Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
17. listopada 2019.
Premijerna izvedba

"Amadeus" u Gavelli: O vrapčićima i vranama na mjestu glazbenika

"Amadeus" u Gavelli: O vrapčićima i vranama na mjestu glazbenika
"Amadeus" u Gavelli: O vrapčićima i vranama na mjestu glazbenika
Autor:
Objavljeno: 27. listopad 2014. u 8:05 2014-10-27T08:05:12+01:00

Predstava Dore Ruždjak Podolski ostavlja dojam brzinskog rada u kojem se dubinski problemi nisu stigli otvoriti...

Govorimo li o tome kako se na suvremenoj pozornici pristupa temi ritma i/ili glazbe, odgovori su daleko zanimljiviji u dramskom opusu Olivera Frljića, negoli u predstavama koje su u cjelosti posvećene glazbenim fenomenima ili glazbenim biografijma. Frljić je, naime, tijekom čitave svoje scenske karijere iznimno svjestan da glazba zateže ne samo emocionalni luk izvedbe, nego ga može odapeti i u neočekivanom smjeru, podrivati i dovoditi u pitanje zvukovne konvencije, može se koristiti kao razbijačica očekivanja ili njihova ironična glasnogovornica, ali njezin je jezik daleko raznovrsniji i složeniji od toga da nešto »ilustrira« ili »demonstrira« (ovo potonje tipično je za predstave takozvanog nezavisnog teatra).

I najnovija premijera Shafferova »Amadeusa« u Dramskom kazalištu Gavella redateljice Dore Ruždjak Podolski bavi se isključivo konfekcijskim ilustriranjem Mozartova opusa, shvaćenog na način romantizirane biografije u koju samo treba ubaciti točne i minimalno obrađene glazbene citate (zaduženje Ivana Skendera) te nešto povijesnih kostima, a glumce gurnuti prema sentimentalnim pretjerivanjima, pa će se nešto od Mozartova neukrotivnog duha valjda preliti i na publiku. Neće. Mozart traži daleko ozbiljniji i studiozniji intelektualni angažman.

Dijete koje ne može odrasti

Dojam Gavelline predstave zapravo neodoljivo podsjeća na mještavinu dječjeg kazališta Trešnja (scenografija Stefana Katunara nudi nam mnogo pokretnih knjižnih polica, s posebno osvijetljenim staklenim bocama i gomilom prašine koja se oko njih obavija), baš kao što evocira i naivnu, kvaziholivudsku spektakularnost gotičkog ugođaja, tipičnog za Komedijine predstave (s obaveznim dimom iz kazališnih mašina). Gavella, međutim, nije bulevarsko kazalište. U njemu je apsolutno suvišan sav taj vizualni kič, kao što su suvišni i svi mikrofoni (zbog kvara miks-pulta premijerna je izvedba kasnila punih devedeset minuta). Promašeni su i pokušaji da glumice otvaraju usta oponašajući operne pjevačice ili da Filip Križan u naslovnoj ulozi Mozarta tobože preludira na sceni. Koreografkinja Maja Marjančić trebala se boriti za sasvim drugačiju, autorski promišljenu koreografiju, kao što je i za glavnu ulogu trebalo uzeti pravog glazbenog istraživača, primjerice Matiju Dedića, ponudivši mu ujedno da aranžira u jazz obradama pojedine Mozartove motive. Jer samo na taj način vrednovalo bi se glazbeno stvaranje kao proces koji u jednakoj mjeri počiva na stupovima tehničke kompetencije i aktualne improvizacije (pogotovo kad je u pitanju glazbenik koji je ujedno i vrstan improvizator plus instrumentalist).

   Ogroman je nesporazum što se Shafferov lik Mozarta shvatilo kao stripovski kapricioznog mališana koji skakuče pozornicom, cijuče i pijuće (progonjen crnom prilikom u liku Salierija), a ne kao paradigmu darovitog, socijalno često veoma apartnog djeteta u bilo kojem vremenu. Jer darovita djeca zbilja trpe manjak djetinjstva, ali ne samo zato što ih prema zrelosti i profesionalnosti u polju njihova interesa guraju zločesti i ambiciozni roditelji, nego i zato što su istinski interesi »čuda od djeteta« sasvim drugačiji od ostatka vršnjačke grupe. Zbog toga u mnogim europskim razredima darovita djeca imaju redovite pratitelje u nastavi (baš kao i djeca koja su znatno sporija od ostatka grupe), jer im je jednako teško biti daleko ispred svoje školske ekipe, kao što je teško biti i na začelju kolone. Suvremena dječja psihologija već se četrdeset godina bavi pitanjem zašto su darovita djeca u jednom trenu lumeni, a u drugom bespomoćne bebe (što se nastavlja i u zrelim godinama). I zašto ih prati tako teška emocionalna neuravnoteženost? Mozart, koji nažalost nije doživio ni puni zamah četrdesetih godina vlastita života, savršeno se uklapa u spomenuti opis izdašno darovitog, koliko i usamljenog glazbenog tragača, ali onda ga i na sceni treba tretirati s posve drugačijom osjetljivošću za veoma različite.

Glumački avijarij

Najviše su zbog kičizacije i banalizacije teme ove predstave stradali glumci. Naslovne uloge igraju dvojica potpuno izvanserijskih, emocionalno veoma dubokih Gavellinih majstora glumačkog rizika: Enes Vejzović je crna vrana Salieri, Filip Križan igra vrapčića Mozarta. Ne znam koliko su glumci svjesni svojih animalnih atributa kako ih vidimo mi iz gledališta, ali ako jesu, nedovoljno se zafrkavaju na njihov račun. Obojica nositelja glavnih uloga prelako su prihvatila redateljske zadanosti predstave, na način da Enes Vejzović svjesno naglašava pojačano teatralnu dijaboličnost svog lika (obrijane glave, u crnom plaštu, s mikrofonom kojim grmi pojedine dionice), dok Filip Križan kombinira lepršavost koraka i povremene proplamsaje socijalne podrugljivosti. I Vejzović i Križan imaju momente kad se vidi do koje mjere mogu biti snažni kao interpretatori zadanih rola. Vejzović briljira na samom kraju izvedbe, posebno u momentu završnog oproštaja s publikom, kad nas probada težinom životnog poraza koji se mahom sastojao od velikog luksuza i ekonomske privilegiranosti, kao što i Filip Križan kao Mozart postaje sve bolji kako se predstava odmiče od vedrine prema Mozartovoj grozničavosti i bolesti. Problem je u tome što predstavi na svim razinama nedostaje skladateljeve neobuzdane vedrine i zaigranosti, a čak su i koketerije s Constanzeom Weber, Mozartovom suprugom (igra je Nataša Janjić Lokas) izvedene pomalo drveno i uštogljeno. Najbolju ulogu predstave ostvaruje Franjo Dijak upravo zato što jasno čuje Mozartov imperativ stvaralačke igre: Dijak je potpuno ekscentrični, samo naizgled tupoglavi vladar Josip II, tobože nesposoban pogledom pratiti događaje oko sebe, ali zapravo jednako tako izgubljen u svijetu svojih profesionalnih dušebrižnika kao što je to i Mozart. Pa ipak, Dijak uspijeva odigrati i vladara koji diskretno prezire svoje podanike, što neprestano komplicira i unapređuje humor postignut lucidno izabranim profilom uloge. Ženski kor tračerskih glasova (Ankica Dobrić, Ivana Bolanča, Perica Martinović i veoma ugodno iznenađenje na Gavellinoj pozornici: Natalija Đorđević) obavlja svoje glumačke zadatke korektno, ali ne i nadahnuto. Isto vrijedi i za muški kor dvorskih moćnika: Zoran Gogić (Von Strack), Siniša Ružić (Orsini Rosenberg), Janko Rakoš (barun Swieten).

Zavist koja je uvijek i ljubav

Shafferova drama nesumnjivo se bavi afektom zavisti, za koji i ključni antropolozi (René Girard) i pojedini utjecajni teatrolozi (A. J. Gremais) smatraju da uvijek maskira neke sasvim drugačije motivacije od onih zlonamjernih. Predstava Dore Ruždjak Podolski ostavlja dojam brzinskog rada u kojem se dubinski problemi – kao i dublje suradnje sa svijetom glazbenih stručnjaka, pedagoga i interpretatora – nisu stigli otvoriti. Zadatak je novog Gavellina ravnatelja, Borisa Svrtana, da inzistira na produkcijama koje od svojih sudionika zahtijevaju više od zabavljačke pozlate. Bezbroj je kazališta koja »glume« odgovornost prema temi. Ali to je vrsta poslanja koja se ne može i ne smije hiniti, barem ne ako želimo raskinuti s tiranijom površnosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.