko Sekulić je najbolji zio Bonzo; snažan i dojmljiv. Dario Bercich kao Commisario je odličan. Ana Majdak kao Kate je kao i njen karakter, topao i nježan.


Tako da imamo na sceni cijelu paletu divnih osobnosti i karaktera. I jedno posebno mjesto u mom srcu zauzima malena Cvita koja glumi dijete Cio-Cio San. Prekrasna mala duša koja mi je neopisivo pomogla na sceni. Moram istaknuti i zbor koji je odličan! Bez svih tih ljudi, ne bi bilo niti jedne predstave.


Kakva je bila suradnja s redateljem Draženom Siriščevićem?


– Za gospodina Dražena Siriščevića je malo reći da je gospodin. On je jedna od rijetkih osoba koje imaju prekrasnu dušu i veliku ljubav prema onome što radi. Svijet bi bio ljepši kad bi se opet ulagalo u kulturu i obrazovanje mladih, i uzdizalo ih se iz ove mučne stvarnosti.


Na sreću, gospodin Dražen je imao taj privilegij i sad je u mogućnosti to svoje ogromno znanje prenositi mlađim generacijama. A meni je iznimna čast što to mogu upijati i učiti. Zrači zaraznom energijom vedrine i topline da jednostavno ništa uz njega nije teško. On je osoba koja u meni budi duboko poštovanje.


Japanska kultura


U ovoj je operi Puccini idealno spojio japanski glazbeni idiom s tradicionalnom talijanskom melodioznošću. S obzirom na taj japanski element, koliko vam je od pomoći bila Mayumi Kamei zadužena za scenski pokret?


– Gospođa Mayumi mi je bila od ogromne pomoći. I ovim putem joj jedno veliko hvala jer mi je omogućila da barem jednim malim dijelom postanem dio njihove ogromne kulture koja je prekrasna i zapanjujuća. Kad bih gledala Mayumi kako se kreće u prostoru demonstrirajući mi hod i pokrete gejše, mogla sam samo gledati i uživati u ljepoti pokreta i ženstvenosti kojom se te žene kreću.



Bilo je smiješno i čudno dok sam probavala postići barem hod i uvidjela sam da svaki pokret u tih žena ima posebno značenje. Mogu samo konstatirati da je to meni bio popriličan izazov, i još uvijek mi je. Isto tako bih zahvalila od srca i maestru Igoru Vlajniću što je bio uz mene od samoga početka, i što je sa mnom proveo sate uz klavir kako bi ta silna glazba »sjela« u moju memoriju. Sve u svemu, okružena sam kvalitetnim osobama i to je ogroman plus kad se priprema ovakva uloga.


Na kojim još projektima radite ove kazališne sezone?


– Ono što znam je da me od novih uloga čeka Roxana u »Kralju Rogeru«. Ostalo su opere koje sam izvodila. Kako idem u životu dio po dio, tako baš i ne znam točno što i kad me čeka sljedeće. Samo neka bude zdravlja i ljubavi i sve je lakše u životu.


Moj stav je da ne gledam previše u budućnost, jer ovaj posao je takav da nikad ne znaš što ti sutra nosi i kad će tvoj »aparat« reći da mu je dosta. Tako funkcioniram i nekako mi je lakše prolaziti kroz izazove koji mi dolaze. Život je prekratak i živim u trenutku koji imam!


Biografija


Sopranistica Anamarija Knego rođena je u Rijeci 1982. godine. Završila je osnovnu i srednju školu na dva smjera: solo pjevanje i flauta. Nakon završene srednje škole upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu, gdje je diplomirala solo pjevanje.


Ostvarila je niz zapaženih uloga kao što su Gospođica Jessel (»Okretaj zavrtnja«, Britten), Tatiana (»Evgenij Onjegin«, Čajkovski), Micaëla (»Carmen«, Bizet), Kleopatra (»Julije Cezar u Egiptu«, Händel), Sophie (»Werther«, Massenet), Desdemona (»Otello«, Verdi), Alice (»Falstaff«, Verdi), Mimì (»La bohème«, Puccini), Jelena (»Nikola Šubić Zrinjski«, Zajc).


Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje ostvarenu žensku opernu ulogu dobila je 2015. godine za ulogu Gospođice Jessel u operi »Okretaj zavrtnja« Benjamina Brittena.