Uoči večerašnje premijere razgovaramo s Anamarijom Knego, sopranisticom i solisticom riječke Opere, dobitnicom Nagrade hrvatskog glumišta i Nagrade publike HNK-a Ivana pl. Zajca »Štefanija Lenković«.

Glazba te ponese

Kako ste se pripremali za ulogu Mimì i kako ste je doživjeli?

– Za ulogu Mimì bilo mi je potrebno više vremena nego kod prijašnjih uloga. Nije ova uloga teža tehnički, nego interpretativno. Puccini je jasno označio što i kako bi se pojedini dio trebalo pjevati, a kad vidite da vam piše »semplice«, to je veliki izazov, jer pjevati jednostavno, bez upotrebe portamenata nije lagano, prvenstveno zato što glazba koja je toliko lijepa ponese – i misli i osjećaje, te se lako zaboravi što je Puccini napisao. A ako se to ne poštuje, to više nije isto djelo!

Mora se za Mimì imati kontrolu u pjevanju, jer se lako može dogoditi da vas glazba opet ponese i više ne pjevate s »kamatama«, nego se prepustite i to poslije dođe na naplatu. Zato si nisam dopustila »markiranje« ni na jednoj probi, kako bi s vremenom postigla da se ne prepustim previše emocijama i da se pridržavam onoga što je Puccini napisao. Ovo mi je najzahtjevnija uloga koju sam dosad imala prilike pjevati.

Što vam znači ova uloga?

– Na ovoj ulozi sam jako puno naučila i mislim da ću i nakon nekoliko godina ili mjeseci opet otkrivati stvari koje nisam sada vidjela. Znate, kako sazrijevate – i u poslu i u privatnom životu – tako vam se otvaraju i neke nove stvari za koje niste ni znali da postoje… A tu su bile cijelo vrijeme, samo mi nismo bili zreli za njih.

Jad i bijeda

Na konferenciji za novinare kazali ste da je sadržaj ove opere blizak našem vremenu. Po čemu je ona suvremena, odnosno bezvremenska?

– To je uistinu bezvremenska tema, jer i danas je, na žalost, situacija ista i mi kao ljudi nismo puno naučili kroz povijest, odnosno nismo učili iz »prijašnjih lekcija«. I danas, što je strašno, postoje veliko siromaštvo, jad i bijeda. I danas te cijene u društvu samo po tome koliko imaš novaca na računu i novac je taj koji ti omogućuje bolji život. Smatram da to nikako nije u redu. Novac je obični komad papira koji sam za sebe nema nikakvu vrijednost. I da je svijet pravedan, svi bi imali novaca i ne bi bilo pretjerano bogatih i krajnje siromašnih. Svi smo na ovaj svijet došli da nam bude lijepo, da uživamo, da stvaramo, a ne da se krademo i omalovažavamo.

Likovi u operi su pravi prikaz ljudi na samoj granici siromaštva. To su ljudi koji nemaju svaki dan za hranu, nemaju za ogrjev, žive u hladnoći i jedino što ih drži da ne polude ili si učine nešto nažao je njihova umjetnost (slikarstvo, pisanje, glazba…), i na neki način ismijavanje njihova načina života. To su ljudi koji su potpuno »beznačajni« za svijet u kojemu žive. Tako nešto nije smjelo postojati ni onda, a pogotovo ne u današnje vrijeme.

Kakva je bila suradnja s redateljem Fabrizijem Melanom i vašim partnerom na sceni Aljažom Farasinom kao Rodolfom?

– S gospodinom Melanom sam imala prvi put prilike surađivati na »Wertheru«. Svidio mi se, jer je uistinu pravi znalac svojega posla. Nema toga što taj čovjek ne zna. On toliko duboko ulazi u karakter svakog lika koji se nalazi u pojedinoj operi, i otvori ti mnoga pitanja i potpitanja kojih nisi ni bio svjestan da postoje. Za mene je to vrhunski i jedini rad koji priznajem u ovom poslu.

Nije opera samo naučiti rolu, nego je ona jedan veliki zahvat koji traži istraživanje tekstova, što notnih što književnih. Jer na sceni trebate biti lik koji izvodite, a ne Anamarija koja nešto pjeva. Anamarija kao takva ne postoji, samo lik koji je zapisan u operi. A da bismo to mogli, moramo istražiti svaku pojedinost koja postoji – od toga kako je hodala, kako se smijala, što je voljela, o čemu je sanjala… Morate upoznati lik kao da blisko upoznajete osobu.

S Aljažem mi je prekrasno surađivati. On je krasan kolega i divan prijatelj. Na svakoj se probi daje sto posto i ja to iznimno cijenim!